Amerika odgovorna za patnju Palestinaca
Piše: Ruth Fowler
Prošli mjesec sam napisala esej u kojem sam opširno pojasnila opasnost kritikovanja izraelske agresije nad Palestincima, posebno kada živite u Americi, zemlji koja ne samo da podržava Izrael vojnom pomoći u iznosu od 3,1 milijardu dolara godišnje nego i redovno stavlja veto na sve pokušaje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da sankcioniše Izrael za ratne zločine.
Vijest da je sjajni sociolog Steven Salaita dobio ponudu za posao na Univerzitetu u Illinoisu, koja je kasnije poništena jer je otvoreno kritikovao izraelske napade na Gazu, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. To je zapravo neizbježno, uzimajući u obzir univerzalno iskustvo svih onih Amerikanaca sa kojima sam pričala, a koji otvoreno osuđuju ponašanje Izraela.
Prema riječima rabina Michaela Lernera, koji je za Salon jezgrovito rekao da spajanjem Izraela sa judaizmom i „transformisanjem izraelske države u ‘jevrejsku državu’ te pretvaranjem Izraela u idola koji se obožava, a ne u politički subjekt koji je, kao i svaki drugi politički subjekt“, pristalice Izraela izokreću pravednu kritiku zločina počinjenog nad palestinskim narodom u antisemitske uvrede.
Bivša državna sekretarka Hillary Clinton nedavno je perfektno sumirala američki stav kada je okrivila Hamasov ‘antisemitizam’ za smrt više od 2.000 palestinskih žrtava u najnovijem konfliktu, a ne oružje koje Amerika šalje Izraelu. Bez obzira na to što je The Times of Israel objavio autorski tekst „Kada je genocid dopustiv“ i bez obzira na to što potpredsjednik Likuda Moshe Feiglin traži da Gaza postane sastavni dio Izraela i da se Palestinci protjeraju na Sinajski poluotok te bez obzira na posljedični porast antisemitizma dobro dokumentovan u glavnim medijima poput The New York Timesa, malo prostora je posvećeno sličnim netolerantnim antimuslimanskim i antiarapskim stavovima koji se neminovno razmjerno povećavaju.
Poruka Američke vlade svijetu je jasna: Amerika neće smatrati Izrael odgovornim. S druge strane, Amerikanci neće smatrati svoju vladu odgovornom za nastavak svoje tihe, a ipak očite, podrške Izraelu.
Državni interesi
Zahvaljujući ogromnom vojnom budžetu Izrael se može pohvaliti 11. najmoćnijom vojskom na svijetu. Ovaj sukob je samo ojačao njegov status, nakon što je Kongres odobrio 225 miliona dolara za održavanje izraelskog antiraketnog štita Željezna kupola.
Svaki pokušaj osude Izraela je nadjačan odlučnom podrškom Vlade SAD-a, protestima njihovih pristalica protiv antisemitizma i nespremnosti bilo koje susjedne arapske zemlje, osim Katara i Turske, da javno podrže palestinski cilj zbog Hamasovih veza sa Muslimanskom braćom.
S druge strane, američka korumpirana industrija lobiranja i izborna politika objašnjavaju zašto Američko-izraelski odbor za odnose s javnošću nastavlja vršiti pritisak na Capitol Hill.
Američka vlada se razlikuje od drugih vlada u svijetu po tome što se oslanja na novac koji dolazi od moćnih interesnih grupa, uključujući i pristalice Izraela. Amerika ima interes da zadrži bjelačko, zapadno, ‘demokratsko’ uporište na Bliskom istoku, posebno onaj interes koji uspješno drži arapske države posvađane. Pri tome se ohrabruju američke vojne intervencije u drugim državama koje Amerika želi, iz različitih razloga. Ako je vjerovati The Ecologistu, Gaza je bogata nedavno otkrivenim prirodnim gasom spremnim za vađenje.
Bez obzira je li moguće održati bilo kakav kratkoročni prekid vatre između Hamasa i Izraela, konflikt će se sigurno ponoviti u skorijoj budućnosti, a rezultati će biti slični: ogroman broj palestinskih civilnih žrtava i daleko manji, ali ništa manje značajni, gubici Izraela. U međuvremenu, palestinske žrtve stalne izraelske vojne kontrole nad okupiranim teritorijama će mjesecima, ako ne i godinama, prolaziti neprimijećeno, dok neki Izraelac ne bude ubijen.
U kolumni za Truthout Noam Chomsky je citirao Mouina Rabbania, analitičara za Bliski istok, koji vjeruje da „institucionalizovano zanemarivanje Palestinaca na Zapadu pomaže pri objašnjavanju zašto Palestinci pribjegavaju nasilju“.
Svaki pokušaj osude Izraela nadjačan je odlučnom podrškom Vlade SAD-a, protestima njihovih pristalica protiv antisemitizma i nespremnosti bilo koje susjedne arapske zemlje, osim Katara i Turske, da javno podrže palestinski cilj zbog Hamasovih veza sa Muslimanskom braćom.
Uzimajući u obzir ovakvu situaciju ništa se neće promijeniti osim ako se, kako Chomsky stalno tvrdi, umjesto na Izrael izvrši pritisak na Sjedinjene Američke Države.
Amerika je poznata po svojoj dosadašnjoj podršci i finansiranju ekstremističkih desničarskih paravojnih grupa, državnih udara, diktatora i nelegitimnih vlada. Mada se u potpunosti ne slažem s kritikom Chomskog i drugih intelektualca koji su BDS-ov pokret (bojkot, povlačenje investicija i sankcije) protiv Izraela označili kao praznu gestu, oni su bili sasvim upravu u svom zapažanju da BDS ne proziva na odgovarajući način drugu polovinu ovog zlog dvojca odgovornog za palestinsku patnju i nepravdu.
Amerika odlučno odbija priznati svoje saučesništvo, jer sistematski podržava državu koja širi rasizam i antidemokratske društvene/etničke razlike.
Moj prijatelj novinar Arun Gupta je rekao: „Ljudi koji su generacijama živjeli u Brooklynu imaju puna građanska prava u Izraelu i njegovim okupiranim teritorijima, dok oni koji su tu živjeli stotinama godina nemaju gotovo nikakva prava“.
Čini se da je krajnji cilj Izraela eliminacija bilo kakve mogućnosti stvaranja palestinske države i trajna segregacija, ako ne i eliminacija, palestinskog naroda. Krajnji cilj Amerike je teže odgonetnuti, ali kako je historija pokazala, naša vlada sigurno nije neprijateljski raspoložena prema stvaranju uslova za nepotrebnu patnju i rat. Problem je u tome što oni nikako ne mogu shvatiti da će ih pravda neizbježno stići.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera