Dolazak u Hrvatsku ‘mišolovka’ za izbjeglice

Za 'orbanovsko rješenje' hrvatska Vlada nema vremena, niti javne podrške, iako će ona vjerovatno rasti (Pixsell)

Piše: Davor Gjenero

Hrvatska se našla pred najtežim izazovom otkad je članica Europske unije.

Unija nema jasne, definirane javne politike zbrinjavanja izbjeglica, koje su se slile na hrvatske granice, a hrvatska je Vlada javno objavila kako takve politike nema niti ona, jer da pitanje zbrinjavanja izbjeglica nije pitanje nacionalne politike svake pojedine zemlje članice, nego mora biti riješeno zajedničkom europskom politikom.

Dok se Slovenija sustavno priprema za izbjeglički val, koji bi je mogao pogoditi prelivši se iz Hrvatske, ali i skretanjem pravca kretanja izbjeglica koje su uspjele ući u Mađarsku, čini se kao da Hrvatska za sada radi vrlo malo.

Vlada je fokusirana na predizborno kupovanje biračkog tijela, jer je još samo pitanje kojeg će dana biti raspušten sadašnji saziv Sabora, a onda predsjednica Republike, najkasnije u roku od 60 dana nakon raspuštanja Sabora, mora raspisati nove parlamentarne izbore. Pretpostavlja se da će se oni održati sredinom studenoga.

Kako će se Hrvatska odnositi prema izbjegličkom valu, trenutno je nemoguće predvidjeti.

Za sada nema naznaka o tome da bi na granicu prema Srbiji, odnosno na onaj njen „zeleni“ dio, od Iloka, pa do, od poplave tek obnovljene, Gunje na obalama Save, Hrvatska mogla uputiti vojsku, kao što je to učinila Mađarska, a pogotovo nema govora o tome da bi se na granici mogla pojaviti ograda kakvu je prema Srbiji sagradila Mađarska.

Iz reakcija Srbije u odnosu na Mađarsku hrvatskim donosiocima političkih odluka moralo bi biti jasno kako će se Srbija odnositi prema Hrvatskoj. Naime, Srbija odbija proces readmisije, vraćanja u Srbiju onih migranata koje se ne smatraju izbjeglicama i onih izbjeglica koje odbiju podnijeti zahtjev za azilnom zaštitom.

Za razliku od Mađarske, Hrvatska nije članica Šengenskog sporazuma, što znači da su, iako je članica EU, na njenim graničnim prijelazima i dalje policijske kontrole, pa niti u Mađarsku, niti u Sloveniju nije moguće ući bez valjanih dokumenata potrebnih za ulazak u EU, odnosno u zemlje šengenske zone (pasoš i šengenska viza).

Zato za razliku od Mađarske, Hrvatska ne može niti pokušati otvoriti koridor za prolaz izbjeglica prema zemlji njihova odredišta.

Mišolovka i za izbjeglice i za Hrvatsku

Jedan od ključnih političkih interesa Hrvatske pristupanje je Šengenskom sporazumu. U prve dvije godine članstva nova članica ne može mu pristupiti, a budući da su u srpnju istekle te prve dvije godine hrvatskog članstva, hrvatska je Vlada službeno podnijela zahtjev za pristupanje ovom režimu slobodnog kretanja ljudi, a iduće bi godine trebao početi nadzor zadovoljava li Hrvatska tehničke kriterije za članstvo u šengenskoj zoni.

Zato se Hrvatska, kao članica EU i aspirantica na članstvo u Šengenskom sporazumu, ne može u slučaju migranata i izbjeglica ponašati kao Srbija, koja otvara koridore za kretanje izbjeglica od Preševa do sjevera Srbije i na neki im način asistira u ilegalnom prelasku granice prema EU.

Sa pozicije zaštite ljudskih prava, veliko je pitanje može li Hrvatska spriječiti daljnje kretanje onih izbjeglica koje u njoj ne žele zatražiti azilnu zaštitu.

Ovdje se uspostavlja „mišolovka“ i za izbjeglice i za Hrvatsku. Ulaskom u Hrvatsku izbjeglice, zapravo, smanjuju vlastitu šansu da dospiju do željenih odredišta: Njemačke, Švedske, Nizozemske ili barem Austrije.

Hrvatske vlasti suočit će se sa problemom kako postupati sa onim izbjeglicama koje odbiju zatražiti azilnu zaštitu i što raditi s onim migrantima koji ulaze iz Srbije, a nemaju pravo na azil, jer nisu izbjeglice pred ratom, nego ekonomski emigranti.

Readmisija u Srbiju, iz koje su došli, očito neće biti moguća, jer vlasti u Srbiji, ne bez osnova, tvrde kako su ti ljudi ionako u Srbiju, preko Makedonije, ušli iz zemlje članice EU-Grčke.

Prema tome, smatraju da je moguća samo readmisija u Grčku ili u zemlju porijekla.

Na granici sa Slovenijom mogu se pojaviti samo one izbjeglice koje bi zatražile azilnu zaštitu u Hrvatskoj, a onda bile odbijene.

Hrvatska je dovedena u lose-lose situaciju. Sama se za briselskim stolovima Europskog vijeća i Vijeća ministara unutarnjih poslova nije pridružila zemljama skeptičnima prema bilo kakvu prijemu izbjeglica, koju predvodi Višegradska skupina, a čini je većina zemalja novih članica EU.

Izbjegličke kvote

Hrvatska je poduprla sustav zbrinjavanja izbjeglica na osnovu kvota i mehanizam kažnjavanja onih članica koje ne bi ispunile svoju obvezu.

Ona bi pritom morala preuzeti kontingent izbjeglica iz Italije, Grčke i Mađarske i zbrinuti ih na svom području, osigurati im zdravstvenu zaštitu, socijalizaciju, obrazovanje, smještaj i osnovnu socijalnu sigurnost.

Koliki god taj broj bio, a u različitim se razdobljima spominjalo od najmanje 500 do najviše 3.000 izbjeglica, to ne bi smjelo biti problem za Hrvatsku, iako je činjenica da još nema niti nacrta hrvatske javne politike zbrinjavanja tih izbjeglica.

Nije jasno bi li ih Hrvatska zbrinjavala getoizirane, u nekoliko prihvatnih centara, i prihvatila rizik koji uvijek izazivaju takvi centri, dakle socijalnu izolaciju, opasnost devijantnog ponašanja, rizik neprihvaćanja u okolini, ili bi se odlučila da manje skupine rasporedi u velik broj lokalnih zajednica i tako osigura dugotrajnu uspješnu socijalizaciju izbjeglica, praktički kao useljenika u Hrvatsku.

Kad je riječ o sustavu kvota, postavlja se pitanje bi li Hrvatska i dalje imala obvezu preuzimati izbjeglice iz drugih europskih država, iako su se preko njene granice sa Srbijom slili ljudi u jednakom statusu, za koje se država sama mora pobrinuti.

Odgovori na brojna pitanja uopće se ne naziru. Umjesto da okupi eksperte, od stručnjaka za civilnu obranu i upravljanje kriznim stanjima, liječnika epidemiologa, specijalista za infektivne i tropske bolesti, pedagoga, lingvista, eksperata za socijalnu politiku, i da se ubrzano kreira politika integracije ljudi koji dolaze i koji vjerojatno neće moći dalje prema razvijenoj „staroj Europi“, u Hrvatskoj na racionalno upozorenje predsjednice Republike kako je nužno sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost i raspraviti ova pitanja unutar državnog vrha (Predsjednica, Premijer, predsjednik Sabora, resorni ministri koji se bave ovim problemom) uslijedio je Milanovićev odgovor kako se takav sastanak može održati, ali da je u ovoj situaciji najodgovornija Vlada.

Ona istovremeno postaje tek tehnička, dakle prestaje biti kolektivno tijelo izvršne vlasti i postaje samo skrbnicom nad izvršnom vlašću do konstituiranja novog saziva Sabora i formiranja nove Vlade koja će proizaći iz njega.

Milanović i njegovi suradnici možda računaju da im je izbjeglički val posljednja politička šansa za opstanak na vlasti.

Možda se Milanović vidi u ulozi Gerharda Schrödera, koji je u drugoj polovini 2005. kad je vidio da njegova vlast tone i da će se suočiti s teškim političkim brodolomom, inicirao raspuštanje Bundestaga i raspisivanje izbora.

‘Orbanovsko rješenje’

Izborna se kampanja tada poklopila s velikim poplavama, a Schröder se u elementarnoj nepogodi iskazao kao vrlo efikasan lider i drastično promijenio rejting svoje stranke, iz gubitničke ju je pozicije digao do te razine da bez njegovog SPD-a nije bilo moguće formirati vladu.

Ove se krize, međutim, bitno razlikuju. Milanović je u proljeće lani, kad je Hrvatska bila pogođena poplavama, pokazao da nema liderskih sposobnosti, a iskazalo se da je sustav, koliko god je bio loš i manjkav, funkcionirao bolje nego premijerovo „liderstvo“.

Poplave su problem s kojim civilna zaštita, vojska, specijalizirane službe i dr. imaju iskustva, a Hrvatska jest do neke mjere organizirana država.

Međutim, ova kriza je nešto s čime nitko nema iskustva, situacija je posve nepredvidiva, a gotovo na svakom koraku prava jedne ugrožene skupine dolaze u konflikt s pravima drugih skupina, jedni interesi s drugima.

U takvoj situaciji teško se uspostaviti kao lider, a pogotovo je teško odabirati održiva i pravična rješenja.

U hrvatskoj Vladi, umjesto da ubrzano osmišljavaju svoje javne politike, previše se nadaju nekakvom europskom „deus ex machina“ rješenju o zajedničkoj europskoj politici prema migrantima i izbjeglicama, koje bi riješilo hrvatski problem.

Prijedlog, koji ima zagovornike u nekim državama „stare Europe“, prema kojem bi Hrvatska, kao i Srbija ili Mađarska, morale platiti cijenu svog članstva ili kandidatskog statusa time da postanu svojevrsna tampon-zona „stare Europe“ prema izbjegličkom valu, mogao bi definitivno torpedirati Milanovićeve izborne šanse, ali bi ugrozio i šanse njegovih oponenata iz HDZ-a, lojalne članice Europske pučke stranke.

Za „orbanovsko rješenje“ hrvatska Vlada nema niti vremena, niti javne potpore, iako će vjerojatno potpora takvoj politici u Hrvatskoj rasti.

Međutim, to bi bilo najgore moguće rješenje, jer tada bi se izbjeglički val vjerojatno prelio prema BiH.

A to bi bila najopasnija moguća „mišolovka“, daleko gora od one koja se sada stvara u Hrvatskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera