Šta je populistički u novom valu populizma
Kažu da u jevrejskoj tradiciji postoji predaja o “rabinima koji su poput pasa”, tj. o rabinima koji umjesto da vode ljude ustvari govore ono što oni žele da čuju. Kažu da je poređenje napravljeno jer kada pas ide ispred svoga gospodara, čini se kao da ga on vodi, a ustvari se pas okreće svako malo da vidi kuda gospodar ide pa trči samo koji korak ispred.
Danas je u svijetu sve više takvih, ne samo među ljudima koji nastupaju u ime vjere nego prije svega među političarima i intelektualcima. Podilaziti masama, govoriti ono što one žele čuti, najlakši je put do uspjeha.
Ovih dana, svi su se raspisali o usponu populizma u svijetu. Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u “mainstream tokove” politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Odnosno, šta je populistički u novom valu populizma?
Stvar je jednostavna. Oni kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.
Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.
Dovoljno onih koji će aplaudirati
Druga odlika novog vala populizma je kontradiktornost. Populisti u silnom nastojanju da se dodvore što širem krugu ljudi zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni. Istovremeno tvrde da se bore za slobodu. Većina novonastalih populističkih stranaka sebe naziva slobodarskim ili u svome imenu imaju riječ sloboda, a kada dođu na vlast osporavaju osnovne ljudske i javne slobode – od vjerskih sloboda manjina do onih medijskih.
Govore o ekonomskom rastu, a istovremeno zagovaraju mjere koje vode u ekonomski izolacionizam. Kažu da se zalažu za kršćanske ili islamske vrijednosti, a istovremeno provode politike koje počivaju na netoleranciji, isključivosti, sebičnosti i mržnji. Kritikuju svoje prethodnike za popustljivost, ali istovremeno i za to što su se uplitali u svjetske sukobe.
Neki od njihovih ideologa i slijeva i zdesna podjednako okrivljuju npr. odlazeću američku administraciju i za intervencionizam i za to što ignorišu neke od svjetskih sukoba poput recimo onoga u Siriji. Nebitna je supstanca, bitno je da i za jednu i za drugu poziciju ima dovoljno onih koji će na takve stavove aplaudirati i revnosno ih like-ovati i share-ovati na društvenim mrežama.
Utopijska rješenja
Nedosljednost bi sigurno mogla biti treća odlika novog populizma, iako ona nije jača strana ni dominantnih ideologija i politika koje su upravljale našim životima svih ovih godina.
Zanimljivo je npr. u slučaju pobjede Donalda Trumpa primijetiti kako su ljudi nezadovoljni trenutnom situacijom dali podršku čovjeku koji je nudio najradikalniju promjenu. Preko njega su građani poslali poruku “establishmentu” da su nezadovoljni trenutnim politikama i onim kako elite vode Ameriku i svijet. Ali oni su dobili sve, samo ne promjenu kakvu priželjkuju.
Analize su pokazale da je srednja klasa odigrala ključnu ulogu u Trumpovoj pobjedi, ali njegov kabinet je sastavljen od rođaka i milionera, iste one elite koja se obogatila kroz finansijska mešetarenja i izmještanje američkih radnih mjesta na treća tržišta što je i osiromašilo isti taj sloj. Oni su daleko da dalje ne mogu biti od svih problema srednje klase, ali i od vrijednosti religiozne američke baze koja im je također dala značajnu podršku.
Ali to nije bitno, oni su progovorili o svemu što je njih tištilo i obećali su im utopijska rješenja, na nivou parola. Rekli su im ono što oni vole čuti. Zato je Donald Trump, kojeg podržava prolife pokret koji se snažno zalaže za ograničavanje prava LGBT populacije, mogao reći da niko kao on ne voli gay osobe. Ideali tu nisu bitni, bitan je broj onih kojima će se neka izjava svidjeti ili ne. To je poput onog šefa što je svima govorio kako su u pravu samo da bi ostao na poziciji, a kada mu je jedan od podređenih rekao da ne može tako i da ne mogu svi biti u pravu on je odgovorio: “I ti si u pravu”.
Nema konstruktivne alternative
Priča za sebe je to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije od medija do vjerskih zajednica.
Lideri su, kako to sugeriše i mudrost iz jevrejske tradicije s početka teksta, bili samo oni koji su išli ispred svoga naroda i koji su mu govorili i ono što oni nisu voljeli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.
Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo “atraktivnih tema” koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorio u dvorske lude koje zabavljaju javnost dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog “njihove ludosti” oprosti.
I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu “mekdonaldizaciju” nemaju prođe.
Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera