Politički opus favorita turskih izbora
Piše: Osman Softić
Gotovo je izvjesno da će karizmatični turski premijer Recep Tayyip Erdogan pobijediti već u prvom krugu. Prema nekim ispitivanjima javnog mnijenja, mogao bi osvojiti čak i do 56 posto glasova. Erdogan, pak, ne želi biti protokolarni već aktivni predsjednik republike, sa najširim ovlastima koje podrazumijeva polupredsjednički sistem.
Za promjenu parlamentarnog u polupredsjednički sistem bit će potrebno promijeniti turski Ustav. To će tek biti moguće nakon parlamentarnih izbora iduće godine. Iako kao predsjednik više neće moći biti član Partije pravde i razvoja (AKP), Erdogan će i dalje imati utjecaj na njenu politiku posredstvom njemu odanih partijskih funkcionera.
Njegovi protukandidati Ekmeleddin Ihsanoglu i Selahattin Demirtas zalažu se za očuvanje postojećeg parlamentarnog sistema i smatraju ga boljim od polupredsjedničkog, tvrdeći da posjeduje mehanizme za sprečavanje koncentracije moći u rukama jednog čovjeka ili partije.
Erdoganova vlada je Tursku, iz nedemokratske i inherentno nestabilne zemlje kojom je iz sjene upravljala vojska, a često i direktno putem nekolicine vojnih pučeva, transformirala u slobodnu i prosperitetnu državu. Od njenih skromnih ekonomskih performansi AKP je Tursku učinio jednom od najsnažnijih ekonomskih sila. Turska je danas članica grupe G20, šesnaesta je ekonomija u svijetu, a do 2020. ima ambicije postati čak deseta.
Na političkom planu AKP je uspio marginalizirati neprikosnovenu ulogu vojske u politici, lociravši je u zakonom prihvatljive okvire, u skladu s demokratskom praksom. Osim toga, Erdoganova vlada je liberalizirala ekonomiju, učinivši je efikasnijom, čime je srednjoj i nižoj klasi stanovništva pružila mogućnost ravnopravne ekonomske participacije u društvu, što je do tada bila privilegija samo sekularne elite.
Erdoganova vlada im je pomogla u rješavanju stambenog pitanja, obrazovanja i zdravstva, a dugo zapostavljanu infrastrukturu provincijskih gradova i sela u Anadoliji AKP je znatno unaprijedio, čime je olakšao život običnim ljudima.
Na planu vjerskih sloboda AK partija je ukinula nerazumne zakone iz doba militantnog sekularizma, koji su pristup javnim institucijama, univerzitetima i državnim poslovima sprečavali muslimankama, zbog njihove kulture islamskog odijevanja.
Kurdsko pitanje
Jedna od najvećih Erdoganovih zasluga je otvaranje dijaloga sa predstavnicima pobunjenih turskih Kurda, uključujući i onaj najosjetljiviji, počinjanje pregovora sa Abdulahom Ocalanom, liderom Kurdistanske radničke partije (PKK).
Svjestan da Turska ne može graditi budućnost kao demokratska zemlja bez uspješnog okončanja sukoba sa PKK-om, koji je uzrokovao 40.000 ljudskih žrtava na obje strane, Erdogan je imao hrabrosti da se uhvati u koštac s tim perenijalnim političkim pitanjem, uprkos protivljenjima ostataka kemalističkog režima. Iako kurdsko pitanje još nije konačno riješeno, postignuti su značajni rezultati, o čemu svjedoči podrška turskih Kurda Erdoganovoj politici.
Da je strategija njegove vlade u rješavanju kurdskog pitanja na dobrom putu, potvrđuje i gradonačelnica Diyarbakira, grada sa najvećom koncentracijom kurdskog stanovništva.
Gulten Kisanak, vodeća ličnost kurdske Partije mira i demokracije (BDP), koja je u prošlosti više godina provela u zatvoru zbog svojih političkih stavova, danas podržava politiku Erdoganove vlade, tvrdeći da je ta politika doprinijela postizanju veće kurdske autonomije, ne samo u kulturnom domenu već i praktično, što podrazumijeva i upravljanje materijalnim resursima.
Na geopolitičkom planu Turska se u prvoj polovini vladavine AKP-a uspjela pozicionirati kao respektabilna regionalna sila i ostvariti značajan utjecaj u regijama Bliskog istoka, Balkana i Kavkaza. Doktrina strateške dubine, čiji je arhitekta Ahmet Davutoglu, ministar vanjskih poslova Turske, danas se izučava na katedrama za međunarodne odnose i strateške studije širom svijeta.
Iako spomenuta doktrina podrazumijeva miroljubivu koegzistenciju, čija je podloga ekonomska i kulturna saradnja, kritičari je nazivaju politikom “neoosmanizma”, podrazumijevajući pritom navodnu “prikrivenu strategiju turske dominacije” na područjima kojima je nekada vladala Devleti alije (Osmanska država).
Erdoganova vlada je Tursku od osrednje sile transformirala u ozbiljnog geopolitičkog aktera na Bliskom istoku.
Pored brojnih rezultata, Erdoganova premijerska era obilježena je i nekim, nimalo beznačajnim kontroverzama, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu.
U nastojanju da Tursku učini respektabilnom ekonomskom silom, Erdoganova vlada je demonstrirala školski primjer neoliberalnog razvojnog modela, kojem je primarni cilj bio ostvarivanje ekonomskog bogatstva i profita, po svaku cijenu.
Neki naučnici ovakav pristup ekonomskom razvoju nazivaju razvojnim fetišizmom. Yildiz Atasoy, kanadska profesorica turskog porijekla, ovaj specifični turski razvojni model, koji je simultano implementiran s povećanom islamizacijom i konzervativnim vrijednostima turskog društva, nazvala je brakom islama i neoliberalizma, kako je i naslovljena njena knjiga.
Kada je riječ o politici urbanizacije, vlada AK partije, čini se, nije pridavala dovoljan značaj nekim senzibilitetima, posebno zaštiti okoline. U nastojanju da transformira dotrajalu infrastrukturu, a Tursku učini atraktivnijom destinacijom za globalni investicioni kapital, unaprijedi turizam, hotelijerstvo i transport, te Istanbul pozicionira kao globalno kompetitivni centar servisnih usluga, razvojna politika AK partije izazvala je nezadovoljstvo lijevo orijentiranih protagonista zelenog trenda. To je proizvelo poznate proteste u Gezi parku, na koje je vlada nepotrebno reagirala pretjeranom upotrebom sile.
Osim toga, Erdoganov konfrontacijski stil i politika čvrste ruke u obračunu sa političkim protivnicima izazvala je oštre kritike na njegov račun, kako u redovima turske opozicije tako i kod međunarodnih organizacija za ljudska prava i vlade SAD-a te zemalja članica EU-a.
Kritike na njegov račun također dolaze i zbog politike privatizacije i koncentracije medija u vlasništvu privatnih interesa i korporacija bliskih AKP-u i osobno Erdoganu, kao i zbog navodne monopolizacije javnih medija u svrhu promoviranja vladine politike.
Neki posmatrači predsjedničke kampanje u Turskoj tvrde da su tri turska državna televizijska kanala (TRT Turk, TRT 1 i TRT Haber) Erdoganovoj predsjedničkoj kampanji dodijelili 533 minuta, dok su dvojici opozicijskih kandidata, Ihsanogluu i Demirtasu, dali tek četiri minuta prijenosa.
Glasnogovornici TRT-a to opravdavaju tvrdnjom da je Erdoganova kandidatura, sama po sebi, značajnija vijest.
Prošlogodišnja korupcijska afera u koju su, navodno, upleteni najviši zvaničnici AK partije, uključujući i samog premijera i njegovu porodicu, vjerovatno je bila najozbiljniji izazov Erdoganu.
Spomenuta afera, pokrenuta je neposredno nakon izbijanja sukoba AK partije sa utjecajnim konzervativnim vjerskim pokretom Hizmet, kojim upravlja imam Fethullah Gulen. Erdogan je kao glavne krivce za tu aferu optužio svoje dotadašnje saveznike, sljedbenike Gulena, koji su mu, zapravo, pomogli u marginalizaciji političkog utjecaja vojske.
‘Lov na vještice’
Erdogan je simpatizere Hizmeta, koji su zbog svog visokog obrazovanja i profesionalnih vještina donedavno obnašali ključne pozicije u strukturama turske države, posebno u obavještajnom aparatu, sudstvu i policiji, optužio za fabrikovanje korupcijske afere u namjeri diskreditacije i rušenja demokratske vlasti AKP-a, te kako bi se osvetili Erdoganu za zatvaranje Hizmetovih obrazovnih institucija te loš tretman finansijskih institucija i poslovnih korporacija kao što je Halkbank.
Spomenuti sukob pretvorio se u izvjesni “lov na vještice”, iz kojeg je Erdogan izašao kao pobjednik. Štaviše, iskoristio je spomenuti sukob i glavnu krivicu za neutemeljeno utamničenje velikog broja generala i drugih visokih oficira, novinara, akademika i političkih aktivista, kojima je suđeno bez valjanih dokaza, pripisao Hizmetu.
Objektivnu istinu o ovom sukobu, s obzirom na pretjerane strasti i koncentraciju moći u rukama AKP-a i samog Erdogana, moći će dati tek objektivni historičari s duže vremenske distance.
Na planu vanjske politike, Erdoganov premijerski period također je obilježio niz kontroverznih odluka. Kritike na račun turske vanjske politike ne dolaze samo iz redova opozicije već i velikog broja zapadnih, ali i zemalja Bliskog istoka. Mnoge arapske zemlje Tursku optužuju za sektaški pristup odnosima s arapskim zemljama, posebno Egiptom, Tunisom, Libijom, Sirijom, Palestinom i Jemenom, i to zbog ideološke bliskosti AKP-a sa pokretom Muslimanska braća.
Ekskluzivistička turska politika odnosa s arapskim susjedima temelji se na ideološkom uvjerenju i premisi da se arapske zemlje neminovno nalaze u procesu tranzicije iz autokratskog u demokratski sistem. Prema toj logici, Muslimanska braća, kao najveća te intelektualno i politički najorganiziranija snaga u sunitskom dijelu arapskog svijeta, osim što dijele historijski background i približno sličnu islamsku, vjersku, političku i ideološku matricu sa AKP-om, sa stanovišta turske politike smatraju se glavnim pokretačima demokratizacije i njenim glavnim favoritima.
Turska je zbog toga podržala Arapsko proljeće, čime je došla u sukob sa režimom u Damasku i moćnim monarhijama Saudijskom Arabijom i njenim saveznicima te Egiptom.
Protagonisti turske politike tvrde da je ona utemeljena na moralnim načelima slobode i demokratije, a ne na kalkulantskom pragmatizmu i ekonomskoj računici. S obzirom na neuspjeh opozicije da svrgne despotski režim u Damasku kao i uspjeh kontrarevolucionarnog trenda, koji je uspio zaustaviti demokratsku transformaciju arapskih zemalja, turska politika je doživjela stanoviti poraz, našavši se u nezavidnoj poziciji i izolaciji. Saveznici Turske na Bliskom istoku danas su tek Katar, Tunis, neutralizirana Muslimanska braća, rukovodstvo iračkog Kurdistana i Hamas u Palestini.
Odnosi Turske sa SAD-om također su narušeni, zbog mnogih unilateralnih odluka Vlade te zemlje, koje je SAD nazvao “sebičnim i nepromišljenim”. Turska, naravno, i dalje ostaje vodeći partner SAD-a, posebno zbog svog strateškog položaja i članstva u NATO-u.
Ali, da bi popravila odnose sa SAD-om, Turska nastoji izgladiti i narušene odnose sa Izraelom, iako opravdana retorika premijera Erdogana, posebno u jeku predsjedničke kampanje, a zbog izraelske agresije na Gazu, ukazuje da to neće biti jednostavan zadatak. Turskoj je također potrebno savezništvo s Izraelom, jer od Izraela planira kupovati plin, kako bi umanjila energetsku ovisnost o Rusiji i Iranu.
Za SAD je problematičan i turski odnos sa iračkim Kurdistanom, s kojim Turska ima odlične ekonomske odnose. Štaviše, Turska od Kurdistana već kupuje naftu, ali bez saglasnosti centralnih vlasti u Bagdadu. Osim toga, podržala je i kurdsko osvajanje Kirkuka, najvećeg izvora nafte u sjevernom Iraku.
Impozantni uspjesi
Zbog toga zvanični Bagdad Tursku doživljava kao destabilizirajući faktor, koji iz sopstvenih ekonomskih interesa doprinosi dezintegraciji Iraka. Nisu rijetke ni optužbe na račun Turske da finansira i oružjem opskrbljuje ekstremističke pokrete, uključujući i onaj najekstremniji – sadašnju Islamsku državu, kako bi oslabila šiitske vlasti u Bagdadu i neutralizirala sirijske Kurde koji pokušavaju konsolidirati svoju autonomnu teritoriju u tri kantona provincije Hasakah, koju su nazvali kurdskim imenom Rojava. Tome se vlada u Ankari protivi zbog bojazni da bi to moglo poslužiti kao model turskim Kurdima.
Turska, dakle, iz ekonomskih i pragmatičnih razloga, otvoreno podržava kurdsku autonomiju u Iraku, dok istovremeno pokušava spriječiti sličan scenarij u Siriji.
Erdoganova dominacija AKP-om obilježena je impozantnim uspjesima, ali i nizom promašaja na unutrašnjem i vanjskom planu. Velika je enigma hoće li kao novi predsjednik Turske priznati svoje greške, i hoće li ih pokušati sanirati, ili će nastaviti jahati na talasima popularnosti i karizme koju uživa među pristalicama. Kao izraz političke volje turskih građana i kao simbol njihovog jedinstva, Erdogan će morati podjednako artikulirati i braniti i interese svih građana, čak i onih koji ne podržavaju politiku vladajuće AK partije.
Bit će to za njega veliki izazov.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera