Zločin i kazna u Tuzli
Piše: Lejla Panjeta
Nakon tuče dvojice maloljetnika u Turističko-ugostiteljskoj školi, jednom od njih su odstranjeni testisi. Desilo se to u Tuzli, u martu 2015. godine. Dvije godine ranije u istoj školi došlo je do obračuna noževima, kada je jedan učenik zadobio ubodne rane. Kazna: učenik koji je nosio nož je izbačen iz škole.
O aktuelnom događaju nasilja u srednjoj školi još se vrši istraga, ispituju se roditelji, policija pregleda videonadzor, organizuje se sastanak s ministrima…
Činjenica je da što je više kamera, nasilje je veće. Što je više stege, i bijes je žešći. Imamo sve moguće nadzorne uređaje na raspolaganju. Novo tehnološko doba se pobrinulo da u svakom trenutku imamo kamere na raspolaganju, mogućnost šerovanja i aplodovanja snimaka, mogućnost GPS-a i drugih satelitskih naprava za praćenje. Sve se vidi, sve se zna…
No, naše društvo sve je gore i gore. A posljedice tih grozota devastirajuće. I šta vrijedi onda pregledanje videonadzora…
Nasilje je svuda, a ne samo u Tuzli. Bombe, obračuni, pucnjave, tuče, ubistva… Novčanici, torbe, mobiteli, automobili… nestaju svakodnevno. Vade se noževi, čupaju se kose, premlate se nevini ljudi, poneki smrtni slučaj kao eskalacija nasilja zaintrigira javnost, sve do iduće udarne vijesti. A tek, tamo negdje u Parizu, Pakistanu, Americi, Tunisu i slično… e, što tamo ima groznih stvari…
Količina bijesa
Do kada ćemo ćutati? Do koje mjere treba da nas obuzme frustrirajući strah od sutrašnjice pa da počnemo da se ubijamo i bijemo po ulicama kao u filmu Purge? Kada će bijes nakupljen stvarnošću koju preživljavamo kulminirati pa će nam svaki dan biti Purge?
Ne treba čekati dugo. Trebamo pročitati crne hronike, koje su se s monstruoznošću našle na udarnim stranicama novina i prvim vijestima u medijima. Staro pravilo američkog novinarstva “ako ima krvi, prilog ide prvi” već mijenjamo s mjerenjem količine krvi u prilogu. Novinari danas ne moraju tražiti vijesti. Svaki dan se na nekom portalu ili u tv vijestima pojavi neka pucnjava, ubistvo, bomba, nasilje… Na to smo već navikli. Izgleda da smo navikli i na nasilje među maloljetnicima. Ubistva u tramvajima, tuče i prebijanja do smrti te one manje značajne krađe mobitela i novčanika. Do koje granice treba da se potuku dva suprotna hormonalna naboja pa da se jednom moraju odstraniti organi za reprodukciju?
Koja je to količina bijesa? Odakle dolazi? Zašto nije kanalisana za gradnju puteva, škola, krčenje šume, ili neki drugi napredak u društvu? Zašto samo mirno buja u učionicama srednjih škola, čekajući povod ili braneći se od drugog bijesomučnog traženja mjesta u okrutnoj okolini koja ga okružuje?
Za ovakve udarne vijesti o maloljetničkoj delikvenciji ili nasilju među maloljetnicima nisu kriva djeca. Krivi su oni koji su svijet i društvo postavili takvim za naraštaje koji dolaze.
I kao da ovdje nije bilo rata. I kao da nam nije bilo dosta nasilja. I kao da smo još žedni krvi…
Živimo u džungli godoovskog svijeta. Čekanja da se nešto grozno desi, ne shvatajući da grozno živimo svaki dan i da od te groze može biti samo gora još veća groza, ukoliko se ne promijeni naš sistem vrijednosti egzistencijalnog kapitalizma i straha od samog straha. Američki predsjednik Benjamin Franklin rekao je da je jedina stvar koje se trebamo bojati sam strah.
Naše društvo je prepuno straha, koji se kod mlađih naraštaja pretvara u bijes. Bijes vodi nasilju. I tu se zatvara začarani krug strahovanja i nasilja.
Čovjek je po svojoj prirodi gonjen instinktima. To je pokretačka psihološka sila koja ga održava u životu. Nasilje mu nije strano. No, ono što ga definiše kao čovjeka, a ne životinju, jeste kontrola nad porivom za nasiljem. Različite društvene grupe na različite načine percipiraju nivo podnošljivog nasilja. Ne ogleda se nasilje samo u fizičkom smislu. Potukla se dvojica pripadnika različitog plemena. Ne… Nasilje je sve ono što radimo i činimo bez društvene dozvole, ali i ono što činimo sileći samog sebe ili druge da zadovoljimo društvene kriterije ili individualne težnje, frustracije i poremećenosti.
Nisu li dva prva brata, prvi ljudi prema judejsko-hrišćanskoj mitologiji, jedan drugog ubili zbog bijesa izazvanog frustracijom? Abel i Kain su junaci priče o našoj niskosti kad je u pitanju definisanje ljudskog u čovječanstvu. Uče nas da frustrirana i odbačena individua može biti upravo razlog za strahovanje. Strah koji je kreirao i konzumirao samog sebe. To je poremećaj ličnosti kao svojevrsni društveni vampirizam. E, to je zaista svar koje se moramo bojati. Naše je društvo povampireno i samo čeka da ustane iz groba i počne sisati krv drugim zombijima konzumersko-egzistenicijalističke etike, u kojoj je sve dozvoljeno ili kafkijanski sankcionisano tako da dalje širi virus vampirizma.
Mi živimo u crnoj hronici vampirizma. Želja za profitom, većim, boljim, skupljim, novijim tolika je da smo sve spremni žrtvovati za egzistencijalni ideal koji nam nameće tempo svakodnevnice i reklame u medijima.
Strah i bijes
A ti isti mediji ovaj vampirizam bijesa i straha propagiraju kroz bezazlene reklame o lijekovima, sredstvima za čišćenje, u udarnim vijestima o nasilju… Količina nasilja i stvaranja straha na televiziji je usko poveza sa stvarnim porastom nasilja. Mada neki naučnici tvrde da još ne postoji statistički korektno provedeno istraživanje na temu reciprociteta nasilja na televiziji, internetu i drugim medijima i istog u stvarnosti, činjenica je da psihološkim mehanizmima odbrane kakvi su represija ili identifikacija ljudi mogu razviti veću toleranciju na određene medijske sadržaje. To je upravo ono što se danas dešava kada imamo vijesti o nasilju. Zgražavanje koje traje kraće. Nemoć da se nešto promijeni. Strah da se nešto promijeni. Bijes zato što se ne može promijeniti. Frustracija zato što se ne može pobjeći.
Aktuelni događaj u Tuzli za par mjeseci postaće identično aktuelni događaj negdje drugo, a onda možda za par godina opet u Tuzli. Tolerancija na vampirizam nam je porasla u zabrinjavajućem obimu. Društvo na rubu ljudskosti postaje društvo straha i bijesa, gonjeno instinktima preživljavanja u konzumersko-kapitalističkom sistemu vrijednosti, pa mu je tolerancija vampirizma sve veća i veća.
Ukoliko se strah i bijes koji vladaju današnjim društvenim okolnostima ne smanje, zasigurno ćemo slučajeva vampirizma imati sve više i više, i to u sve manjim i manjim životnim dobima. A čime se ubija vampir?
Potrebno je iz korijena uništiti vampirski virus straha i tolerancije nad nasiljem, kako bi se društvo postavilo na temlje ljudskosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera