Putinovo trojstvo za ostanak na vlasti

Piše: Samer Elias

Moskovski Kremlj je angažirao vojsku, sigurnosne agencije i crkvu s namjerom da spriječi izbijanje protesta širokih razmjera zbog sve veće ekonomske krize u državi, dok istovremeno ulaže napore da okonča međunarodnu izolaciju i ukine sankcije nametnute Rusiji zbog aneksije Krima i dešavanja u Ukrajini u proljeće 2014. godine.   

Ruski predsjednik Vladimir Putin slijedi jedinstvenu i kompleksnu politiku za konsolidiranje svoje vlasti na internom planu, te nastoji uljepšati sliku o Moskvi izvan granica države, kao i uspostaviti globalni pokret u cilju okončanja zapadnih sankcija.

Pored toga, on želi da nova uloga Rusije bude prihvaćena na globalnom planu čime bi se nadišla nova realnost do koje je dovela gruba politika Moskve, kao što su aneksija Krima, rat na istoku Ukrajine i velika cijena plaćena ljudskim životima kao posljedica ruske intervencije u Siriji.       

Ratovi i nacionalističke parole

U posljednje dvije godine, Kremlj uspijeva odvratiti pažnju ruskog naroda sa ekonomske krize koja guši državu pomoću intervencije u Ukrajini i aneksijom poluotoka Krima, a kasnije i vojnom intervencijom u Siriji. No, čini se da bivši obavještajac zna da će podsticanje osjećaja nacionalnog ponosa i sviranje u ritmu povratka ruske slave iz carskog i sovjetskog doba biti nesvrsishodno te da neće uspjeti u prikrivanju posljedica i efekata ekonomske krize na temelje njegove vlasti ili u održavanju njegove visoke popularnost koja je premašila 90 posto nakon aneksije Krima u proljeće 2014. i nije spala na manje od 80 posto sve do danas.

 Moderni car’ pribjegava upotrebi najmodernijih tehnoloških sredstava kako bi prepriječio put ‘subverzivnim idejama’, koje podstiču na proteste, da se iz ‘pete kolone’ prenesu na širu javnost.   

Ekonomski i socijalni pokazatelji otkrivaju da zapadne sankcije i pad cijena nafte podrivaju većinu Putinovih ostvarenja još od njegovog uspona 2000. godine. Dovoljno je ukazati na to da su realni novčani prihodi građana Rusije u prošloj godini smanjeni 10 posto po prvi put nakon 1999. godine, a da više od 22 miliona Rusa živi ispod granice siromaštva.  

Prema studiji koju je priredila državna banka Sberbank, ekonomska kriza je primorala više od dvije trećine Rusa da se okrenu korištenju jeftinije robe široke potrošnje. Studija, također, otkriva da je četvrtina ruskih građana smanjila količinu hrane koju biraju i konzumiraju, a da oko 60 posto Rusa više ne pokazuje nikakvu sklonost ka kupovini luksuzne robe još od sredine prošle godine. 

Prema studiji koju je nedavno objavila Centralna banka, blizu 40 miliona Rusa, ili polovina radno sposobnih u državi, prisiljena je svoje potrebe zadovoljavati dodatnim kreditima, dok osam miliona njih nije u stanju podmiriti te kredite. 

Pad cijena nafte, koje su dostigle najniži nivo u posljednjih 12 godina, nameću dodatan pritisak na ruski budžet s obzirom da zarada od nafte i gasa donosi više od polovine budžetskih prihoda. Time se ograničava sposobnost Kremlja da nastavi sa velikodušnom politikom socijalne podrške koja je provođena u posljednjih nekoliko godina. Prema zvaničnim podacima, socijalna pomoć je u 2014. godini iznosila oko 20 posto budžeta, u odnosu na 14 posto i 16,3 posto u 1974. i 1985. godini za vrijeme bivšeg Sovjetskog Saveza u kontinuitetu.         

S obzirom na očekivanja da će se iscrpiti sredstva iz Rezervnog fonda i Fonda nacionalnog blagostanja sve do kraja tekuće godine u slučaju da nastavi period niskih cijena nafte i sirovina, Vlada će biti primorana smanjiti izdvajanja za socijalnu pomoć. To znači i pad popularnosti Putina i njegove vladajuće partije uoči parlamentarnih izbora zakazanih za jesen ove godine. Sa produbljivanjem krize, većina okruga i pokrajina počinju bilježiti deficite u svojim budžetima, zbog čega su bili primorani zamrznuti penzije i reducirati visine naknada socijalne pomoći.

Ekonomski i socijalni uvjeti u Rusiji upozoravaju na izbijanje narodnih protesta širokih razmjera koji se radikalno razlikuju od demonstracija 2012. u smislu geografskog širenja, prirode njihovih učesnika te predloženih ciljeva.

Naredne demonstracije neće biti ograničene samo na velike ruske gradove, nego se očekuje da će se proširiti i na manje gradove i ruralna područja. U tim protestima učešće neće uzeti samo intelektualci, političari te srednja i bogata klasa, nego i siromašni i gladni čiji se broj kontinuirano povećava pod udarom krize. Također, postoje očekivanja da će se padom ulaganja i smanjenjem domaće potrošnje veliki broj njih pridružiti armiji nezaposlenih građana u doglednoj budućnosti.  

Na osnovu studije, broj demonstracija organiziranih u Rusiji, s ciljem ostvarivanja određenih zahtjeva i u znak protesta, iznosio je oko 500 prošle godine, od kojih je najznačajniji potez kojeg su poduzeli vozači kamiona te protesti hipotekarnih dužnika u stranim valutama.    

Zanimljivo je da se na većini demonstracija još ne ističu parole usmjerene protiv predsjednika Putina. Naprotiv, od njega se traži da intervenira u cilju rješavanja njihovih problema, dok se, s druge strane, upućuju kritike na račun centralne Vlade, lokalnih vlasti ili finansijskih magnata. I pored toga, čini se da Putin nije u stanju provesti izmjene u Vladi niti otvoreno iskazati neprijateljstvo prema poslovnim liderima kako ne bi ukazao na nesuglasice unutar vladajuće elite ili stvorio nove neprijatelje u periodu koji svjedoči žestokim sukobima sa Zapadom.        

Pažnja usmjerena na medije

Suočavajući se sa mogućnošću izbijanja bilo kakvih nasilnih protesta, u zadnje dvije godine Kremlj pribjegava instrumentalizaciji televizijskih kanala, radiostanica i štampe u cilju promoviranja svojih ostvarenja. Kriza se predstavlja kao globalni problem koji nije zahvatio isključivo Rusiju, nego je to rezultat zapadne nespremnosti da Rusija povrati svoju ulogu supersile i utječe na kreiranje globalnih odluka. Nasuprot tome, „moderni car“ pribjegava upotrebi najmodernijih tehnoloških sredstava kako bi prepriječio put „subverzivnim idejama“, koje podstiču na proteste, da se iz „pete kolone“ prenesu na širu javnost.   

Kremlj pokreće i propagandni rat protiv Zapada u kojem pokušava uljepšati sliku Rusije i Putina nakon događaja u Ukrajini, aneksije Krima, vojne intervencije u Siriji i medijske kampanje koja optužuje Putina za korupciju.

Ruske vlasti su tako ograničile pravo na slobodu izražavanja te blokirale nekoliko nezavisnih sajtova. U okviru toga su usvojeni i novi zakoni i predložene mjere koje imaju za cilj ušutkati slobodu izražavanja te progoniti kritičare koji otvoreno izlažu svoje protivljenje intervenciji u Ukrajini i Siriji na internetu. Prema posljednjem izvještaju organizacije Human Rights Watch (HRW) „represivna kampanja koju provodi Kremlj nad civilnim društvom, medijima i internetom dobila je najopasniji i najgori zaokret u 2015, uz intenziviranje Vladinim kampanja uznemiravanja i progona nezavisnih kritičara.“  

U maju prošle godine, ruski predsjednik Vladimir Putin je modificirao rusku zvaničnu listu povjerljivih informacija. Ta lista sada sadrži i informacije o vojnim gubicima u miru i „specijalnim akcijama“ koje, npr., mogu obuhvatati operacije na istoku Ukrajine ili u Siriji. Zakonom se propisuje kazna zatvora maksimalno do osam godina za sve one koji budu postupali suprotno odredbama.

U jesen prošle godine, na snagu je stupio Zakon o zabrani čuvanja ličnih podataka korisnika interneta, ukoliko je riječ o ruskim državljanima, na stranim serverima. Strani web portali koji sakupljaju ove podatke dužni su ih čuvati u Rusiji. Zakon, također, precizira da vlasti imaju pravo zabraniti međunarodne društvene mreže i pretraživače ukoliko se odbiju povinovati ovim novim zahtjevima.

Pored toga što se koriste sovjetske metode represije i ograničavanja sloboda na unutrašnjem planu, Kremlj pokreće i propagandni rat protiv Zapada u kojem pokušava uljepšati sliku Rusije i Putina nakon događaja u Ukrajini, aneksije Krima, vojne intervencije u Siriji i medijske kampanje koja optužuje Putina za korupciju. Kao indikator histerije protiv stranaca, iz straha od širenja ideja koje ne odgovaraju Rusiji, ruske vlasti su krajem prošle godine upotrijebile zakon koji datira iz 2012. godine za „sataniziranje“ grupa koje podržavaju ljudska prava i prihvataju strano finasiranje. Takve grupe klasificirane su kao „strani plaćenici“ što je primoralo 12 organizacija na gašenje svojih aktivnosti kako bi izbjegli tu stigmatizaciju. 

Nasuprot strogog odnosa koji Kremlj provodi na unutrašnjem planu, oslanjajući se na poslušni parlament, crkvu koja to podržava, medije lojalne vlastima i pripitomljenu opoziciju, također se provodi i kompleksna politika otvorenosti prema Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC) u nadi da će koordinirati podizanje cijene nafte i na taj način izaći iz ekonomske krize. Moskva također mobilizira svoje finasijske i tehničke potencijale sa nekoliko evropskih zemalja za podizanje parola koje pozivaju na ukidanje sankcija Rusiji, bez obzira na provedbu sporazuma iz Minska za rješavanje ukrajinske krize i prešućivanje aneksije Krima.

Putin i ekstremna desnica

Ruske vlasti formiraju jake veze sa evropskim desničarskim radikalnim strankama, dodajući time ulje na vatru kako bi izbjeglička kriza i dalje nastavila gorjeti. Pored toga, nastavljaju svoje bombardiranje sjevera Sirije čime se dodatno povećava broj izbjeglica. Uz sve to nastavljaju agitaciju protiv izbjeglica, preuveličavaju događaje koji su se desili za Novu godinu, te izmišljaju laži i fokusiraju se na terorističke napade u Parizu. Također se radi na tome da se podstaknu strahovi od „islamizacije“ Evrope, gubljenja kršćanskoga identiteta te raspada Evropske unije.

U pokušaju da se oživi iskustvo ruskih imperatora i sovjetskog lidera Nikite Khrushcheva u korištenju pravoslavne crkve za služenje vanjskopolitičkim ciljevima te nakon što je crkva dala vjersku dimenziju ruskoj vojnoj intervenciji u Siriji, opisujući je kao „sveti rat“, bilo je neophodno da Kremlj da svoje dopuštenje za susret lidera Pravoslavne crkve patrijarha Kirila sa prvim čovjekom Vatikana papom Franjom.

Vladar Kremlja’ zaboravlja činjenicu da su prethodni režimi u Rusiji također pali kada su dostigli vrhunac u vanjskoj politici zbog bijede koja je zadesila njihove građane.

Nema sumnje da povijesni susret, nakon skoro hiljadu godina raskola između dvije crkve, spada u historijski događaj za Rusiju i Evropu podjednako, ali to neće doprinijeti prevazilaženju značajnih teoloških razlika između dvije crkve.

Jasno je da je Putin izabrao pravo vrijeme da pokuša ukinuti sve veću zapadnu izolaciju te da dokaže da u zapadnom svijetu postoje akteri koje nisu neprijateljski usmjereni prema njegovoj politici sa kojima se može složiti kada je riječ o bitnim pitanjima. Za razliku od zapadnih lidera, čelnik Katoličke crkve nije uputio kritike ruskoj politici, već je zauzeo neutralan stav spram ukrajinske krize, opisujući je kao „bratoubilački rat“.

Iz fokusa završne izjave dvojice duhovnih lidera po pitanju raseljavanja kršćana na istoku i nužnosti njihove zaštite jasno se vidi da je Rusija ta koja želi prezentirati svoju vojnu intervenciju u Siriji kao zaštitu kolijevke kršćanstva. Susret je, također, bio prilika da se Rusija prikaže u ulozi zaštitnika kršćanskih konzervativnih vrijednosti, pogotovo kada se uporedi njen konzervativan pristup u odnosu na veliki broj pitanja sa stavom pape Franje koji se može okarakterizirati kao liberalan.

Izgleda da predsjednik Putin sebe nije mnogo opteretio odgovorom na historijsko pitanje „Šta učiniti?“, te je pribjegao oživljavanju iskustva ruskih imperatora i sovjetskih lidera. Pri tome koristi savremena sredstva za otklanjanje opasnosti od demonstracija i učvršćivanje svoje vladavine. Međutim, „vladar Kremlja“ zaboravlja činjenicu da su prethodni režimi u Rusiji također pali kada su dostigli vrhunac u vanjskoj politici zbog bijede koja je zadesila njihove građane.

Sigurno je da Putin koristi raspoloženje Rusa koje se protivi revolucionarnim promjenama nakon dva neuspjela iskustva u prošlom stoljeću. Međutim, nepostojanje magičnog rješenja za socijalne i ekonomske probleme u rukama Kremlja prebacuje Rusiju iz „čekaonice“ u nešto što bi se u konačnici moglo pretvoriti u „lonac“ u kojem temperatura i pritisak rastu iz dana u dan, što bi u svakom trenutku moglo dovesti do eksplozije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera