Tri mogućnosti za društvo iz Mosta

Petrov i Prgomet ponudili su vladu nacionalnog jedinstva, što je obrat njihove predizborne strategije prema kojoj koalirati neće ni sa kim (Robert Ani? / Pixsell)
Petrov i Prgomet ponudili su vladu nacionalnog jedinstva, što je obrat njihove predizborne strategije prema kojoj koalirati neće ni sa kim (Robert Ani? / Pixsell)

Piše: Josip Antić

Da se slučajno bave građevinom, a ne politikom, Božo Petrov i Drago Prgomet, kao dva najisturenija čelnika Mosta, političke grupacije u povojima koja je na izborima osvojila kontrolni paket parlamentarnih stolica, ili bi bili proglašeni majstorima iluzije ili bi – ostali bez posla. Tako nekako može se prosuditi inicijativa što su je ponudili nakon prvog kruga pregovora s HDZ-om i SDP-om, ocvalim partijama uvezanim u mnogostruke zakulisne igre i javne animozitete, od kojih niti jedna sama ne može skupiti potrebnu većinu za formiranje vlade.

U prvom krugu pregovora Petrov&Prgomet ponudili su vladu nacionalnog jedinstva (u kojoj bi sudjelovali HDZ i SDP, a moderira ih – Most), što je gotovo monti-pajtonovski obrat njihove predizborne i kod javnog bilježnika ovjerene strategije prema kojoj – koalirati neće ni sa kim.

No, to je samo jedna od apsurdnih točaka s kojima obiluje hrvatska postizborna scena, u kojoj je Domoljubna koalicija, točnije HDZ koji je predvodi, a koja sebe proglašava pobjednikom, zapravo najveći gubitnik izbora. Istina, ostvarili su 59 mandata, ali što je to prema već mjesecima isticanoj tezi prema kojoj su izbori dobiveni, a SDP deklasiran.

U zbilji HDZ-u nedostaje poprilično glasova da bi mogao sastaviti vladu, posebice u odnosu na gotovo 70 koliko ih tvrdi da je nadograđujući svojih 56 s mandatima IDS-a i manjina uspjela skupiti SDP-ova koalicija Hrvatska raste. S druge strane, ni SDP-u taj broj nije dostatan.

U tom kontekstu HDZ-ov rezultat ima tek relativnu većinu, i to nipošto ne znači da bi predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović mandat za sastavljanje vlade trebala povjeriti Tomislavu Karamarku, ma koliko to njoj i njemu bilo drago. Naime, prama Ustavu RH, točnije članku 98, koji definira sastavljanje vlade nakon izbora, termini pobjednika ili relativnog pobjednika izbora se ne spominju.

Ustav propisuje da predsjednica “povjerava mandat za sastavljanje vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljanja konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika”.

‘Tjeranje tjeskobe’

Prema tome, uz šampanjac i tortu promumljane Karamarkove tvrdnje kako će njemu biti povjereno sastavljanje vlade jer se to “tako radi u zapadnom svijetu“ mogu biti tek tjeranje vlastite tjeskobe, koja ga ja očito obuzela toliko da je u izbornoj noći zaboravio čestitati Mostu, bez kojeg ne može ni sanjati o dolasku na Markov trg. U SDP-u su već bili pametniji, ne samo što su čestitali nego su Mostu već u izbornoj noći ponudili suradnju. 

Do tog trenutka Mostova izborno dobitna pozicija ekvidistance još je imala smisla. Stvar se zakomplicirala kad se Most, heterogena skupina svjetonazorski i interesno suprotstavljenih lokalnih političara predvođenih liječničkim timom – Božom Petrovim, metkovskim gradonačelnikom, psihijatrom, i Dragom Prgometom, HDZ-ovskim disidentom i otorincem, probudili kao stvarni politički čimbenik.

Tijekom predizborne kampanje ideja da se neće koalirati ni sa kim, da će se u Saboru ponašati kao moderator i korektiv koji će vladu držati u šahu iz saborskih klupa još djeluje motivirajuće, ali kad se jednom obznane rezultati volje naroda, njeno ponavljanje zvuči, blago rečeno, kao da ga izgovara političar u pubertetu. Istina, za vrijeme kampanje dobar dio lijevo nastrojenih medija nije im vjerovao, proglašavajući ih Trojanskim konjem HDZ-a ili u najmanju ruku od Kaptola dirigirane skupine (aludiralo se na Petrovljevu i Prgometovu vezu s Katoličkom crkvom).

S druge strane, Most je upravo i nastao u otporu lokalnih političara većim dijelom HDZ-ovom kadroviranju i nepotizmu. No, bez obzira na teorije zavjere, neupitna je činjenica da je pojavljivanje Mosta na hrvatskoj političkoj sceni u svakom slučaju demokratski iskorak. Problem je što ga čelnici zasad još rade u mjestu ili unazad – a inicijativa vlade nacionalnog jedinstva je upravo to.

Zato nije trebalo dugo čekati da najveći broj domaćih analitičara Petrova torpedira i ne sačekavši reakcije iz središnjica HDZ-a i SDP-a. Prije svega, da se HDZ i SDP mogu dogovoriti, što će im Most!?

Ako se mogu nagoditi (a činile su to u prošlosti iza kulisa više puta), ne bi tražile trećeg da im drži svijeću. Prijedlog ima i drugih mana. Vlade nacionalnog jedinstva sklapaju se u slučaju ratnog stanja i teških katastrofa (Hrvatska ju je imala, u doba rata vodio ju je Franjo Gregurić), a u ovom slučaju značile bi ukidanje parlamenta. U Saboru bi ostali samo oni koji nisu u većinskom sastavu, a to bi bilo manje od dvadeset ljudi u parlamentu; tako misli Žarko Puhovski. U tom smislu vlada nacionalnog jedinstva u ovom trenu bila bi – smrt politike.

Odbijanje prijedloga

Petrovljeva inicijativa nije do kraja ni otitrala eterom a već je iz HDZ-a stigla odbijenica: još sa stavom papirnatog pobjednika izbora Karamarko je odbio ponudu, dodavši kako je nemoguće da HDZ formira vladu s SDP-om „koji je četiri godine upropaštavao Hrvatsku“.

Iz SDP-a se prve večeri nisu očitovali kroz lik Zorana Milanovića, ali i duboka grla skrivena iza zidova stranačkih prostorija na Iblerovom trgu emitirala su neslužbeno, ali dovoljno jasno – ne.  Kad je tomu tako, pitanje je što je to Božo Petrov, kao stručnjak za ljudske duše pa i za predviđanje procesa koje ih pokreću, očekivao od svoje inicijative, kad su i kumice na zagrebačkom Dolcu znale jedini mogući odgovor!?

Čini se da je riječ o manevru koji je poduzet kako bi se redefinirala vlastita pozicije prije nego li polučio stvaran učinak. Petrovu (i Prgometu) prije svega treba alibi pred vlastitim biračima, veliki dio prosvjednog je karaktera i pripada onom dijelu dosad neokupljenog biračkog tijela kojima je muka od bolesne dvopartijske Hrvatske.

Glasači Mosta su priželjkivali i htjeli novi tip politike, a ne ostanak uz tradicionalnu hrvatsku političku shemu, ali to je pozicija koju u sadašnjoj situaciji Most ne može izboriti.

Takva shema u kontekstu kad milijun i pol birača glasom za SDP i HDZ podržava postojeći bipartizam može se lomiti samo tako da se uzme odgovornost za vlast. Za takve birače dva liječnika ponudili su model: „nudili smo jedinstvo, odbili su nas“. 

Malo teže ide, međutim, s onima koji su sudjelovali u Mostovom uspješnom pohodu na Sabor. I oni su heterogeni, (Stipe Petrina, načelnik Promoštena, primjerice, Karamarka proglašava najvećim nositeljem zla u Hrvatskoj i prijeti izlaskom s još pet zastupnika ako Most odigra savez s HDZ-om. Nije mu, doduše, drag SDP, ali u biranju dva zla ipak je skloniji ovom drugom).

‘Kupovina vremena’

Suočeni s vlastitim rogovima u vreći Petrov i Prgomet, zauzimanjem početnog stava ekvidistance, pokušali su najvjerojatnije dobiti na vremenu.

Ono što je sad već svima jasno, Most je dobro sklopljen za izbore, ali njegova najveća mana je što on sam nije strukturiran za izbor, što je jedna od temeljnih dokaza osobne i političke zrelosti i odgovornosti.

Što je slijedeći potez? Hoće li ga učiniti zato jer će ga na njega natjerati ili će prije toga sami donijeti odluku? U tom smislu Petrovu, Prgometu i društvu iz Mosta ostaju samo tri mogućnosti.

Ostanu li homogeni u aktualnoj poziciji, poslat će Hrvatsku na još jedne izbore, na kojima nije sigurno da će proći ovako kako su prošli ovaj put. Izgledno je da se dobar dio birača koji im je dao glas odluči za neku od ponuđenih opcija (HDZ ili SDP), jer već sada se uočavaju razlike koje među biračima uzrokuju neprincipijelne izjave isturenih članova Mosta.

Druga opcija je da se Most raspadne i njihovi zastupnici odreagiraju u Saboru na temelju individualnih afiniteta i prioriteta. Ta opcija odgovara više SDP-u, jer njima ne treba čitav Most, dok HDZ bez cijeloga mosta ne može ni nacrtati vladu. A treća je da Petrov i Prgomet u pregovorima uspiju jasno detektirati koja im strana nudi veća jamstva za provođenje reformi do kojih im je stalo (valja znati da su mnoge od njih upitne, jer im treba dvotrećinska većina u Saboru), a koja ih pritom neće usisati i ispljunuti na prvom parlamentarnom zavoju. 

Tek kad to odluče, moći će se reći da su politički odrasli i preuzeli odgovornost za sudbinu zemlje koja je već izgubila toliko vremena da živi ne samo u političkom vremeplovu nego i u katastrofičnom scenariju bliske gospodarske i socijalne kataklizme. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO