Otkuda Dodiku ukradena ukrajinska ikona koja može izazvati sukobe?

Milorad Dodik je Sergeju Lavrovu poklonio ikonu, koja je očigledno ratni trofej iz Luganska.

Predsjedavajuci Predsjednistva BiH Milorad Dodik tokom sastanka sa ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije Sergejom Lavrovom u Sarajevu (Armin Durgut/PIXSELL)

Prije par dana, Milorad Dodik je u ugodnoj atmosferi u sjedištu Vlade Republike Srpske u Istočnom Sarajevu poklonio ruskom šefu diplomatije Sergeju Lavrovu jednu pozlaćenu ikonu, kao znak “srpsko-ruskog“ prijateljstva.

I kako i dolikuje ovakvim sastancima i ovakvim posjetama, jer nije ovo bilo kakav sastanak, nije ovo bilo kakva posjeta, nego razgovor predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine sa emisarom jedne od najvažnijih država na svijetu, ništa nije prepušteno slučaju. Tako je na poleđini pozlaćene ikone, stare 300 godina u vosku utisnut pečat, kao dokaz da je riječ o originalu.

Tom prilikom, Milorad Dodik je rekao: “Želim da zahvalim Rusiji u ulozi koju je imala u kreiranju i implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. Upravo je Dejton bila jedna od važnijih tema našeg razgovora“.

Tajna izgubljene ikone

Sasvim sigurno, ovaj razgovor i ova priča o ikoni ostala bi trivija o kojoj niko ne bi razgovarao nakon svih drugih dešavanja i blamaža da nije jedne vrlo važne, prevažne stvari. Ikona je porijeklom iz Luganjske oblasti, sa područja ukrajinske teritorije, čiji su dijelovi pod okupacijom ruskih paravojnih formacija.

Novinar Amer Tikveša, na svom FB profilu, a prije svih velikih svjetskih agencija, zapitao se posve logično, o čemu se ovdje radi?

On kaže: “I prođe to tako nezapaženo. Kako se to pozlaćena ikona stara 300 godina pronađe u Lugansku? Ko ju je pronašao, a ko izgubio? Kako to da završi kod Dodika? Zašto nije vraćena onom čija je? Lugansk je bio ratna zona, možda ju je kakav dobrovoljac našao onako na zidu nečije sobe, baš sakrivenu, ne znam…“

I zaista, najlogičnije je pitanje, otkuda Dodiku, za Boga miloga, pozlaćena ikona sa ove poratne okupirane teritorije?

A onda se sve zahuktalo:

Ambasada Ukrajine u BiH, obratila se Ministarstvu vanjskih poslova BiH i zatražila zvanične informacije o pozlaćenoj ikoni koju je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik poklonio šefu ruske diplomatije Sergeju Lavrovu prije nekoliko dana u Istočnom Sarajevu.

Ukrajina je ozbiljna država i takve stvari joj ne mogu, sve i da hoćete, proći ispod radara.

Pogotovo ako znamo da dobrovoljci iz Srbije i entiteta Republika Srpska godinama idu kao plaćenici na ukrajinska ratišta.

“Smatramo da je nepružanje javnog, neodgodivog i nedvojbenog opovrgavanja najvišeg rukovodstva BiH informacije, a koja povezuje s navedenim darom, posjedovanjem ili prijenosom na bilo koji način kulturnih, povijesnih ili vjerskih vrijednosnih predmeta porijeklom s teritorije Ukrajine”, navodi se u pismu iz ukrajinske Ambasade.

Da li je pomolu diplomatski (i ne samo diplomatski) skandal epskih razmjera u koji će biti uvučena država Bosna i Hercegovina, a koja ima inače odlične odnose sa Ukrajinom?

Bosna i Hercegovina nije priznala nezavisnost okupirane Luganjske oblasti, koja je pod vojnom čizmom ruskih parajedinica. A i zašto bi, kad tu teritoriju niko priznao nije. Pa ipak, ovakav vidi ponašanja predsjedavajućeg Predsjedništva, Milorada Dodika, govori nam da se Bosna i Hercegovina ponaša krajnje neodgovrno, amaterski i hazarderski. Makar njen jedan član Predsjedništva.

Pitanja na koje će Dodik morati odgovoriti

Budimo do kraja jasni Milorad Dodik je Sergeju Lavrovu poklonio ikonu, koja je ratni trofej pasa rata i proruskih terorista iz Luganska, a pripada državi Ukrajini kao kulturno blago!

-Otkuda mu ikona?

-Kako je ikona sa okupiranih dijelova ukrajinske teritorije dospjela Dodiku u ruke?

-Da li je Milorad Dodik na crnom tržištu kupio ikonu i za čije novce?

-Da li je Milorad Dodik možda u kontaktu preprodavcima, nakupcima ili sa teroristima i plaćenicima?

-Kako je moguće da trećoj državi isporučuje ratni plijen jedne nezavisne zemlje, čiji je dio teritorije privremeno okupiran?

-Hoće li i kako odgovarati za otuđivanje i redistribuciju ukrajinske kulturne baštine?

Na sva ova pitanja moraće, htio ne htio, odgovoriti Milorad Dodik, ako ne vlastima Bosne i Hercegovine, onda ukrajinskoj Ambasadi i napose tamošnjoj državi.

A i Sergej Lavrov bi morao odgovoriti kako i zašto je primio i samim tim na teritoriju Ruske Federacije prokrijumčario ratni plijen. Doduše, on je u daleko lakšoj poziciji-poziciji sile, jer je Rusija, faktički u stanju rata sa Ukrajinom, a upravo je ruska čizma okupirala Luganjsku oblast sa još nekim teritorijama na istoku Ukrajine i tamo forirala tzv. Novarusiju.

Istorija rusko-srpskog terorizma

Za one koji logično razmišljaju o putu ukrajinskog kulturnog blaga-ikone stare 300 godina od Luganjska do Republike Srpske, ne bi bilo loše, podsjetiti se prvo priče Deutsche Welle-a iz avgusta 2014. Godine o srpskim četnicima, koji se bore na strani tzv. Novorusije, a koja u svom sastavu ima i anektiranu Luganjsku oblast.

“…tamo dobrovoljci Četničkog pokreta itekako sudjeluju u borbama, primjerice kod Luganska. Ruska novinska agencija RIA Novosti prenijela je početkom ovog tjedna vijest, pozivajući se na izvore samoproglašene Novorusije, da je upravo četnički bataljun Jovan Šević zaustavio nalet ukrajinske vojske na putu Lugansk-Krasnodon. Pritom su navodno „uništena“ dva neprijateljska tenka, samohodna haubica „s posadom“ te jedan top. O borbama redovno na svom portalu izvještava i Četnički pokret, uz fotografije koje su ustupljene Deutsche Welleu za potrebe ovog teksta. „Tamo je 15 ili 16 naših ljudi. Međutim odred Jovan Šević broji 46 ljudi, u njemu su i Rusi kao i jedan Bugarin“, priča Zoran Andrejić, zamjenik komandanta Živkovića u Četničkom pokretu.“ [Četnički „humanitarci“ brane Lugansk DW 4.08.2014]

Očigledno su četnički odredi aktivno učestvovali ne samo u borbama na strani separatista nego i u masovnoj pljački koja je uslijedila nakon toga.

No, za vezu između Dodika i kojekakvih pasa rata, možemo se vratiti još bliže u prošlost. Recimo u april prošle godine i to u Višegrad. Taj grad je i to pod pokroviteljstvom Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, ugostio ruske dobrovoljce Viktora Zaplatina i Aleksandra Kravčenka koji su odali počast poginulim, a koji su ratovali na strani Vojske Republike Srpske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Potpuno legalno i od strane entiteta sponzorisano!

Zaplatin i Kravčenko samo su dio sistema koji povezuje udruženja dobrovoljaca iz ukrajinske regije Donbas, “Noćne vukove” i organizacije i političare iz Republike Srpske.  Inače, Kravčenko je za “Radio Slobodna Evropa” (RSE) tvrdio da mu je zabranjen ulazak u Srbiju zbog pomaganja dobrovoljcima da odu ratovati u Ukrajini. Na svom Facebook profilu objavio je i fotografiju s Gavrilom Stevićem, za sada jedinim optuženim iz BiH za ratovanje u Ukrajini. [Srpsko-ruski “zavet” dobrovoljaca Višegrada i Donbasa – Detektor]

Da li je ovaj dvojac preko Ministarstva poklonio Dodiku ikonu? Da li je ona došla do predsjedavajućeg Predsjedništva BiH preko nekog srpskog dobrovoljca kao što je npr. navedeni Gavrilo Stević, ili je to bio neko treći, na Dodiku je da objasni, prije svega ukrajinskoj javnosti, a bogme i građanima Bosne i Hercegovine, koji ga ne plaćaju valjda da kolaborira sa teroristima?!

Na koncu, hajmo se svi zajedno zapitati kako je moguće da BiH, a poglavito njen manji entitet imaju bilo kakve veze sa teroristima koji su ratovali na ukrajinskom ratištu?

Spomenik ruskim teoristima u Višegradu

Ovdje bi se valjalo podsjetiti još jednog jako, jako opasnog čovjeka koji je ordinirao na relaciji BiH-Ukrajina bezmalo četvrt vijeka.

Riječ je o Igoru Girkinu-Strelovu, koji je  brusio svoj teroristički (vojni i operativni) talenat učestvujući u ubistvima nesrba u istočnoj Bosni potpuno nekažnjeno. A “kruna” karijere bilo mu je logističko prebacivanje protivavionskog sistema Buk, kojim je oboren malezijski civilni avion na istoku Ukrajine i tom prilikom je ubijeno gotovo 300 ljudi. Podsjećanja radi, i o tome postoji pisani trag, koji je ostavio sam Girkin. Nakon obaranja malezijskog aviona napisao je na svom profilu na društvenoj mreži VK: “Avion je samo ‘skinut’ u Donjeckoj oblasti, sada leži negdje iza rudnika ‘Napredak’. Upozorili smo vas – ne letite našim nebom!”

Tako je bilo 1992. i 1993. A kako je danas?

Po svemu sudeći, osvjedočeni terorista skrivaće se i dalje u Rusiji, ali šta je uradila Bosna i Hercegovina u vezi sa sankcionisanjem i kažnjavanjem ljudi optuženih za terorizam ili onih koji su pomagali teroristima?

Podigla im je spomenik!

Da, dobro ste pročitali. Na Bikavcu u Višegradu 2011. podignut je spomenik ruskim dobrovoljcima koji su stradali učestvujući u agresiji na našu zemlju. Na spomeniku su upisana imena 37 ruskih dobrovoljaca koji su, kako je navedeno, poginuli na ratištima širom Bosne. Iza svega stoji aktuelna vlast u Republici Srpskoj. To je spomenik Girkinovim ratnim drugovima!

Šta možemo očekivati?

Na koncu, hajde da rezimiramo: Bosna i Hercegovina, preciznije njen entitet Republika Srpska, već  bezmalo tri decenije, od početka agresije na našu zemlju sarađuje na ovaj ili onaj način sa proruskim teroristima, koji su brusili zanat upravo u BIH, a kasnije su se iskazali kao psi rata u Ukrajini. Bosna i Hercegovina, opet njen entitet Republika Srpska podigla je spomenik teroristima proruskim. Bosna i Hercegovina na čelu Predsjedništva ima čovjeka koji u najmanju ruku simpatiše ove ljude sa onu stranu zakona i ljudskosti.

Taj čovjek poklanja ikonu sa okupiranog dijela teritorije Ukrajine, na kojoj su ratovali i građani BiH , preciznije srpski ultranacionalisti u četničkim formacijama na strani ruskih zavojevača. Ikonu poklanja čovjeku koji je šef diplomatije zemlje direktno odgovorne za invaziju na Ukrajinu.

Na mnogo pitanja će morati odgovoriti Milorad Dodik, ali to je najmanje bitno. Mnogo ozbiljnija stvar je trajna ljaga koju Bosna i Hercegovina kao nezavisna država ostavlja iza sebe na diplomatskoj mapi svijeta.

Ali najbitnije je, može li ovaj skandal prve vrste izazvati zategnutost i buduće sukobe? I ako može, Milorad Dodik će biti itekako odgovoran.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera