Političari prijetnjama i uvredama pokazuju neznanje i nesigurnost

Politička neslaganja, prozivanja i optuživanja su dio političke svakodnevice. Vladajući nastoje pokazati da su oporbenjaci manje sposobni, a političari iz oporbe kako su vladajući kompromitirani. Ili obrnuto. Tako će se često čuti optužbe da je netko od političara korumpiran, da je kukavica ili nesposoban. Borba za vlast, naklonost birača, djelomično i osobni animozitet ili možda samo zdravo rivalstvo.

Može se isto tako čuti i da su mnogi političari iz suprotnih tabora dobri kolege bez obzira na razmimoilaženja u mišljenjima i političke preferencije, da zajedno piju kave ili zbijaju šale. I sve je to dio normalnog funkcioniranja političke scene. Međutim, često dolazi do toga da se prijeđe granica i započne vrijeđanje, a tada nisu pošteđeni ni drugi akteri poput npr. novinara. Tako je ovih dana Davor Bernardić, šef oporbenog SDP-a, nazvao Gordana Jandrokovića, predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a, „rektalnim alpinistom“. Sličnih situacija i izraza bilo je i prije u Hrvatskoj, ali i Srbiji i BiH.

Postavlja se pitanje gdje je granica između političkih prepucavanja i verbalnog nasilja? Koja je uloga medija i javnosti u takvoj komunikaciji? Kakvu poruku političari šalju svojim ponašanjem i govorom?

Osim ove prve razine političkih animoziteta koja uključuje blaga politička prepucavanja, moguće je izdvojiti barem još tri koje se mogu vidjeti među političarima. Prva, nešto nekorektnija razina od prethodno opisane, ali i dalje često prihvaćena kao standardni dio političkog vokabulara, se odnosi na prizemna prozivanja s ideološkim predznakom.

Prozivanje neistomišljenike

Po tome je npr. u Hrvatskoj poznat saborski zastupnik Željko Glasnović koji redovito proziva svoje neistomišljenike da su „jugokomunisti“, „crvena banda“ i slično, a u Srbiji se može izdvojiti primjer Vladimira Orlića, člana Predsjedništva Srpske napredne stranke, koji opozicijske političare naziva „žutim lopovima“. Na ovoj razini se tako kombinira ideološko etiketiranje s isticanjem političke nesposobnosti ili kompromitiranosti.

Tu je otprilike odgovor na pitanje gdje je granica između političkog prepucavanja i verbalnog nasilja. Prve dvije razine možda nisu uvijek najugodnije za slušati, ova druga je ponekad i redikulozna, ali ostaju u okvirima prihvatljivoga i s vremenom postaju dio osobnog habitusa pojedinih političara. Sviđalo se to nekome ili ne. Druge dvije razine su već dio verbalnog nasilja i ne bi trebale imati mjesta političkoj komunikaciji. Komunikacija između političara više nije dio interpersonalne komunikacije dvaju pojedinaca, nego uključuje i medije i javnost.

Tako se na iduću razini mogu smjestiti uvrede osobne prirode. Niz je primjera, od Fahrudina Radončića koji je Bakiru Izetbegoviću rekao da je „kreten“, Milorada Dodika koji je zastupniku SDS-a Nebojši Vukanoviću rekao “Ti si budala i šizofrenik, a ja ću donijeti medicinsku dokumentaciju i to ću dokazati. Konju jedan!”, Nenada Čanka koji je Vojislavu Šešelju poručio “Molim vas promenite pelene, ovaj smrad se više ne može izdržati!” pa sve do spomenutog Željka Glasnovića koji je zastupniku HSS-a Željku Lenartu poručio „Nemoj sr…, majmune jedan, ti si g…. jedno“.

Na tome tragu je i uvreda koju je Bernardić uputio Jandrokoviću. On je tu osobnu uvredu, doduše, nastojao i upakirati u nešto ljepši omot. U ovom slučaju Jandroković je najavio tužbu radi zaštite časti i ugleda. Međutim, koliko god ovakva komunikacija bila neprihvatljiva u javnoj sferi i dalje ne bi trebalo biti nužno uključivanje pravosuđa. Naime, reakcija javnosti je pokazala da takvu komunikaciju smatra neprimjerenom i to posebno od strane osobe koja iskazuje ozbiljne namjere za premijersku funkciju. Upravo bi osuđujuće reakcije javnosti i medija, kao sudionika u političkoj komunikaciji, trebale biti te koje će političarima pokazati da je ovakvo verbalno nasilje neprihvatljivo.

Prijetnje političara

Posljednja razina su prijetnje. Bilo je političara koji su prijetili fizičkim nasiljem pa čak i smrću, upozoravali svoje oponente da će ih „progutati mrak“ ili da će ih „pretvoriti u ćevap“. Takva razina komunikacije nadilazi vrijeđanje te bi kao takva trebala biti i pravno sankcionirana. Ovakvo ponašanje samo je korak od ostvarivanja takvih prijetnji i stvarnog fizičkog nasilja. Jedan od ekstremnijih primjera je napad bejzbolskom palicom Šešeljevog vozača na jednog od političara, ali i fizički obračun u parlamentu Republike Srpske kada su se dijelili šamari.

Političari ovakvim vrstama ponašanja i reakcija, od prizemnih prozivanja s ideološkim predznakom, uvreda na osobnoj razini pa do prijetnji, zapravo pokazuju svoje neznanje i nesigurnost. Koliko god su u tim trenucima potpomognuti osjećajem moći te vjerojatno uvjereni da ne postoji mogućnost sankcioniranja njihovih postupaka, ipak su takve reakcije odraz nedoraslosti i političkog amaterizma. Svojim postupcima u politiku unose najgori uličarski način ponašanja kojemu nije mjesto na političkoj sceni.

Na medijima i javnosti je da prate, upozoravaju i osuđuju takva ponašanja jer u konačnici ti političari predstavljaju nas kao društvo. Ukoliko pristanemo na takvu komunikaciju na političkoj sceni, onda pristajemo i da se tako učenici obraćaju jedni drugima u školi ili da vas medicinsko osoblje proziva kao konja kad dođete na pregled. U konačnici, nije tu u pitanju neka politička korektnost koju zadnjih godina mnogi napadaju, u pitanju je razina demokratske političke kulture u kojoj ipak postoje uljuđeni načini komunikacije uz sva neslaganja i ideološke prijepore. Što bi rekli ukratko – pa nismo zajedno ovce čuvali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera