Dragan Bursać

Zle ruke genocida se protežu do ove naše stvarnosti. Ako ne vjerujete, dođite u Potočare. Da se ne zaboravi.

Ovo što se dogodilo 4. jula 2025. nije samo pravni presedan, nego institucionalna kapitulacija države.

Kako objasniti da je tobožnje ‘humano preseljenje’ eufemizam za genocid? Jednostavno, Srbijom – sigurnom kućom za ratne zločince.

Kad Legija postane pisac, Lukić moralni autoritet, a Karadžić simbol kulture – onda ste u zemlji gdje je kultura pretvorena u sredstvo odbrane zločina.

U normalnoj zemlji, paravojni komandanti, ljudi koji su govorili da će ‘stvarno ruke da se odsijecaju’, ne bi birali repertoar, ali Srbija odavno nije normalna zemlja.

Lakše je boriti se protiv nevidljivog ‘islamskog vuka’ negdje u Sarajevu ili Novom Pazaru, nego protiv stvarnog ‘četničkog čopora’ u Nikšiću.

I ove godine na višegradskom mostu čitaju se imena ubijene djece: Ajla, Samir, Fatima… Kao da ih dozivamo natrag iz tame, kao da želimo da ih neko prizna i kaže: ‘Bili su živi’, makar i kroz šapat.

Svaka razdvojena škola, svaki razdvojeni park, svaki kulturni centar ‘samo za naše’ – to je još jedan ekser u mrtvački sanduk građanske Bosne i Hercegovine.

Čović najavljuje tri federalne jedinice kao Sveto trojstvo podijeljenosti, kao tri prsta u zraku, a buduća BiH je, razumije se, po mjeri HDZ-a i Dodikovog SNSD-a – jedna zemlja, tri entiteta.