Nacionalna higijena

Kovač, bivša prva pratilja Miss svijeta 1995, valjda ponesena Thompsonovim pjesmama, izjavila kako je „došlo vrijeme za čistu Hrvatsku!“ (Pixsell)

Piše: Josip Antić

Tri izjave, sve tri mučne, neodmjerene i politički beskrajno glupe i opasne, odjeknule su prošlog tjedna Hrvatskom. I jedna i druga i treća bave se tzv. „nacionalnom higijenom“ i to na njen najopakiji način – čišćenjem drugačijih.

Parlafon prve bila je Anica Kovač, bivša hrvatska misica i supruga bivšeg nogometaša Roberta. Bila je na „Skupu zajedništva 100 posto za Hrvatsku – Zajedno do pobjede“, koji se održao na Trgu bana Jelačića i kojem je nazočilo 10.000 ljudi. Bivša prva pratilja Miss svijeta za 1995. godinu, valjda ponesena pjesmama Marka Perkovića Thompsona, tada je izjavila kako je „došlo vrijeme za čistu Hrvatsku!“.

Skup kojem je gospođa Kovač nazočila nije bio ekološki, na njemu je sve brujalo od teških emocija (oni koji su ih izazivali i proživljavali  misle kako su baš one jedino mjerilo domoljublja), viđene su i osobe osuđene za ratni zločin poput Darija Kordića i Branimira Glavaša i nije trebalo biti politički znalac kako bi se iza poruke o „čistoj Hrvatskoj“, bez obzira na skladni lik osobe koja ju je izgovorila, osjetila njena ružna povijesna pozadina.

Reakcija na reakciju

Riječ je o najmračnijoj epizodi hrvatske povijesti, onoj za vrijeme NDH, kada su u ime „čiste Hrvatske“, na temelju rasnih Zakona, ubijani pripadnici drugih naroda koji nisu mogli dokazati svoje „arijevsko“ podrijetlo, poglavito Srbi, Židovi i Romi, a stradavali su i oni Hrvati koji takve zločine nisu željeli gledati skrštenih ruku.

Da joj je misao o čišćenju odzvonila više nego li je htjela, bivša missica shvatila je već sutradan. U drugom, dopunjenom i izmijenjenom izdanju vlastite pameti, zaključila je kako joj je, „jasno kako se to može krivo shvatiti i da je to u tom obliku možda krivo reći“.

„Ono što sam mislila je to da se puno ljudi borilo za našu slobodu, za našu samostalnu državu, a Vlada i dio ljudi općenito ponaša se kao da to ne želi, kao da žele neku drugu prošlost… Kada kažem da je vrijeme za čistu Hrvatsku, mislim na to da se ponosimo izborenom slobodom i samostalnom državom“, pojasnila je gospođa Kovač, čiji je čitav životni put zapravo idealna slika „nečiste Europe“.

Iz Duvna je s obitelji otišla u Berlin, kao manekenka startala je u Parizu, radila za bjelosvjetske agencije, u svijet missica lansirao je AfroCroata Hammeda Bagouru, prva pratilja miss svijeta postala je u Južnoafričkoj Republici, godinu dana nakon što je tamo Nelson Mandela porazio Aparthejd. Da je netko samo na sekundu Aničina životnog vijeka u djelo provodio priču o „čistoj zemlji“, nje ili ne bi bilo, ili bi joj priča umjesto na jet set stranicama, bila objavljena u nekom izvješću o pogaženim ljudskim pravima. Na sreću nije.

Drugu izjavu, s puno manje alibija u stilu „lijepa sam, ne moram biti i mudra“ potpisuje Ruža Tomašić.

Puna kapa opravdavanja

Ona je reagirala na izjavu srpskog ministra rada Aleksandra Vulina, koji je opet skočio na izjavu hrvatskog ministra Rajka Ostojića na obilježavanju pogibije i masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu u svibnju 1991. godine.

Ostojić je pozvao srbijanske vlasti da dokažu svoj europski put i omoguće suđenje preostalim optuženicima za zločin u Borovu jer hrvatskom pravosuđu nisu dostupni. Vulin je nimalo europski, još manje kao političar kojem je stalo da se zločini s bilo koje strane uistinu kazne, Hrvatskoj poručio da Srbiji ne dijeli lekcije, nego da pogleda u vlastito dvorište i procesuira ratne zločine. To je bio okidač za Ružu Tomašić.

„Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju”, kazala je Tomašić, čija je izjava odzvonila dvostruko: nije toliko važno što je predsjednica Hrvatske konzervativne stranke, koliko je znakovito da je europarlamentarka i to članica europskog Odbora za ljudska prava.

A ta Europa, s milijun mana koliko ih ima, teško da može imati razumijevanja za „čišćenja dvorišta po etničkom ključu“. Poslije je Tomašić tvrdila kako joj je „puna kapa da se opravdava za izgovorene riječi koje su istinite“, ali je i ona krenula u pojašnjavanje.

„U ime mirne reintegracije, tadašnja hrvatska Vlada je morala prekrižiti neka imena četnika koji su sudjelovali u ratnim zločinima. Umjesto toga, optužila ih je za oružanu pobunu, tako da ih obuhvati Zakon o oprostu. Žive li silovatelji u Vukovaru slobodno i susreću li svoje žrtve? Jesu li oni koji su odvodili Hrvate 1991., pogotovo u Vukovaru, priznali što su radili ili bar rekli gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci? Rade li policajci koji su sudjelovali u oružanoj pobuni slobodno i dalje u Policijskoj upravi Vukovarsko-srijemske županije? Odgovor na sve to je ‘da'“, ključne su rečenice njena priopćenja koje završava sa još jednom ekološkom krilaticom: „baš zato se neke stvari konačno moraju raščistiti“.

Kako shvatiti šutnju

Istina, Hrvatska i Srbija imaju toliko neriješenih problema i toliko nesposobnih političara da civilizacijski raspetljaju krvavu i mučnu zaostavštinu 90-tih, da bi ih mogli zajednički izvoziti (ako bi netko bio dovoljno blesav da ih kupi), ali baš bi zato bilo tko, tko zaziva „cleaning“, kao što to čini europska zastupnica Tomašić, trebao dobiti jasnu poruku institucija i javnosti.

Jer Tomašić u svom pojašnjenju nije samo stala na pripadnicima aboliranih zločinaca. U pismu upućenom članovima svoje stranke tvrdi i kako joj je puna kapa „pojedinih hrvatskih Srba koji su rođeni u Hrvatskoj, a do Hrvatske im uopće nije stalo. Žive na račun hrvatskih građana, proputovali su cijeli svijet na račun Hrvatske, a da zauzvrat ništa nisu dali“, što je tip govora o kojem poprilično jasno stajalište imaju i hrvatski zakoni.

Prije svega, prema važećem Kaznenom zakonu u glavi ‘Javno poticanje na nasilje i mržnju’ u članku 325. jasno stoji:

„Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“

I odredbe iz definicije govora mržnje poprilično su jasne, to su: „svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla“.

Logički zapetljaj mozga

Ipak, istup Ruže Tomašić nije izazvao nikakve službene reakcije: javile su se tek udruge građana s kvalifikacijom „šovinizma“ (što izjava zapravo jest, i kad se u obzir uzme dopuna), a službeni klimaks je „hrabra“ konstatacija pučke pravobraniteljice Lore Vidović, kako „izjava ne pridonosi stvaranju tolerantnog ozračja i prilike za suživot i u tom smislu rekla bih da je ova izjava svakako diskriminatorna“.

Kako shvatiti takve pojave opasnog govora i šutnju hrvatske politike?

Prije svega ne masovnim otkliznućem Hrvata u „nacionalno čistunstvo“. Društvene mreže, brojni mediji (poglavito oni nezavisni) brzo su reagirali na obje izjave, a sukus svih tih reakcija bio je slogan „samo je nečista Hrvatska – dobra Hrvatska“.

Pritom se misli na zajednicu u kojoj nitko ne može biti diskriminiran zbog svoje, u ovom slučaju, etničke pripadnosti, niti se ozbiljni problemi ostali nakon agresije i rata u Hrvatskoj mogu rješavati tako da se kad god stvari pođu nizbrdo (a u Lijepoj našoj ne idu uzbrdo) iz boce puste opake riječi. A upravo se to već mjesecima u priželjkivanju naprasnih prijevremenih izbora čini pa su izjave Anice Kovač i Ruže Tomašić dio opće povijesti bolesti u kojoj je krivac uvijek onaj drugi, ma koliko te konstrukcije već na prvu izazivale logički zapetljaj mozga.

Za sadašnje stanje, primjerice, krivi su Jugoslaveni i komunisti (prvih ima 3 posto, od drugih u HDZ je ušlo 97.000, a u SDP-u ostalo 40.000 komunista); neHrvati (prema popisu stanovništva iz 2011. 90,42 posto su Hrvati, 4,36 Srbi); potom oni Hrvati koji ne vole Hrvatsku (njih je valjda 1.082.430 – barem ih je toliko glasovalo na predsjedničkim izborima za Ivu Josipovića), valjda zato što ne  pristaju na takav tip komunikacije…

U tom kontekstu Hrvatska bi veću zebnju od one koju zaziva Tomašićkino etničko „čišćenje dvorišta“, trebala osjetiti i zbog toga što ovakav tip političke komunikacije vrlo lako pomiče granice čišćenja, i što je još važnije postao je uobičajen.

Ni riječi od institucija

Da je to tako svjedoči nam treća izjava, ona Josipa Klemma, poduzetnika u sve unosnijem zaštitarstvu i jednog od glasnogovornika i organizatora već spomenutog prosvjeda u šatoru pred Savskom 66. Na pitanje novinara kako njegov ultimatum Vladi zvuči pučistički odgovorio je:

„Do 30. svibnja imamo vremena. Moram reći da hrvatski branitelji još nisu dignuti, nisu dignute ratne postrojbe i specijalne policije i gardijskih brigada… Zamislite kad se ratne postrojbe postroje i kažu što imaju reći ovoj Vladi…“

O toj izjavi, dok ovo pišem, ni riječ nije rekla ni jedna državna institucija pa ni vrhovna zapovjednica HV-a predsjednica Republike, a ono na što se ne reagira  je – uobičajeno da ne kažem normalno.

E pa, zemlja u kojoj je takav govor normalan više nije normalna, a teško da će to, ako se ovakav trend nastavi, biti i nakon izbora – ma koliko se to u ovakvim slučajevima nijemom šefu sadašnje oporbe činilo drugačije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO