Lekcija Perković – kasno učenje lošeg đaka
Piše: Davor Gjenero
Dok se dobri učenici u vrijeme praznika zabavljaju i odmaraju, loši tada nastoje nadoknaditi ono što su propustili uraditi u vrijeme dok su dobri učenici obavljali svoje redovne zadaće. Upravo se taj “sindrom lošeg đaka” Hrvatskoj događao u vrijeme novogodišnjih praznika.
Desetak dana prije Nove godine policija i obavještajci počeli su sustavno pratiti desetak ljudi za kojima su izdani europski uhidbeni nalozi, kako bi u trenutku kad počinje sustav pune pravosudne suradnje Hrvatske s drugim zemljama članicama Europske unije u kaznenim stvarima mogla početi ubrzana procedura izručivanja počinitelja kaznenih djela u drugim članicama Unije.
Da se Hrvatska neposredno prije pristupanja Uniji nije iskazala kao “loša učenica”, pa da nije pokušala izigrati tijekom pristupnih pregovora preuzetu obvezu o pravosudnoj suradnji, uvodeći naknadno u svoje zakonodavstvo ograničenje da ne mogu biti izručeni oni koji su kazneno djelo počinili prije augusta 2002. godine, kad je počelo uspostavljanje mehanizma jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga, ta desetorica već bi u julu prošle godine bila u državama koje traže njihovo izručenje.
Izručenje trojke jugoslavenskih političkih policajaca Njemačka zahtijeva zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.
Naravno, razlog uvođenja ograničenja u Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sa zemljama članicama EU-a nije bilo apstraktno uspostavljanje ravnopravnosti sa starim članicama.
Neke od njih, koje su sudjelovale u dizajniranju mehanizma jedinstvenoga uhidbenog naloga, imaju takvo ograničenje, ali one države koje nisu sudjelovale u definiranju mehanizma naknadno mogu samo prihvatiti njegovo neograničeno djelovanje.
Motiv je bio vrlo realan – hrvatska politička klasa, odnosno vladajuća struktura, koja je nametnula promjene, dobro je znala da Njemačka traži izručenje trojice visokih funkcionara hrvatskih komunističkih tajnih službi.
Jedan od njih, Ivan Lasić, izvan dosega je hrvatskih vlasti, jer živi u Bosni i Hercegovini i ima državljanstvo te države, a od Hrvatske se tražilo izručenje Josipa Perkovića, koji je u vrijeme komunizma bio šef hrvatske “političke policije” i Zdravka Mustača, koji je u karijeri “dogurao” do položaja šefa jugoslavenske tajne službe.
Izručenje trojke jugoslavenskih političkih policajaca Njemačka zahtijeva zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, koje se dogodilo 28. juna 1983. godine u Wolfratshausenu, nedaleko od Minhena. Đureković je bio direktor u državnoj naftnoj kompaniji INA, koji je u vrijeme jugoslavenske “naftne krize” pobjegao u Njemačku.
Sumnjičili su ga za pronevjeru i kružila je priča da je prisvojio i preprodao tanker nafte, a da je onda, preko Austrije, prebjegao u Njemačku i ondje se predstavljao kao politički emigrant.
Kako god, u vrijeme kad je ubijen Đureković je surađivao s BND-om, njemačkom obavještajnom službom i bio je u postupku debrifiranja. Upravo se po tome Đurekovićevo ubojstvo razlikuje od drugih egzekucija političkih emigranata iz Jugoslavije na području Njemačke.
Politički policajac
Suradnja s njemačkom obavještajnom službom Đurekoviću nije donijela zaštitu života i sigurnosti, što sigurno nije bila “dobra referenca” za Njemačku obavještajnu službu. Skoro tri desetljeća nakon tog ubojstva bavarsko je Državno tužiteljstvo izvelo pred sud hrvatskoga političkog emigranta osumnjičenog za pomaganje u pripremi egzekucije nad Đurekovićem i tijekom suđenja je nedvojbeno utvrđeno da je Krunoslav Prates (na procesu osuđen na doživotni zatvor) Perkoviću predao ključ male Đurekovićeve tiskare, u kojoj je ovaj ubijen. Perković, pak, niti ne negira tu činjenicu.
Zašto su hrvatske vlasti pokušale zaštititi Perkovića, protiv kojega postoji ozbiljna osnovana sumnja da je, obavljajući posao političkog policajca, koji je ionako moralno vrlo sumnjiv, sudjelovao u počinjenju najtežeg zločina – ubojstva?
Perković nije bio samo komunistički politički policajac, nego i visoki obavještajni oficir nove hrvatske države, a njegov utjecaj bitno nadilazi formalne najviše pozicije na kojima je bio: položaje pomoćnika ministra unutarnjih poslova i obrane.
Perković je svoga sina ‘plasirao’ na mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost u kabinetu bivšeg predsjednika.
Zahvaljujući kontroli nad neformalnim mrežama u tajnim službama, Perković je svoga sina “plasirao” na mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost u kabinetu bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, a mlađi Perković, Saša, tu je funkciju zadržao i u kabinetu aktualnog predsjednika Ive Josipovića, prema njegovu svjedočenju, zbog pomoći u zaštiti od “obavještajnog podzemlja” tijekom Josipovićeve predsjedničke kampanje.
Još donedavno bliski je Perkovićev rođak kontrolirao vojnu sigurnosnu službu, tako da predstavljanje Perkovića kao umirovljenika načeta zdravlja, a bez današnjega realnog utjecaja, ne djeluje uvjerljivo.
Perković je, nadalje, sam pothranjivao priče o tome kako je on, kao posljednji šef političke policije u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj Franji Tuđmanu, krajem osamdesetih, omogućio izdavanje pasoša i time mu otvorio put prema hrvatskom iseljeništvu, čiji su potpora i novac bili vrlo važni za Tuđmanovu izbornu pobjedu na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj 1990. godine.
Kod Hrvatske demokratske zajednice je “u dobru” zapisan i zbog pomoći pri organizaciji Osnivačkog sabora u februaru 1990. godine, kad je emigrantima, koji su do tada bili na crnim listama tajne policije, omogućio ulazak u Hrvatsku i sudjelovanje na osnivačkoj skupštini Tuđmanove stranke.
Zadnji Milanovićev pokušaj
Danas HDZ negira svaku povezanost s Perkovićem, a njegovu visoku poziciju u Tuđmanovu režimu tumače Tuđmanovom politikom nacionalnog pomirenja i Perkovićevom ulogom u zaštiti pred djelovanjem vojnih i civilnih tajnih službi Jugoslavije i Srbije u toku Miloševićeve agresije na Hrvatsku. HDZ je doista inzistirao da se, nakon pristupanja EU-u, provedu preuzete obveze vezane uz jedinstveni europski uhidbeni nalog.
Aktualni premijer Zoran Milanović, koji je svojom promjenom Zakona o pravosudnoj suradnji sa zemljama EU-a na neko vrijeme zaštitio Perkovića od progona, tvrdio je, međutim, kako Perković uživa potporu upravo HDZ-ove strukture.
Nastojao je nametnuti raspravu u Hrvatskom saboru i osnivanje istražnog povjerenstva koje bi se bavilo time tko je u Hrvatskoj Perkovića zaštitio od kaznenog progona zbog ubojstva Đurekovića, od uspostavljanja hrvatske neovisnosti, a istovremeno je pokrenuo proces ustavnih reformi kako bi se spriječilo da u Hrvatskoj zločin, za koji se Perkovića sumnjiči, padne u zastaru.
Da je ukinuta zastara, hrvatsko bi Državno odvjetništvo pokrenulo postupak protiv Perkovića u Hrvatskoj.
Naime, budući da je Đureković ubijen 28. jula 1983. godine, prema za Perkovića najnepovoljnijem tumačenju hrvatskoga Krivičnog zakona, zastara je nastupila 28. jula lani, dakle 28 dana nakon pristupanja Hrvatske EU-u.
Ideju o ukidanju zastare u hrvatskom pravosudnom sustavu mnogi tumače kao zadnji Milanovićev pokušaj da zaštiti Perkovića. Milanović je prošle godine pokušao promijeniti Ustav, a pod pritiskom EU-a donesena je odluka da se jedinstveni europski uhidbeni nalog i za djela počinjena prije 2002. provodi od 1. siječnja 2014. godine.
Da je ukinuta zastara, hrvatsko bi Državno odvjetništvo pokrenulo postupak protiv Perkovića u Hrvatskoj i tada bi se tražilo da sud odluči kako proces u Hrvatskoj ima prednost pred onim u Njemačkoj i da odbije Perkovićevo izručenje.
Milanović nije uspio okupiti većinu potrebnu za promjenu Ustava i taj je pokušaj propao, tako da su 1. siječnja Perkovića i njegov slučaj počeli mljeti europski pravosudni mlinovi i vrlo kratki rokovi.
Prvog dana Nove godine Perković je, zajedno sa svojim negdašnjim šefom Mustačem, priveden pred državnog tužitelja, koji u procesu izručenja zastupa njemačko tužiteljstvo, određen mu je pritvor, a nakon toga će u kratkom postupku sud donijeti odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju zahtjeva za izručenje.
Poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo zastupa Perkovića pred sudom i tvrdi da Perković trima razlozima utemeljuje svoje odbijanje da ga se izruči Njemačkoj: tvrdi da njegov suradnik Prates u Njemačkoj nije imao pošteno suđenje, a proces protiv njega plod je presude Pratesu; zatim da je u Hrvatskoj zločin za koji ga se sumnjiči pao u zastaru; te da je Tužiteljstvo u Hrvatskoj dva puta do sada, devedesetih godina, razmatralo krivičnu prijavu protiv Perkovića i da ju je oba puta odbacilo.
Perković nije Blaškić
Nobilo dovoljno poznaje krivično pravo da zna kako ova argumentacija ima samo političko, ali ne i pravno značenje, jer hrvatski sud, kad bude odlučivao o izručenju, ne vodi postupak kakav se vodi prilikom izručenja optuženog u “stranu zemlju”, nego se postupak odvija unutar EU-a.
Zato vjerojatnost hoće li optuženi imati pravično suđenje nije predmet rasprave, kao što nije bitno niti to je li djelo palo u zastaru prema hrvatskom zakonodavstvu, budući da zastara nije nastupila u Njemačkoj, a ubojstvo je jedan od zločina za koji se prema hrvatskom Zakonu o pravosudnoj suradnji ne utvrđuje mogućnost vođenja procesa u obje države.
Iz Perkovićevih javnih istupa neposredno prije izručenja i iz Nobilove argumentacije zahtjeva za odbijanje uhidbenog naloga jasno je kakva bi bila obrambena strategija Perkovića pred hrvatskim sudovima. On bi tvrdio da je, kao hrvatski branitelj, žrtva intrige beogradskoga obavještajnog podzemlja, a da se protiv njega borio još osamdesetih. Takvom strategijom i konceptom “usporedne zapovjedne linije” Nobilo se koristio u Hagu, braneći u drugostupanjskom postupku ratnog zločinca Tihomira Blaškića, kojem je ovom strategijom uspio ublažiti kaznu.
Egzekucija Đurekovića bila je dio ‘dinastičkih igara’ međusobno suprotstavljenih struktura komunističkog režima.
Ako bi ta strategija i imala šansi u Zagrebu, u Minhenu su izgledi za njenu uspješnost bitno manji. Nobilova prednost u Hagu bila je to što je branio svoga klijenta ne obazirući se na interese Tuđmanova režima, dakle prioritet mu je bio zaštita interesa pojedinca.
Kad je, pak, riječ o slučaju Perković, nije jasno je li prioritet obrane zaštita interesa Perkovića ili cijele strukture moći iz razdoblja kraja komunističkog poretka, dijelova koji su “preživjeli” do danas.
Egzekucija Đurekovića bila je dio “dinastičkih igara” međusobno suprotstavljenih struktura komunističkog režima. Danas je slučaj Đureković važan samo s aspekta zaštite temeljnih ljudskih prava i kažnjavanja prekoračenja ovlasti autoritarnih vlastodržačkih struktura.
Kad već nije imala snage sama razriješiti pitanja najgorih povreda ljudskih prava, za Hrvatsku je efikasnost procesa izručenja optuženih Perkovića i Mustača važno, prije svega, zbog suočavanja s prošlošću i jasne poruke da vlasti ne smiju gaziti ljudska prava, a kamoli ubijati radi ostvarivanja interesa u međusobnim nadmetanjima suprotstavljenih političkih frakcija.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera