Trumpov plan da proda Mjesec

'Stvari koje su ključne za opstanak naše planete nisu na prodaju', piše autor (Reuters)
'Stvari koje su ključne za opstanak naše planete nisu na prodaju', piše autor (Reuters)

Kad je astronaut Neil Armstrong sletio na Mjesec 1969, to je viđeno kao idealistični skok u svemir – “ogroman korak za čovječanstvo”. Ranije ovog mjeseca trgovac nekretninama, koji je, uprkos maloj vjerovatnoći, postao predsjednik, izjavio je da vidi Mjesec daleko manje uzvišenim. Potpisao je izvršnu uredbu kojom je odobrio privatnu, komercijalnu upotrebu Mjeseca i drugih “resursa van Zemlje”, kao što su Mars i meteori. Nebeska tijela sada se posmatraju kao nezadužena sredstva koja će donijeti profit.

Zazivajući konkurentske prijetnje iz Rusije i Kine, američki ministar trgovine Wilbur Ross pozvao je vladu da podrži svemirski biznis, koji je u povojima, tako što će poništiti regulative i koordinirati vladinu pomoć. Naglasio je nevjerovatne mogućnosti svemirskog turizma (Trumpov toranj na Mjesecu, možda) i ideje pretvaranja čvrstog leda na tamnoj strani Mjeseca u vodik i kisik, koji bi mogli biti korišteni kao gorivo za rakete za Mars. To bi bilo jednako “pretvaranju Mjeseca u jedan vid benzinske pumpe za svemir”, kazao je Ross.

Trumpova administracija istražuje i ostvarivost “ekonomskog razvoja svemira velikog obima”, uključujući “privatne lunarne sletače, koji će određivati de facto ‘prava na vlasništvo’ za Amerikance na Mjesecu do 2020″, kao i pravo da iskopava dragocjene metale na asteroidima. Ako sve to zvuči kao film 2001: Odiseja u svemiru, kazao je Ross s evidentnim ponosom, pa ta vizija “postaje sve bliža stvarnosti, brže nego što ste mislili da je to moguće”. Budući da je Trumpova karijera izgrađena na tvrdnjama “istinite hiperbole”, skeptici bi mogli s razlogom vidjeti tu svemirsku fantaziju kao prazno hvalisanje glavnog trgovca. Pa ipak, moramo postaviti osnovno pitanje: ko uopće posjeduje Mjesec?

Čija su sada globalna dobra?

Ekonomisti i političari su se navikli referirati na svemir, okeane, atmosferu, znanje o genetici i druge planetarne sisteme kao na “globalna dobra”. Ovime se sugerira da ove stvari pripadaju svima i trebalo bi njima upravljati za kolektivno dobro. Zapravo su nacije osmislile niz ugovora koji nastoje kreirati zajedničko upravljanje kako bi se očuvali i zaštitili različiti prirodni sistemi. S uvjerenjem da bi Antarktik trebao ostati neposjedovan i nemilitariziran, sedam država s vjerodostojnim teritorijalnim pravima na ovaj kontinent ratificiralo je sporazum 1959. godine da tamo uspostave naučno istraživačko dobro.

Slično tome, kako je svemir postao nova granica, više od 100 država, uključujući SAD, ratificiralo je Sporazum o vanjskom svemiru 1967. kako bi osigurale da će istraživanje svemira biti za dobrobit čovječanstva. Sporazum o Mjesecu iz 1979. (koji SAD nije potpisao, ali se smatra međunarodnim zakonom) ustanovio je da površina, potpovršina i resursi Mjeseca neće biti tretirani kao privatno vlasništvo. Drugim riječima: nema vlasništva, nema iskopavanja resursa, nema militarizacije, nema kolonizacije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Imperijalističke navike, međutim, teško umiru. Kako pokazuje Trumpova izvršna uredba, uprkos sporazumima, nacionalne države u praksi rijetko tretiraju “globalna dobra” kao dobra, odnosno kao saradničke socijalne sisteme za korištenje zajedničkog bogatstva na poštene, uključive, dugoročne načine. Češće, na zahtjev industrije, nacionalne vlade vide “globalna dobra” kao besplatne resurse za grabljenje svega što im je dostupno. Potrebe ekosistema, drugih ljudi i budućih generacija sekundarna su, ako ne i trivijalna pitanja.

S nizom sporazuma da se zaštite okeani, kao “zajedničko naslijeđe čovječanstva”, započeto je 1970-ih s ambicijom da se spriječi pretjerana eksploatacija minerala iz dubokih mora, ribnih zaliha i drugih morskih resursa. No, s vremenom se način razmišljanja nacionalnih država promijenio na “Hajdemo se pobrinuti da naša država može raditi šta želi i dobiti svoj ‘pošten udio’ profita”. Ukratko, jezik “globalnh dobara” iskrivljen je. Nacionalne države i industrija nemaju ozbiljne težnje da djeluju kao savjesni upravnici našeg zajedničkog dobra. Njihovi su prioriteti vraćanje investicija i slavljenje nacije.

Darovi univerzuma pripadaju svima

Ta navika dobila je mračni zaokret tokom pandemije korona virusa, dok se privatne farmaceutske istraživačke kompanije utrkuju da proizvedu vakcine i druge tretmane. Iako se njihov rad zasniva na zajedničkom naslijeđu medicinskog znanja, koje često finansiraju porezni obveznici, te iako se rješenja brže nalaze saradnjom i dijeljenjem znanja, čovječanstvo je sada talac privatnih, konkurentskih modela, koji pozicioniraju državu protiv države i bogate protiv siromašnih. Tretiranje medicinskog istraživanja i razvoja i otkrića u liječenju kao izvornih zajedničkih dobara može brže proizvesti pristupačne, široko dostupne tretmane, kao što je pokazalo partnerstvo između Svjetske zdravstvene organizacije i Inicijative “Lijekovi za zanemarene bolesti”. Trebamo se sjetiti historije iskorjenjivanja dječije paralize. Kada je 1950-ih reporter upitao medicinskog istraživača Jonasa Salka ko posjeduje patent za novu vakcinu protiv dječije paralize, on je odgovorio: “Pa, narod, rekao bih. Nema patenta. Možete li patentirati Sunce?”

Vremena su se promijenila i sada je sve od sjemena do podzemih voda, boja i mirisa, uobičajenih riječi i sitnih muzičkih isječaka zaključano kao privatno vlasništvo. Cilj Trumpove administracije da eksploatira Mjesec samo je logični produžetak te etike. Ona potječe od neoliberalnih kapitalističkih uvjerenja o “vrijednosti” – ona koja može biti inkorporirana u prava o privatnom vlasništvu i zamijenjena za novac na tržištu ima vrijednost. Bilo šta što se koristi za kolektivne, netržišne ili konzervacijske svrhe, bez novca koji prelazi iz ruke u ruku, po definiciji je bezvrijedno. Cijena = vrijednost. Otvoreno dijeljenje izvora može biti produktivno, ali ne doprinosi bruto domaćem proizvodu.

Poenta priče o zajedničkim dobrima upravo je u imenovanju onih tipova vrijednosti koji nemaju cijenu. Stvari koje su ključne za opstanak naše planete, koje su svete i ključne za naše identitete i napredak svih i budućih generacija moraju biti posmatrane kao neotuđive. One nisu na prodaju. Možda smo odlutali daleko od te etike, ali nije prekasno da se insistira na tome da Mjesec, kao i brojni drugi darovi univerzuma, pripadaju svima nama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO