Šta Hrvatskoj donose lokalni izbori

Piše: Davor Gjenero

Institucionalno, lokalni i regionalni izbori u Hrvatskoj ne utječu na stabilnost vlasti na nacionalnoj razini.

U njemačkom političkom sustavu, naprimjer, promjena političkih odnosa u saveznim državama može dovesti do gubitka političke većine u gornjem parlamentarnom domu.

U Sjedinjenim Državama izbori na polovini mandata, takozvani “mid-term elections”, mogu bitno promijeniti poziciju administracije u oba kongresna doma i oslabiti (ili, vrlo rijetko, ojačati) položaj predsjednika i administracije u ostatku mandata.

Iako u Hrvatskoj ne postoji institucionalni utjecaj lokalnih izbora na nacionalnu razinu vlasti, ti izbori, koji se održavaju na polovini mandata administracije, redovito imaju ulogu svojevrsnih “mid-term elections”.

Dobar rezultat vladajuće stranke ili vladajuće koalicije na lokalnim izborima osnažuje administraciju i najavljuje mogućnost njena reizbora, a uspjeh opozicije na tim izborima svojevrstan je vjetar u leđa opozicijskim strankama i najava smjene vlasti na izborima za otprilike dvije godine.

Relativni pokazatelj

Ipak, odnos političkih stranaka na lokalnim izborima tek je relativni pokazatelj.

U svim dosadašnjim ciklusima lokalnih izbora HDZ je bio relativni pobjednik. Naime, hrvatski sustav lokalne samouprave visoko je fragmentiran, među više od 600 općina i gradova prevladavaju male ruralne jedinice, a one su uvijek utvrde konzervativnih stranaka.

Slično je i sa županijama, jedinicama regionalne samouprave, jer u većini njih HDZ redovito osvaja skupštinsku većinu i izvršnu vlast.

Nakon svakoga izbornog ciklusa najveći broj članova predstavničkih tijela i najveći broj načelnika općina, gradonačelnika i župana članovi su HDZ-a.

U izbore za lokalnu samoupravu, koji će se održati za nešto više od tjedan dana, 19. maja, HDZ bi ušao oslabljen serijom teških izbornih poraza.

Od 2000. godine, međutim, HDZ je izrazito loše prolazio u velikim gradovima.

U Zagrebu mu se stranačka organizacija rasula nakon “Zagrebačke krize”, u drugom dijelu devedesetih, kad je predsjednik Franjo Tuđman odbijao priznati izborni rezultat i onemogućio da tadašnja opozicija preuzme upravljanje glavnim gradom.

Od posljedica tog nasilja stranka se u Zagrebu nije oporavila niti do danas.

Porazi HDZ-a

Split je uporno nastojao izbjeći vladavinu i HDZ-a i SDP-a, Rijeka je tradicionalna utvrda SDP-a i nitko drugi ondje nikad nije imao šansi za preuzimanje vlasti, a Osijek se našao u “zatočeništvu” protestnoga regionalnog pokreta, okupljenoga oko osuđenog ratnog zločinca i bjegunca pred hrvatskim zakonom, mostarskog zatvorenika Branimira Glavaša.

HDZ-u su zato protivnici uvijek ponavljali da nije moguće tvrditi kako je ta stranka pobjednica na lokalnim izborima, jer da ne vlada niti jednim velikim gradom.

Njegovu poziciju uvijek je do neke mjere spašavalo to što je HDZ kontinuirano vladao Zadrom, a u Šibeniku i Dubrovniku se smjenjivao na vlasti.

Na izborima za Europski parlament premijeru Milanoviću o glavu se obila i odluka da iz koalicije isključi regionalni IDS.

U izbore za lokalnu samoupravu, koji će se održati za nešto više od tjedan dana, 19. maja, HDZ bi ušao oslabljen serijom teških izbornih poraza.

Na predsjedničkim izborima 2010. njegov kandidat nije ušao niti u drugi krug, a stranka je teško poražena i na parlamentarnim izborima 2011. godine.

Svatko tko razumije političku dinamiku čudio se tome što je premijer Zoran Milanović insistirao na tome da se izbori za Europski parlament održe već u aprilu, iako ih je bilo moguće provesti, naprimjer, istovremeno s drugim krugom lokalnih izbora, 2. juna 2013. godine.

Pri niskom odazivu na izbore, koji je bio posljedica nikakve predizborne kampanje i toga da u Hrvatskoj još ne postoji pravi optimizam pred ulazak u EU (a do početka juna on bi se mogao stvoriti), logična je posljedica bila katastrofalno nizak odaziv birača na te izbore.

Budući da su konzervativni birači discipliniraniji od lijevih i liberalnih, unaprijed je bilo jasno da će nizak izborni odaziv dovesti do poraza vladajuće koalicije, odnosno, prije svega, SDP-a.

Pogrešna procjena SDP-a

Nakon poraza vladajuće koalicije na izborima za Europski parlament i pobjede HDZ-a, HDZ se oslobodio stigme izbornog gubitnika, pa u lokalne izbore ulazi bitno rasterećen.

Još neposredno prije izbora za EP mediji su bili puni tvrdnji kako novi šef HDZ-a Tomislav Karamarko ne kontrolira stranku, ne osigurava joj rast, nego je dodatno marginalizira, te da se njegovi protivnici u stranci okupljaju kako bi ga što prije smijenili.

Osim pogrešno odabranog termina izbora, na izborima za Europski parlament premijeru Milanoviću o glavu se obila i odluka da iz koalicije isključi regionalni IDS, kako bi njegov SDP pokušao dosad vjernom koalicijskom partneru preoteti političku većinu u Istri.

Pokazalo se, naime, da bi glasovi što ih je dugogodišnji vođa IDS-a Ivan Jakovčić osvojio neovisnom listom, pridodani koalicijskoj listi, bili dovoljni za pretvaranje poraza u pobjedu.

Jakovčić je, pak, osvojio tek nešto manje od polovine glasova svih izašlih na  izbore u Istri i time je pred lokalne izbore bitno osnažio svoju stranku, čiju listu prvi put neće nositi on.

Umjesto preotimanja Istre IDS-u, SDP će na lokalnim i regionalnim izborima tamo pretrpjeti težak poraz. Jedini koji za to snosi odgovornost je predsjednik SDP-a Zoran Milanović.

Naime, istarska je regionalna stranačka organizacija još početkom godine bila sklopila koalicijski savez s IDS-om, a Milanović ju je nakon toga raspustio i poništio njenu odluku. Vođenje stranke ondje je, kao povjerenicima, prepustio protivnicima suradnje s IDS-om.

Arbitraža Milanovića

Milanović je arbitrirao i u Zagrebu. Prije četiri godine on je kao kandidata za gradonačelnika, protivno volji stranke, nametnuo Milana Bandića, blago rečeno kontroverznog populistu, koji gradom de facto vlada od 2000. godine, a prati ga glas rastrošnoga, korupciji i klijentelizmu sklonog aktera.

Milanovićeva potpora Bandiću prevagnula je na izborima 2009, kada je nezavisni kandidat Josip Kregar, tada dekan Pravnog fakulteta, bio na korak do pobjede.

Bandić je 2010. napustio SDP i kandidirao se na predsjedničkim izborima, na kojima je poražen i nakon kojih je ostao posve politički izoliran.

Mnogi su očekivali raspisivanje referenduma o njegovu opozivu, a nagađanja o opozivu Bandića intenzivirala su se nakon izborne pobjede koalicije krajem 2011. godine.

Milanović je, međutim, sprečavao svoju gradsku organizaciju stranke da pokrene postupak opoziva, Bandić je polako vidao rane i sklapao koalicije na desnici, a prije otprilike godinu dana, uz pomoć nekoć snažne, a sada posve propale stranke HSLS, našao je kandidata za gradonačelnika, koji je godinu dana vodio kampanju i otimao glasove SDP-u.

Milanovićeva potpora Bandiću prevagnula je na izborima 2009. godine.

Istovremeno, tihi Bandićev partner – HDZ – nije isticao svog kandidata za gradonačelnika sve do pred početak kampanje, tako da se Bandić konsolidirao na desnici.

Dramatičan pad potpore SDP-u doveo je do toga da je Milanović ponovno intervenirao, opozvao kandidaturu predsjednika gradske stranačke organizacije Davora Bernardića za gradonačelnika, a u trku poslao prvog potpredsjednika svoje stranke Rajka Ostojića, uspješnog ministra zdravlja.

Ovom operacijom Milanović nije nastojao ojačati organizaciju u Zagrebu, nego iz Vlade potisnuti popularnog ministra, kojeg su sve češće spominjali kao onoga koji bi mogao, usred mandata, zamijeniti neuspješnog Milanovića i to kao predsjednika Vlade i kao šefa stranke.

Nakon vlastitog gubitka na izborima u Zagrebu, koji je već sada gotovo siguran, ovaj potpredsjednik stranke, na prošlogodišnjoj konvenciji izabran najvećim brojem glasova, više neće imati snage Milanoviću postaviti pitanje odgovornosti za izborni poraz.

Niti u drugim velikim gradovima SDP nema velikih šansi za izbornu pobjedu. Šanse za obrat postoje samo u Osijeku, a i tamo je SDP-ov i HNS-ov kandidat neovisni Ivica Vrkić, koji je još nedavno bio član HDZ-a.

Nestabilna koalicija SDP-a

Niti u Splitu, niti u Dubrovniku, niti u Zadru SDP-ovi kandidati nemaju realnih šansi za izborni uspjeh. HDZ će, po svemu sudeći, vratiti vlast u Zagrebu i to zahvaljujući koaliciji s bivšim SDP-ovcem Bandićem, IDS će pokazati da i dalje kontrolira Istru, a HNS će nešto ojačati u odnosu na rezultat prije četiri godine.

Jedini izvjesni gubitnik je premijer Milanović. IDS je definitivno još samo formalno u njegovoj Vladi, a i HNS je mentalno sve dalje od Vlade. Koalicija postaje sve fragilnija, a Vlada nema niti jednoga relevantnoga ekonomskog ili političkog uspjeha.

Međutim, autoritarni će stil upravljanja strankom, vjerojatno, u prvim mjesecima nakon lokalnih izbora spasiti Milanovića od snošenja odgovornosti za izborni poraz.

“Old boys” u stranci, predvođeni predsjednikom Sabora Josipom Lekom, možda će se tek usuditi predložiti Milanoviću da nekom drugom, naprimjer upravo Leki, prepusti upravljanje strankom, a da se on bavi “samo” Vladom, ali je malo vjerojatno da bi Milanović na to pristao.

Niti u Splitu, niti u Dubrovniku, niti u Zadru SDP-ovi kandidati nemaju realnih šansi za izborni uspjeh.

U SDP-u sigurno neće biti radikalnog zahtjeva, poput onog da se hrvatski socijalisti postave kao mađarski, kad je postalo očito da je Ferenc Gyurcsány postao prevelik teret stranci, pa su ga zamijenili ozbiljnim ekonomistom Gordonom Bajnaijem, koji je uspio završiti parlamentarni mandat (slično se u Britaniji dogodilo smjenom Tonyja Blairea i izborom Gordona Browna za šefa laburista i premijera).

Zato je izvjesno da će lokalni izbori u ekonomski nestabilnoj Hrvatskoj označiti početak ozbiljne političke nestabilnosti, za koju nije posve jasno kako će biti razriješena.

Prijevremeni izbori imali bi rezultat sličan onome u Italiji – nestabilnost bi se samo produbila, a sa scenarijem tehničke vlade, koja bi dobila potporu postojećeg Parlamenta, Hrvatska nema iskustva. Takvo bi rješenje bilo i previše “sofisticirano” za današnju razinu demokratske političke kulture u Hrvatskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera