Britanija o Palestini: Čemu galama?

Piše: Rachel Shabi

U zadnji čas se razvila usijana debata o temi koja se posmatra kao većinom „simbolična“. Britanski parlament 13. oktobra glasa o tome da li će od britanske vlade tražiti da prizna državu Palestinu. Ne radi se o obavezujućem glasanju, ali se Britanija poziva da se pridruži grupi od 134 države koje već bilateralno priznaju Palestinu – Švedska je najnovija u ovoj grupi, Palestinu je priznala prošle sedmice. Ovime se također učvršćuje priznanje Palestine od strane Ujedinjenih Nacija iz 2012. godine.

Raniji izvještaji o pomenutoj temi sugerišu da ovaj pokret nema mnogo šansi za uspjeh u Parlamentu. Međutim, ovaj prijedlog je sada dobio podršku opozicione Laburističke stranke, nagnavši članove ove stranke u parlamentu da glasaju za – što je zapravo u skladu sa javnom politikom ove stranke i njenim stavom o afirmativnom glasanju UN-a iz 2012. godine. Ovim potezom se značajno povećavaju šanse za afirmativno glasanje, ali je on navodno proizveo ljutite reakcije u Laburističkoj stranci i „duboke podjele“ u parlamentu.

Jasno da afirmativni glas Velike Britanije ne bi čudesnim putem doveo do kreiranja nezavnisne, autonomne i neokupirane Palestine na terenu. Pristalice, i britanske i palestinske, govore o ovom glasanju kao o prvom koraku a ne kao o konačnom rješenju. Glasanje nije ni predloženo s namjerom da bude zamjena mirovnim pregovorima na tragu rješenja koje podrazumijeva dvije države a koje ima podršku međunarodne zajednice. Donijelo bi pak diplomatske koristi: palestinsku ambasadu, imunitet, tome slične stvari. S obzirom da se radi o Britaniji, afirmativno glasanje bi moglo pojačati momentum koji je napravila Švedska i podstaknuti druge države Zapadne Evrope da slijede njihov primjer – što bi potom moglo izmijeniti dinamiku u Evropskoj uniji u vezi vitalnih pitanja kao što je protok robe iz izraelskih naselja. Afirmativno glasanje je, po definiciji, priznavanje u međunarodnoj političkoj areni. I očito u tome i jeste problem.

Propagandni udarac?

Britanske novine Jevrejska hronika pišu da je ovo pitanje među prodesničarskim izraelskim učesnicima kampanje izazvalo zabrinutost zbog „propagandnog udarca“  koji bi potencijalno mogao zabilježiti uspjeh 13. oktobra.

To se, naravno, podudara sa trenutnim stavom izraelske vlade – koji ima podršku SAD-a – da priznavanje Palestine nekako narušava mirovni proces i da bi Palestina priznanje državnosti trebala dobiti samo putem pregovora. Možda se Evropa počinje odmicati od te doktrine koje se do sada grčevito držala jer postaje sve jasnije da u trenutnoj formulaciji, „pregovori“ zapravo znače: „Nikad.“

Koliko puta Palestinci trebaju ući u mirovne pregovore, bez preduslova, samo da bi izraelske vlade podigle ljestvicu po pitanju zahtjeva? Svi se sjećamo šta su dokumenti o palestinsko-izraelskim pregovorima koji su procurili u javnost 2011. godine otkrili o takvim pregovorima:  palestinski pregovarači su nudili sve više ustupaka da bi izraelski pregovarači odgovorili sa: „Pa dobro, vidjet ćemo.“

Najnoviji krug pregovora, koji se raspao u aprilu, u toj mjeri je bio neuspješan da je čak i najbolji izraelski prijatelj, SAD, izgubio strpljenje jer je Izrael očigledno omalovažavao mirovni proces.  Tada su glavni američki izvori uključeni u pregovore (kasnije se tvrdilo da se radilo o posebnom američkom izaslaniku za izraelsko-palestinske pregovore Martynu Indyku, koji je dao ostavku nakon neuspjelih pregovora) rekli istaknutom izraelskom kolumnisti da „je glavna sabotaža dolazila iz  izraelskih naselja.“

Izraelska vlada je u januaru 2014. godine najavila planove o gradnji rekordnih 14 000 novih smještajnih jedinica u jevrejskim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu – što je doživljeno kao provokacija u mirovnim pregovorima koje predvodi SAD. Time bi se povećao broj od postojećih 550 000 doseljenika koji već žive na okupiranoj palestinskoj zemlji.

Korisno za mirovni proces?

Nedavna afirmativna glasanja, ako ništa drugo, pokreću međunarodno podržanu ideju da Izrael ne može imati i jare i pare. Ne može potkopavati palestinsku državu i na terenu i u mirovnim pregovorima dok tvrdi da podržava ideju nezavisne palestinske države koja bi postojala pored Izraela. Ne može održavati i širiti koloniju (po međunarodnom zakonu) ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali – čineći time rješenje koje podrazumijeva dvije države gotovo nemogućim za sprovesti, dok u isto vrijeme riječima podržava mirovne pregovore.

U raspravi o glasanju Velike Britanije za priznanje Palestine, isprobavaju se klasični primjeri razmišljanja tipa „i jare i pare“. Naprimjer, evo kako zastupnik u parlamentu iz Konzervativne stranke, Guto Bebb, objašnjava zašto se on protivi afirmativnom glasanju: „Kako možete priznati državu kada nisu dogovorene granice? Ovo je veoma štetno za mirovni proces“, kazao je on, iskrivljavajući pri tome logiku kako bi izostavio očiglednu činjenicu da je Izrael međunarodno priznat – iako nije objavio dogovorene granice sa palestinskom Zapadnom obalom.

Međutim, ovakva rasprava dočarava način razmišljanja poznat kao tzv. nulti zbir u kojem su desničarske izraelske pristalice zaglavile – apsurdni prijedlog da se radi o ili/ili scenariju; da je podržavanje bilateralnog priznavanja Palestine na neki način antiizraelski potez.

Sada, nakon najnovijeg izraelskog napada na Pojas Gaze tokom ljeta, u kojem je ubijeno gotovo 2200 Palestinaca, ranjeno više od 10 000, a 20 000 domova uništeno, podrška naroda za palestinsko pitanje u osjetnom je porastu. To se u Velikoj Britaniji očituje kroz neobično istaknuta pisma koja su zastupnici u parlamentu dobili od birača, u kojima birači traže od njih da 13. oktobra glasaju „za“.

Međunarodna zajednica ostaje posvećena i postojanju Izraela i rješenju sukoba zasnovanog na dvije nezavisne države. Spojiti tačkice ovakvog razmišljanja bilateralnim priznavanje Palestine teško da je nekonzistentno ili da predstavlja veliki korak. Razlozi su brojni – neki od njih su historijske prirode i povezani su sa izlaskom Velike Britanije iz regije koja je nekada bila njena mandatna teritorija – da Velika Britanija glasa za ovakvo rješenje.

Ali postoji jedna stvar koja ne bi trebala predstavljati nikakav faktor: Velikoj Britaniji nije potrebna „dozvola“ Izraela da prizna palestinsku državu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera