Revolucija je krvava, uništava sve što joj se nađe na putu

Sigurnosne snage zauzimaju pozicije tokom protesta protiv smrti Georgea Floyda u Minneapolisu (Reuters)

Smrt Georgea Floyda kojeg su ubili policajci u Minneapolisu podigla je SAD i rezultirala građanskim ustankom kakvog nije bilo duže od pola stoljeća. Protest je došao u vrijeme kada se nacija oporavlja od smrtonosne pandemije koja je odnijela živote 100.000 ljudi i ekonomske krize kakve nije bilo od Velike depresije.

Dok je većina protesta nakon ubistva Georgea Floyda bila nenasilna i uživala podršku većine u SAD-u, bilo je nekih koji su postali nasilni, sa incidentima vandalizma i pljačkanja.

Neke afroameričke javne ličnosti i vlasti u raznim američkim gradovima sa znatnim afroameričkim zajednicama osudile su štetu nanesenu imovini kao rezultat nekih protesta, uključujući gradonačelnicu Keishu Lance Bottoms iz Atlante, u Georgiji i gradonačelnika Melvina Cartera iz St. Paula u Minnesoti.

Ali stvarni problem s kojim se država suočva nisu materijalni gubici. Masovna protestna akcija koja ponekad vodi do pljačkanja i nanošenja štete imovini prirodan je i logičan odgovor na decenije policijske brutalnosti i nekažnjivosti.

Fokusiranje na ove ograničene nasilne događaje skreće pažnju sa stvarnog problema: sistematskog osiromašivanja i socioekonomske marginalizacije pod rasno nepravednim sistemom i duge historije zlostavljanja od strane policije u afroameričkim zajednicama – što se nastavilo tokom protesta.

Nasilni odgovori

Bilo da se radi o Minneapolisu 2020. ili bilo kojem drugom društvenom sukobu, ustanku, pobuni ili revoluciji u svjetskoj historiji, nasilje inherentno u ugnjetavanju ljudi, potčinjavanju jedne grupe ili činjenju nepravde spram njih proizvodi nasilne odgovore. Francuska revolucija sa giljotinama, bila je nasilna, a takve su bile i haićanska i alžirsa borba za oslobođenje od francuske vlasti, i antikolonijalni ustanci u Latinskoj Americi, Africi i Aziji.

Slično tome, porobljeni Afroamerikanci u SAD-u tražili su svoje oslobođenje kroz ustanak i borbu u Građanskom ratu, što nisu bili pitomi ili mirni događaji, već prije inherentno nasilni. Kada se ljudima – kroz bol i patnju, frustraciju i traumu – uskraćuju njihova prava i oduzima im se humanost, i kada vjeruju da nemaju utočišta, jedino im ostaje da preuzmu stvari u svoje ruke.

Kako je Malcolm X rekao „Revolucija je krvava. Revolucija je neprijateljski nastrojena. Revolucija ne zna za kompromis. Revolucija svrgava i uništava sve što joj se nađe na putu.“

Američki pokret za građanska prava, za sve navodno nenasilne temelje, oslanjao se na Đakone za odbranu i pravdu, naoružanu grupu za samozaštitu koja je štitila aktiviste od ekstremista Ku Klux Klana. Slično tome, Stranka crnih pantera je tražila načine da zaštiti zajednicu od policijskog nasilja i rasizma kroz militantnu samoodbranu, lokalne programe osnaživanja i multirasnu solidarnost radničke klase.

Nadalje, urbane pobune iz 1960-ih – koje su pokrenuli nasilni postupci slični ubistvu Georgra Floyda – također su bile nasilne i desile su se kao odgovor na institucionalni rasizam i siromaštvo.

Martin Luther King je razumio šta dovodi do nereda – socijalna i ekonomska neimaština koja postoji u marginaoiziranim zajednicama i prioritet koji su neki bijelci dali miru nad pravdom. „Ustanak je jezik onih koje ne čujemo. A šta to Amerika nije čula?“, upitao je on, primjećujući da će odgađanje pravde garantovati ponovno nasilje i nerede. „Nije čula da se nesreća siromašnih crnaca pogoršala u proteklih nekoliko godina. Nije čula da nisu ispunjena obećanja o slobodi i pravdi.“

Decenije sistemskog rasizma

Slično tome, trenutni nemir nije samo reakcija na policijsko ubistvo Grogra Floyda. Ovaj je trenutak daleko veći od jednog Afroamerikanca koji je pretrpio krajnju nepravdu gubitka života koji je odnijela policijska ruka.

Protesti na ulicama mnogih američkih gradova odgovor su na decenije sistemskog rasizma i državnog nasilja, koji su opstali uprkos postignućima pokreta za građanska prava.

Oni su odraz nagomilanog bijesa, frustracije, tuge i traume u zajednicama koje traže pravdu od rasnog ugnjetavanja, koje danas nije samo utjelovljeno u tragičnu smrti Georgea Floyda već i u gubitku desetaka hiljada afroameričkih života zbog Covida-19, zbog decenija ozbiljnih zdravstvenih nejednakosti i socioekonomske nesigurnosti.

U toku pet decenija od usvajanja Zakona o građanskim pravima iz 1964, prosječno bijelo bogatstvo je 6,7 puta veće od prosječnog afroameričkog bogatstva. Afroamerikanci čine 12 posto populacije ali 26,4 posto ubijenih od strane policije. Dvadeset puta su veće šanse da afroameričke vozače zaustavi policija nego bijele. Afroamerički učenici od vrtića do 12. razreda imaju 3,8 puta veću šansu da budu suspendovani iz škole u odnosu na bijelu djecu.

Osim što se suočavaju sa stalnom socieoekonomskom marginalizacijom i policijskim maltretiranjem i nasiljem, također spriječeni da mnoge od problema u svojoj zajednici adresiraju kroz glasački listić zbog velike diskriminacije glasača.

Naprimjer, otkako je 2013. američki Vrhovni sud oslabio odredbe Zakona o pravu glasa iz 1965, najmanje 17 miliona glasača je ukinuto između 2016. i 2018., a ovi su glasači većinom afroamerički i siromašni. Ovo je pored različitih lokalnih i državnih pravnih barijera, rezultiralo visokim nivoima gubitka glasa Afroamerikanaca.

Napad na simbole ugnjetavanja

U državi koja svakodnevno upotrebljava rasno nasilje protiv Afroamerikanaca, nije ni čudo da bi se neki, osjećajući se bespomoćnima da promijene sistem koji ih ugnjetava, okrenuli ka uništavanju imovine.

Dok su mediji opširno izvještavali o šteti koju su pretrpjeli biznisi, važno je istaknuti da su demonstranti napali simbole ugnjetavanja, uključujući kip Franka Rizza, bivšeg gradonačelnika Philadelphije, rasiste poznatog po svojim brutalnim policijskim taktikama protiv afroamričke zajednice, i kip konfederacijskog generala Roberta E. Leeja i sjedište Ujedinjenih kćeri Konfederacije u Richmondu u Virginiji.

Medijski fokus na pljačkanju i „neredima“ širom SAD-a skrenuo je pažnju ne samo sa stvarnosti s kojom se suočavaju afroameričke zajednice, već i sa upornog policijskog nasilja protiv samih demonstracija (uključujući i mirne) koje je osuđuju.

Policija je počinila gnusne brutalnosti i koristila je pretjeranu silu protiv demonstranata širom države, od rastjerivanja mirnih protesta pomoću gumenih metaka i suzavca do napadanja i hapšenja demonstranata.

Samo u nekoliko slučajeva su policajci pozvani na odgovornost. U Buffalu, u New Yorku, dva su policajca optužena nakon što su oborila 75-godišnjeg starca na zemlju, koji je zadobio povrede glave. U Philadelphiji je podignuta optužnica za napad protiv policijskog inspektora koji je istukao demonstranta metalnom palicom po glavi. Žrtva, 21-godišnji student mašinstva na Univerzitetu Templu, dobio je 10 šavova. U Louisvillu, u Kentuckyju, šef policije je dobio otkaz nakon što su policajci otvorili vatru dok su rastjerivali okupljenje, upucavši nasmrt 53-godišnjeg Davida McAteeja.

Napadi na novinare

U raznim gradovima su policajci napadali i novinare iako su se oni jasno predstavili. Neki su pretrpjeli ozljede, uključujući jednog fotografa koji je izgubio vid na jedno oko nakon što je pogođen gumenim metkom.

Više od 11.000 ljudi je uhapšeno tokom protesta širom države.

U svom napadu na demonstrante, policiju podržava Nacionalna garda u niz država. Američki predsjednik Donald Trump je čak prijetio da će angažovati vojsku i pucati na pljačkaše.

Nasilne reakcije policije i američkog predsjednika vuku korijen iz istog sistema ugnjetavanja koji je doveo do smrti Georgea Floyda i masovnih protesta širom države.

Americi se kao podsticatelju nasilja kući i u inozemstvu, vraća ono što je posijala. Amerika gori, a podmetači požara su djelatnici države, koji raspiruju vatru benzinom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera