Turska između dvije vatre u Siriji

Turska smatra da ruska vojna intervencija nosi i stvarne rizike po njenu unutrašnju sigurnost (EPA)
Turska smatra da ruska vojna intervencija nosi i stvarne rizike po njenu unutrašnju sigurnost (EPA)

Piše: Khurshid Daly

Ruska vojna intervencija u Siriji izazvala je ogorčenost turske Vlade jer osjeća da se nalazi u direktnom sukobu sa Rusijom i Iranom u toj zemlji. Tome dodatno doprinosi i osjećaj da je, što se tiče sirijske krize, izigrana od svojih zapadnih saveznika, naročito po pitanju prijedloga o uspostavi tampon-zone na koji Zapad još nije odgovorio.   

Amerikanci su ovaj prijedlog uglavnom politički zaobilazili, što je dovelo do dodatnog kompliciranja sirijske krize, a ujedno i ohrabrilo Vladimira Putina da sa svoje strategije pružanja vojne pomoći sirijskom režimu pređe na direktno uključivanje u borbena djelovanja. Na taj način, sirijska kriza prelazi u jednu novu fazu što se tiče omjera snaga, interesa, aktera bitke te njenog okončanja.   

Turska smatra da vojna intervencija Rusije u Siriji dovodi tursko-ruske odnose u veoma osjetljivu fazu gdje ekonomija – koja predstavlja stub ovog odnosa – postaje sastavni dio političke i sigurnosne dimenzije trenutne bitke, pogotovo nakon što je Putin zaustavio projekat gasovoda Južni tok. 

Važno je napomenuti da je ruska intervencija uslijedila samo nekoliko dana nakon posjete turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Moskvi, gdje je izjavio da postoji mogućnost prihvatanja Bashara al-Assada u tranzicijskom procesu prije negoli Putin svima okrene leđa. Erdogan je potom demantirao takve izjave, rekavši da su pogrešno protumačene, te da on ne može pristati na političko sudjelovanje aktuelnog sirijskog predsjednika u pregovorima o političkom rješenju sirijske krize.

Neslaganje o Siriji

Navedeno samo potvrđuje da postoji strateško neslaganje u politici ove dvije države spram krize u Siriji, ali i mogućnost da ona preraste u politički i diplomatski spor i indirektni sukob na sjeveru Sirije nakon što diplomatsko i političko zalaganje izgubi svoju ulogu. 

Ankara smatra da ruska intervencija nosi sa sobom više ciljeva i rizika u isto vrijeme. Među najvažnijim ciljevima mogu se spomenuti sljedeći:

Spašavanje sirijskog režima od kolapsa, naročito nakon uspjeha kojeg je ostvarila oružana sirijska opozicija u sjevernoj Siriji tokom posljednjih mjeseci te ISIL-ovog preuzimanje kontrole nad velikim dijelom sjevernog, istočnog i centralnog područja. Prema tome, ruska vojna intervencija pokrenuta je s namjerom da se izvrši promjena u odnosu snaga i nametne nova protuteža unutar zemlje pod sloganom borbe protiv terorizma, i to u cilju prihvatanja sirijskog režima u okviru mogućeg političkog rješenja. 

Jedan od prvih izazova koji se postavlja pred Turskom jeste na koji način će se ova država pripremiti za cilj koji Rusija namjerava ostvariti, a to je spašavanje sirijskog režima?

Cilj Rusije u svemu tome nadilazi unutrašnje sirijske odnose i tiče se čvrstog držanja za vitalni strateški položaj koji predstavlja garant opstanka ruske strategije na Bliskom istoku i Sredozemnom moru.

Okončanje bitke za Halep – koju Turska vidi kao prekretnicu za svrgavanje režima – zatim ciljevi koje bombardira ruska avijacija, uključujući i položaje različitih sirijskih frakcija, te priča o kopnenoj bici širokih razmjera na sjeveru Sirije uz učešće Irana i Hezbollaha i ruske zračne podrške samo potvrđuju konstataciju da Rusija ima za cilj ostvarivanje pobjede širokih razmjera na terenu. Ukoliko se to i desi, onda bi to bio snažan udarac za Tursku i njene saveznike među oružanim grupama na sjeveru Sirije.

Što se tiče borbi koje se vode na sjeveru Sirije, Turska smatra da jedan od najvažnijih ciljeva ruskog uključivanja u sirijski rat predstavlja sprečavanje uspostave tampon-zone, na što Turska neprestano poziva. Možda o tome najbolje govori vrsta naoružanja i opreme koja će se koristiti u akcijama.

Raspoređivanje proturaketnog sistema SA22 – na što ukazuju izvještaji – zasigurno ima za cilj nešto više od borbe protiv grupe ISIL ili sirijskih frakcija, pa čak i zaštite ruskih objekata u Siriji. Raspoređivanjem ovog naoružanja želi se spriječiti uspostava sigurne zone, uz mogućnost naknadne vojne eskalacije ukoliko države koje se protive ruskoj intervenciji ne zauzmu pragmatičan stav po pitanju te intervencije.

Paralelno sa ovim ciljevima, Turska, također, smatra da ruska vojna intervencija nosi sa sobom i stvarne rizike po njenu unutrašnju sigurnost. No, na vrhu ljestvice tih rizika jeste taj da ruska intervencija može biti zeleno svjetlo za napredovanje kurdskih Jedinica narodne zaštite prema Jarabulusu i Mare’i preko Afrina, s namjerom da se zaokruži teritorija kurdske regije na sjeveru i istoku Sirije. To bi onda značilo da Radnička partija Kurdistana (PKK) treba krenuti u neku novu fazu u kontekstu eskalacije sukoba između dvije strane i to uoči prijevremenih parlamentarnih izbora.

Strategija sukoba

Erdoganovo držanje govori nam da njegova država neće prihvatiti rusku politiku dovođenja pred svršen čin, kao što je to otvoreno u više navrata i izjavio. U intervjuu za Al Jazeeru prije nekoliko dana u svojoj zemlji, otkriva da će njegova zemlja poduzeti nekoliko koraka, i to na nekoliko nivoa, nazvavši to telefonskom diplomatijom. Jedan od njegovih koraka predstavlja i iznošenje prijedloga o uspostavi sigurne zone tokom evropskih posjeta i konsultacija sa zapadnim i regionalnim državama koje dijele jednak stav sa Turskom vezano za sirijsku krizu, kao i nastavak razgovora sa ruskim rukovodstvom kako bi se istaklo neslaganje sa vojnom intervencijom. No, pored svih ovih napora koji se trebaju uložiti, pred Turskom se očigledno nalaze dva pravca na kojima mora djelovati.

Prvo: pružanje podrške sirijskim frakcijama u sjevernoj Siriji kako bi se spriječio značajniji razvoj situacije na terenu u korist sirijskog režima i njegovih saveznika. Po svemu sudeći, suština problema tiče se same vrste podrške, preciznije, osiguravanje protuavionskog naoružanja, kojeg je sirijska opozicija tražila u više navrata. Uz pomoć ovakvog naoružanja, ruskoj misiji bi se umnogome otežalo ostvarivanje zadatka, ili bi se Rusija uvukla u jedan dugi rat sa scenarijem koji bi mnoge podsjetio na rusko iskustvo u Afganistanu. Ali, pružanje ovakve vrste pomoći ne ovisi samo od Turske, nego i njenih regionalnih i svjetskih saveznika, posebno Saudijske Arabije, Katara i Sjedinjenih Američkih Država.

Drugo: strategija izgradnje vojnih baza, kao način na koji bi se suprotstavilo izgradnji ogromnih ruskih vojnih baza na jugu Latakije, pored vojne baze koja se nalazi u luci u Tartusu, Turska je pristala otvoriti svoju bazu Diyarbakir za američke avione, nakon što je dozvolila američkoj avijaciji da koristi bazu Incirlik u ratu koji se trenutno vodi protiv ISIL-a.

Američki naglasak na ponovno raspoređivanje američkog protivzračnog raketnog sistema Patriot u Turskoj i njegovog ažuriranja nakon što je povučen, snažan je pokazatelj da postoji mogućnost pojavljivanja novog natjecanja u regionu, koje bi startalo sa uspostavom što većeg broja ruskih i zapadnih suparničkih vojnih baza na teritoriji Sirije i Turske, što bi ujedno značilo i mogućnost vojne konfrontacije. 

Sve će to uveliko ovisiti i o daljem toku ruskih vojnih operacija u periodu koji slijedi, kao i njenim ciljevima. Na primjer, da li su ove vojne operacije pokrenute s ciljem iznalaska političkog rješenja ili otvaranja prostora za neke druge opcije, počevši od sigurnosnog suočavanja sa izazovima pa sve do planiranih borbi na terenu, koje bi uključivale i sirijske frakcije, ili je u pitanju slijeđenje ruske strategije utapanja u sirijskom blatu, poput onoga što se dogodilo u Afganistanu? 

Izazovi ruske intervencije

Jasno je da je ruska vojna intervencija u Siriji dodatno otežala položaj Turske, dovodeći je u škripac, jer ne samo da se povećava teret i sigurnosni izazov na granicama, nego se turska strategija svrgavanja režima stavlja pred pravi ispit. Može se reći da ovakav položaj Turske dodatno otežava i njeno nepovjerenje u ozbiljnost američke administracije po pitanju sirijske krize.

Treba imati na umu da Turska ne trpi neke velike gubitke unutar svoje države, pa čak i ukoliko dođe do pružanja oružane podrške sirijskim frakcijama.

Jedan od prvih izazova koji se postavlja pred Turskom jeste na koji način će se ova država pripremiti za cilj koji Rusija namjerava ostvariti, a to je spašavanje sirijskog režima? Turska je neprestano naglašavala da ne prihvata ovaj režim kao dio rješenja, ali šta ako trenutno stanje na terenu krene u korist Rusije i Turskoj postane jasno da se američka administracija povlači i prihvata takvo stanje, naročito ukoliko se uzme u obzir njihova izjava o prihvatanju sirijskog režima u tranzicijskom procesu?

Ovo pitanje Tursku stavlja između dvije vatre, jer prihvatiti sirijski režim kao rješenje u tranzicijskom periodu znači i potpuno gubljenje kredibiliteta Vlade AK partije i to uoči prijevremenih i za nju presudnih parlamentarnih izbora. Također, bilo kakvo suočavanje i suprotstavljanje trenutnoj situaciji koju nameće Rusija bez odluke Amerike dovodi Tursku pred mnoge rizike, naročito u kontekstu izbijanja sukoba sa PKK-om i činjenicom da, geografski posmatrano, Turska graniči sa neprijateljski usmjerenim državama, poput Sirije, Irana i Armenije. 

Drugi izazov za Tursku predstavlja pitanje šta ako kurdske snage, poznate kao Jedinice narodne zaštite, postanu sastavni dio ruske vojne operacije, budući da su ove snage pokazale svoju spremnost na to, kao i davanja saglasnosti, pa čak i prihvatanja prijedloga o uspostavi predstavništva kurdske samouprave u Rusiji? 

Time bi se, bez sumnje, povećao rizik od kurdskog uspona, naročito ukoliko se uzmu u obzir njihove aspiracije da se zaokruži kurdska teritorija, od krajnjeg sjevera pa sve do krajnjeg istoka, sve do planine Kandil. Turska smatra da je njihova podrška ruskoj operaciji rezultat težnje za uspostavljanjem kurdske regije u Turskoj kojom bi upravljao PKK.

Pojedine strane ne isključuju ovo pitanje ukoliko se desi da sirijska kriza izađe izvan svojih okvira i pretvori se u regionalni i međunarodni sukob, čiji bi rezultat bio uspostava novih političkih i teritorijalnih karata. Zbog toga turska politika na pitanje sirijske krize ne gleda samo kroz prizmu ostanka sirijskog režima, nego ga tretira i kao pitanje opstanka.

Kada je riječ o ovom pitanju, postoje pojedini glasovi koji kažu da Turska neće zauvijek čekati na stav američke administracije. Treba imati na umu da Turska ne trpi neke velike gubitke unutar svoje države, pa čak i ukoliko dođe do pružanja oružane podrške sirijskim frakcijama kako bi se mogli suprotstaviti ruskim raketama i avijaciji.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Turska kaže da nije u ratu sa Sirijom, međutim, ove sedmice je prvi put vojno odgovorila na granate koje padaju po njenom teritoriju. Diplomatija spušta loptu, ali problem ostaje. Uključi li se NATO, u ratu su i zemlje s Balkana. Turska broji prve žrtve. U Akcakaleu je, naime, od sirijskih granata poginulo petero ljudi. Turski […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO