Kako Aleksandar Vučić ‘dovodi’ Arape u BiH

U periodu od 2005. do 2013. godine Srbija se pozicionirala kao drugi najznačajniji investitor u BiH (EPA)
U periodu od 2005. do 2013. godine Srbija se pozicionirala kao drugi najznačajniji investitor u BiH (EPA)

Piše: Dženan Kulović

Mnogi su velikodušno pozdravili nekoliko puta izrečenu poruku premijera Srbije Aleksandra Vučića u Sarajevu “da će rado preporučiti Bosnu i Hercegovinu arapskim investitorima”, jer sagovornici “uvažavaju njegovo mišljenje” – ali činjenice pokazuju sasvim drugačije lice.

Čini se da arapski investitori i bliski susjedi o nama više brinu od nas samih. To je potvrdio i sam Vučić, koji je u nekoliko navrata ponovio da su se arapski investitori raspitivali o Bosni i Hercegovini. To je, izgleda, uspio prepoznati promućurni Vučić, koji je posjetu Bosni i Hercegovini organizirao dan pred održavanje Sarajevo Business Foruma, na kojem su aktivno učešće uzeli brojni arapski investitori. Svjestan je bio Vučić da će delegacije iz arapskih zemalja, listajući štampu prvog dana održavanja SBF-a, gledati njegove izjave obilježene masnim slovima, poput: “Za one koje žive u prošlosti, a ne u budućnosti, želim da kažem da se iskreno radujem svakom uspehu Bosne i Hercegovine.” Nedvojbeno, ovakvi izrazito promišljeni potezi ukazuju na činjenicu da su, u ovom trenutku, za popravljanje imidža Srbije kod stranih investitora prioritetno važni stabilnost i uspjeh Bosne i Hercegovine.

Dvadeset godina Bosna i Hercegovina se u arapskom svijetu predstavljala kao ‘prosjak s ispruženom rukom, tražeći milostinju’.

Nažalost, potencijalne prilike koje su se pukom igrom slučaja ukazale Bosni i Hercegovini, čini se, zadugo neće biti ostvarive. Izostanak neophodne koordinacije u svim segmentima i na svim nivoima neće utjecati na smanjenje ogromnog jaza u području ekonomske saradnje dvije zemlje. U periodu od 2005. do 2013. godine Srbija se pozicionirala kao drugi najznačajniji investitor u Bosni i Hercegovini. U tom periodu vrijednost investicija preduzeća iz Srbije iznosila je oko 840 miliona eura, a vrijednost investicija preduzeća iz Bosne i Hercegovine oko 110 miliona eura. Međutim, za nastanak ovog velikog nesrazmjera ponajviše su odgovorni nehatnost i neznanje onih koji odlučuju u Bosni i Hercegovini.

Sramotna je i porazna je činjenica da Bosna i Hercegovina nema kvalitetnih projekata kojim bi se predstavila arapskim investitorima sa podugačkog popisa kao što su QIA (Qatar Investment Authority), KIA (Kuwait Investment Authority) i mnogi drugi invsticioni fondovi koji vape za ulaganjima. Dvadeset godina Bosna i Hercegovina se u arapskom svijetu predstavljala kao “prosjak s ispruženom rukom, tražeći milostinju”. Ta milostinja, isključujući pomoć koja je pristizala kada je bilo najviše potrebno, utjelovljena je u gomilu fiksnih troškova, koji dobrim dijelom opterećuju dobrano poljuljane proračune na svim nivoima – od državnih do pojedinačnih.

Nema ulaganja bez projekata

Izjavu Vučića mi ponovo ne razumijevamo na način na koji je poslana po ko zna koji put, pomalo ironično, kao konačnu poruku da Bosna i Hercegovina, nakon 20 godina u kojima je tražila milostinju, počne tražiti partnerstvo na obostranu korist. Ta doza ironije, očito, nije imala odjeka da se oni koji uporno konstatiraju kako smo u velikom zaostatku za našim susjedima prihvate tu izjavu kao apel na poziv da se probude i aktiviraju potrebni potencijal.

Nakon što smo slavodobitno mahali Mubadala Fundom i nizom sporazuma – od onih za zaštitu investicija, do zapošljavanje radne snage – najedanput smo se naglo ušutjeli. Uprkos činjenici da su u Bosni i Hercegovini stvorene kakve-takve pretpostavke, ostaje i dalje bolna realnost – manjak kvalitetnih projekata. “U meri u kojoj Srbija i Bosna i Hercegovina budu imale kvalitetnih projekata, u toj meri ćemo biti efikasniji, odnosno veći dio sredstava koja su na raspolaganju biće prisutan u našoj budućnosti”, izjava je koja se može shvatiti i razumjeti u kontekstu postojanja individualne odgovornost u partnerskom odnosu.

Uprkos činjenici da su u Bosni i Hercegovini stvorene kakve-takve pretpostavke, ostaje i dalje bolna realnost – manjak kvalitetnih projekata.

U kojoj mjeri će zavisiti ishod partnerstva, odnosno hoće li biti win-win (pobjeda za obje strane), ili win-lose (gubitak za jednu stranu), zavisi isključivo od nas. Manjak obučenih ljudi za pisanje kvalitetnih projekata i manjak finansijske strukture za podršku kofinansiranju projekata predstavlja signal da je krajnje vrijeme da se na općinskom, kantonalnom i entitetskom nivou obuče ljudi za pisanje kvalitetnih projekata i iznađe finansijska struktura za kofinansiranje projekata. Praktična iskustva drugih zemalja koje su voljne pomoći potrebno je iskoristiti na najbolji način.

Napravimo li kratak uvid u deseti u seriji godišnjih izvještaja pod nazivom Doing Business 2013, koji radi Svjetska banka, s ciljem istraživanja podsticanja poslovnih aktivnosti i otklanjanja raznih prepreka u poslovanju preduzeća, možemo komparirati mogućnost za partnerstvo ove dvije zemlje. Bosna i Hercegovina je, prema tom dokumentu, rangirana na 130. mjestu od 185 istraženih ekonomija, dok je Srbija na 87. mjestu, odnosno 43 mjesta ispred nas. Iako je rangirana za jedno mjesto bolje u odnosu na 2012. godinu, Bosna i Hercegovina i dalje je najlošije plasirana od svih država u regiji.

Slučajnost ili historijski proces

Upustimo li se u detaljnu analizu tih indikatora, poredeći rezultate dobijene u Bosni i Hercegovini s onim dobijenim u Srbiji, možemo svjedočiti da u gotovo svim parametrima – od registracije imovine do zaštite investitora – Srbija bilježi primjetan napredak za poboljšanje pozicije, dok Bosna i Hercegovina bilježi neznatan napredak.

Razumijevanje autonomnosti kapitala navodi nas da prihvatimo da se prelijevanjem kapital prima u područjima i državama u kojima ima izgleda da se oplodi, za što je potrebno povoljno i poticajno okruženje koje karakterizira poslovanje neopterećno suvišnom birokratijom. Prvo što strani investitori pogledaju su navedeni indikatori. Ne postoji ulaganje u Bosnu i Hercegovinu za strane investitore. Postoji ulaganje u regiju. Ona ekonomija u regiji koja ima bolje uvjete predstavlja bolji magnet za strane investitore.

Ako Vučić svesrdno preporučuje Bosnu i Hercegovinu arapskim investitorima, logično se nameće pitanje: ko preporučuje njega?

Da bi Bosna i Hercegovina računala na partnerski status sa Srbijom u privlačenju stranih investicija, potrebno je raditi na stvaranju pretpostavki za to privlačenje. Za početak, saradnja sa Srbijom bi trebala biti s ciljem usvajanja pozitivnih praksi koje su tu zemlju pozicionirale 98 mjesta ispred nas, pa tek onda realizacija zajedničkih projekata. S obzirom na to da Srbiju čekaju velike investicije, to je za Bosnu i Hercegovinu velika šansa. Usvajanje jednakih administrativnih procedura značajno bi olakšalo da preduzeća iz Bosne i Hercegovine dobijaju poslove u Srbiji. To su osnovne pretpostavke za win-win odnos. Počnemo li odmah sa zajedničkim projektima, kako oba premijera gromoglasno najavljuju, u ovako neravnopravnoj poziciji za dvije do tri godine u Srbiju možemo ići kao “pozvani turisti, koji se neće osjećati neprijatno”.

Pokušamo li, nakon svega, razumjeti namjeru izjave koju nekoliko puta i na nekoliko mjesta ponavlja Vučić, poslužit ćemo se Hegelom. Ponavljanje, prema Hegelu, ima ključnu ulogu u povijesti: kada se nešto dogodi samo jednom, može biti odbačeno kao slučajnost, ali kada se nešto dogodi više puta, to je znak da se odvija dublji povijesni proces. Ako Vučić svesrdno preporučuje Bosnu i Hercegovinu arapskim investitorima, logično se nameće pitanje: ko preporučuje njega? Kakav će biti ishod ovih preporuka za Bosnu i Hercegovinu – ostaje da se vidi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO