HVO i rat u Bosni i Hercegovini

Piše: Davor Gjenero
Starorimski pravnik Marko Porcije Katon podučio nas je da se ono što je od početka nevaljalo protekom vremena ne može popraviti. Istu misao izrekao je i čuveni dubrovački pravnik Baltazar Bogišić u Općem imovinskom zakoniku Crne Gore, ali s nešto više metaforičnoga govora: “Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi”.
Najveća nevolja s pitanjima, od početka nevaljalima, grbo rođenima, u tome je što ona stalno otvaraju nove i nove probleme i pitanja.
Glavni problem u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije niti neriješeno pitanje razgraničenja u nekoliko spornih točaka, niti pitanje nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa vezanih uz sukcesiju bivše države.
Najveći problem proizlazi iz avanture režima Franje Tuđmana, koji je, uz pomoć paradržavnih tvorbi, nastojao sudjelovati u diobi susjedne države s Miloševićevim agresorskim režimom iz Beograda.
Najveći problem u odnosima Hrvatske i BiH proizlazi iz avanture Tuđmanovog režima, koji je nstojao sudjelovati u diobi susjedne države.
Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, jedan od najžešćih kritičara Tuđmanove agresivne politike, uvijek je naglašavao da Hrvatska formalno nije sudjelovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, jer nikad nije donesena odluka u Saboru (a u kritično vrijeme Mesić je njime predsjedavao) da Hrvatska vojska prijeđe granice i započne agresivne operacije.
Hrvatska vojska (HV) je granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine formalno prešla potkraj rata, u sklopu Splitskog sporazuma, kad su stvarani preduvjeti za združenu oslobodilačku operaciju hrvatskih i bosanskohercegovačkih oružanih snaga.
Iz tih operacija, koje su bile ugovorno regulirane i u korist objema stranama, nikad nisu proizlazile neugodne negativne posljedice, niti rasprave koje bi opterećivale odnose Zagreba i Sarajeva.
Dapače, povoljan učinak tih operacija do neke je mjere smanjio teret Tuđmanove nevaljale politike sudjelovanja u ratu protiv Bosne i Hercegovine.
Tragovi nevaljalih poslova
Ako HV formalno nije ratovala protiv Bosne i Hercegovine, a ratne su se operacije vodile tako da je Hrvatsko vijeće obrane za račun Tuđmanova režima nastojao potisnuti Armiju Bosne i Hercegovine i bošnjačko stanovništvo s dijela teritorija Bosne i Hercegovine, te je “operacije” netko ipak morao logistički organizirati i financirati.
Putovi naoružanja, novca i logističke potpore za njih u ratu nisu bili skriveni, ali nakon okončanja neprijateljstava i sukoba između HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine i nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, tragove tih nevaljalih poslova trebalo je do neke mjere prikriti.
Drugi “grbo rođeni” element u poratnome bosanskohercegovačkom kontekstu činjenica je da su sve tri ključne oružane formacije uključene u rat bile tretirane kao jednako legitimne.
Izjednačavanje Vojske Republike Srpske i HVO-a s Armijom Bosne i Hercegovine bilo bi legitimno jedino da se u Bosni i Hercegovini vodio građanski rat, a da se nije radilo o agresiji na suverenu državu.
Načelno, s Armijom Bosne i Hercegovine i VRS-om jednostavna je situacija: prva je sve vrijeme bila obrambena formacija, a druga sve vrijeme agresor.
Opsada istočnog dijela Mostara i rušenje Starog mosta nisu mogli imati obrambeni karakter, već se radilo o jasnom sudjelovanju u agresiji na BiH.
S HVO-om je stvar kompliciranija – u nekim razdobljima ta je formacija jednim svojim dijelom sudjelovala u agresiji, ali su čak i tada neki njeni dijelovi imali obrambeni karakter.
Opsada istočnog dijela Mostara i rušenje Starog mosta, na primjer, sigurno nisu mogli imati obrambeni karakter, već se radilo o jasnom sudjelovanju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Hrvatska se nikad nije do kraja suočila s crnim stranama svoje novije prošlosti. Iako su brojni intelektualci, poput današnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, i mnogi političari, poput bivšeg predsjednika Mesića, insistirali na takvu suočavanju, premda je u javnosti u nekim razdobljima bilo spremnosti da se uspostavi diskontinuitet prema najcrnjim razdobljima Tuđmanova režima; iako su hrvatski građani potkraj devedesetih osjećali da su se sami našli pod okupacijom onih aktera koji su na štetu Hrvatske sudjelovali u Tuđmanovoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, taj diskontinuitet u Hrvatskoj nikad nije uspostavljen.
Na oba mirovinska popisa
Jednaki tretman svih pripadnika oružanih formacija u Bosni i Hercegovini, primjeren građanskom ratu, a ne situaciji agresije, onemogućio je da se u toj državi uspostavi racionalno vrednovanje učinka i posljedica ratnog angažmana pojedinaca.
Budući da HV nije formalno prelazila granicu, a Hrvatska jest sudjelovala u agresivnim operacijama protiv Bosne i Hercegovine, sasvim je logično da je velika grupa ljudi, a među njima i izgleda bar desetak njih s generalskim činovima, istovremeno bila na popisu pripadnika i HV-a i HVO-a.
Danas je moguće do neke mjere otkloniti nelogičnost situacije da se sudjelovanje u nečem, što je sasvim sigurno bila ilegalna radnja, a moralo bi biti označeno i kao agresija, nagrađuje, umjesto da bude sankcionirano.
Suradnjom ministara zaduženih za ratne veterane u Hrvatskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno u Bosni i Hercegovini, moguće je prepoznati koji su se to pojedinci istovremeno koristili privilegijama i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, kazniti ih zbog zlouporabe, provjeriti je li bilo falsificiranja dokumentacije na osnovu koje su ostvarivali privilegije i tako do neke mjere smanjiti počinjene nepravde.
Međutim, danas je već kasno za odvajanje sudjelovanja u ilegalnim vojnim operacijama i agresiji na Bosnu i Hercegovinu od sudjelovanja u obrani od agresije.
Teško je vjerovati i da bi u Hrvatskoj bilo moguće na taj način razlučiti branitelje od sudionika u nedopuštenim operacijama u susjednoj državi.
Saznanje da barem desetak hrvatskih generala iz HV-a i HVO-a istovremeno prima i mirovinu iz Hrvatske i iz BiH, u javnoj raspravi u Hrvatskoj nisu niti dodirnuta.
Iz hrvatske perspektive otvara se i pitanje štete po mirovinski fond, stvorene korištenjem dvojnih vojnih mirovina onih koji su pravo ostvarili i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
I tu se samo usporedbom popisa i ukidanjem mirovinskog prava onima koji su pravo već ostvarili u svojoj matičnoj državi neće riješiti temeljni problem.
A to je pitanje nepostojanja razlika između mirovine, kao prava koje proizlazi iz uplata u mirovinski fond, i privilegirane mirovine, ostvarene na osnovu političke odluke i bez obzira na uplaćena sredstva u fond.
Ako netko na osnovu svojih uplata u mirovinski fond ostvaruje mirovinu i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, to nije sporno, ali je sporno kad na dvije strane ostvaruje nešto na osnovu netransparentnih odluka o dodjeli privilegija.
Nažalost, oba ova aspekta, što ih je otvorilo saznanje da barem deset hrvatskih generala iz HV-a i HVO-a istovremeno prima i mirovinu iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u javnoj raspravi u Hrvatskoj nisu niti dodirnuta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera