Obrazovna mafija puni biroe za zapošljavanje

Piše: Ensar Eminović

Jedan od argumenata koji se godinama plasira potencijalnim stranim ulagačima u BiH jeste taj da naša zemlja ima kvalificiranu i obrazovanu radnu snagu. Relevantne institucije, organizacije i pojedinci koji su na bilo koji način involvirani u aktivnosti vezane za promoviranje privrednih potencijala BiH, konstantno i bez izuzetaka ponavljaju tu mantru.

Međutim, da li je to baš tako?!

Dosta stranih privrednika i poduzetnika dolazi u ovaj dio svijeta u potrazi za novim tržištima i radnom snagom koja će im omogućiti maksimizaciju profita. Mnogi od njih fantastično poznaju situaciju u bh. privredi i na našem tržištu rada. Oni, a i mnogi naši poslovni ljudi, složit će se u jednom: BiH nema kvalificiranu i obrazovanu radnu snagu na tržištu rada!

Ova konstatacija doima se čak i šokantnijom ukoliko uzmemo u obzir da su naši ljudi u inostranstvu cijenjeni kao dobri i vrijedni radnici, a naši studenti i nastavnici briljiraju na obrazovnim institucijama. Dakle, generalno govoreći, naš čovjek je sposoban, inteligentan i talentovan i njegovo znanje i vještine dolaze do izražaja u okruženju koje mu daje šansu i mogućnost da se dokaže. No, u BiH očigledno postoje neki sistemski problemi koji sprečavaju progres u svakom pogledu, pa tako i u razvoju ljudskih resursa i edukaciji radne snage.

Nestanak majstora zlatnih ruku

U razvijenim zemljama nosioci privrednog razvoja su pripadnici srednje klase. Tu klasu uglavnom čine radnici u proizvodnom sektoru. Strukovne škole koje educiraju kadrove za proizvodni sektor, veliku pažnju posvećuju praksi i konstantnom stručnom usavršavanju. Ovdje, svakako, govorim o svršenicima zanata i strukovnih škola za zanimanja koja predstavljaju okosnicu privrednog razvoja – metalska, građevinska i druge industrije koje stvaraju dodatnu vrijednost i donose stranu valutu kroz izvoz.

Obrazovanje i privreda u razvijenim zemljama usko su povezani. U BiH, nažalost, to su dva odvojena svijeta koji imaju veoma malo dodirnih tačaka.

Zbog nemilih događaja s kraja prošlog stoljeća koji su, između ostalog, u velikoj mjeri uništili našu privredu, danas nemamo velikih projekata, odnosno megaprojekata kao što su gradnja hidrocentrala, termocentrala, velikih industrijskih kompleksa, itd. Pogrešna predodžba da treba razbiti velike korporacije i fokusirati se na razvoj malih i srednjih preduzeća, kao recept za privredni razvoj koji zagovaraju predstavnici međunarodne zajednice, ali i domaći samozvani ekonomski eksperti, dodatno je urušila našu privredu. Samim tim, mladi ljudi nemaju gdje da praktično uče, da primjenjuju i usavršavaju teoretsko znanje koje stječu u učionicama.

Obrazovnu mafiju čini relativno mali broj nastavnika, koji se ponekad potpuno nezasluženo i neadekvatno nazivaju profesorima, a proizvode generacije i kadrove kvalificirane uglavnom za biroe za zapošljavanje. 

Osim toga, postavlja se i pitanje da li ih ima ko naučiti. Dobrih starih majstora “zlatnih ruku” uglavnom više nema. Zato je danas veoma teško naći dobrog majstora bilo koje struke, mlađeg od 40 godina. Sigurno se većina nas suočila sa problemima tipa “drži vodu dok majstori odu” nakon posjeta molera, zidara, električara, keramičara i drugih “kvalificiranih” radnika. Porazna činjenica je da mi gotovo i nemamo kvalificirane radne snage koja je u produktivnoj životnoj dobi. Dakle, mladi, nažalost, ne znaju raditi. Za to, kao i činjenicu da uglavnom nisu svjesni svog neznanja, oni su ponajmanje krivi.

Kvalificiranost i obrazovanje kod nas se mjeri diplomama, svjedočanstvima, uvjerenjima i raznoraznim papirima koji se uzimaju kao potvrda i dokaz da određeni pojedinac ima neko zvanje, što bi trebalo podrazumijevati da ima i određeno znanje i vještine. Međutim, naša realnost je takva da većina svršenika “obrazovnih” institucija ima samo zvanje bez relevantnog i primjenjivog znanja koje se traži na tržištu rada.

Naša iluzija o kvalificiranoj radnoj snazi na bh. tržištu rada onemogućava bilo kakvu značajniju investiciju.

U neumoljivom kapitalističkom svijetu, gdje vladaju surovi zakoni tržišta, papiri i zvanja sami po sebi ne znače ništa. Bitno je konkretno i praktično znanje koje čovjek posjeduje, a koje mora biti aplikativnog karaktera i usmjereno ka stvaranju dodatne vrijednosti, te profita za poslodavca.

Nedostatak kvalificirane radne snage, o kojem se rijetko ko usudi govoriti, predstavlja veliku prepreku za privredni razvoj svake zemlje, pa tako i za strana ulaganja. Bez obzira na nepovoljno poslovno okruženje i brojne birokratske prepreke za pokretanje biznisa i poslovanje u našoj zemlji, postoje i određene prednosti.

Iluzija o znanju

Cijena radne snage u BiH je dosta jeftinija nego u Evropskoj uniji, a porezi su znatno niži, posebno porezi na dobit. Međutim, jedna od prepreka koja se nameće potencijalnim ulagačima je činjenica da naši ljudi nemaju adekvatno praktično znanje. Drugim riječima, naša iluzija o kvalificiranoj radnoj snazi na bh. tržištu rada onemogućava bilo kakvu značajniju investiciju, pa čak i ozbiljan razgovor o toj temi.

Ovaj problem je direktno povezan sa drugim, također ozbiljnim problemom koji predstavlja rak-ranu bh. društva. To je sistem obrazovanja u kojem se duboko ukorijenila obrazovna mafija.

Obrazovna mafija je tema koja iziskuje posebnu analizu. Iako ponajmanje u osnovnom obrazovanju, obrazovna mafija je prisutna u cjelokupnom obrazovnom sistemu u BiH. Ukratko, tu mafiju čini relativno mali broj nastavnika (koji se ponekad potpuno nezasluženo i neadekvatno nazivaju profesorima), koji proizvode generacije i kadrove kvalificirane uglavnom za biroe za zapošljavanje.

Sigurno se većina nas suočila sa problemima tipa “drži vodu dok majstori odu” nakon posjete molera, zidara, električara, keramičara i drugih “kvalificiranih” radnika.

Nastranu smiješni nazivi zvanja i zanimanja koje mladi dobijaju i koji su, za potencijalne strane ulagače, ponekad i neprevodivi koliko su besmisleni, npr. ekonomski ili turistički tehničari. Zbog svoje lične koristi, bijednih plaća i dodatnih beneficija, ti uglavnom nekompetentni nastavnici varaju, kradu i ubijaju generacije mladih ljudi prodajući im iluzije o znanju kao drogu. Naravno, to im je omogućio nakaradan sistem, čiji su sastavni dio.

Osim toga, svjedoci smo da svake godine hiljade mladih ljudi dobija univerzitetske diplome i završava na birou. Naravno, to ne sprečava obrazovnu mafiju na fakultetima da i dalje prima hiljade brucoša svake godine iako sa sigurnošću zna da su većina tih mladih ljudi potencijalni kandidati za biro jer za njih nema posla niti će ga biti u dogledno vrijeme. U tom kontekstu, možemo govoriti o obrazovnoj mafiji koja uništava generacije omladine, kradući im godine života i dajući im iluziju znanja.

Stoga, smatram da je obrazovna mafija najadekvatniji termin za ove nadriedukatore.

Obrazovna mafija je pošast i bolest koja je ozbiljno zahvatila samo tkivo bh. društva. Ta bolest se ne može liječiti postepeno. Reforme u ovom sektoru očigledno ne donose rezultate. Stoga je jedina preostala metoda za liječenje ove bolesti hirurška – hitno i potpuno uklanjanje bolesnog tkiva iz obrazovnog sistema na svim nivoima. Bez toga i dovođenja novih ljudi koji će mladima prenositi praktično i primjenjivo znanje, te bez uvezivanja obrazovanja i privrede, besmisleno je očekivati bilo kakve značajnije strane investicije, otvaranje novih radnih mjesta i privredni razvoj.

Jedna od najgorih stvari koju država može sebi napraviti je da školuje omladinu za nepostojeća radna mjesta. Što prije to priznamo sami sebi, prije ćemo moći uhvatiti se u koštac sa rješavanjem ovog gorućeg problema koji umnogome onemogućava razvoj naše privrede i cjelokupnog društva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera