Važnost presude u slučaju El-Masri

Iako su zvaničnici CIA-e shvatili da su zabunom uhapsili El-Masrija, nisu ispravili svoju grešku (dapd)

Piše: Jonathan Hafetz

U nedavnoj sudskoj presudi, Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) je donijelo zaključak da je njemački državljanin Khaled el-Masri bio žrtva mučenja, nezakonitog pritvora i drugih zlostavljanja u vezi sa CIA-inim programom „nezakonitog izručenja“.

Slučaj El-Masri protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije ne predstavlja samo važnu sudsku kritiku programa, koji je doveo do nestanka nekoliko ljudi nakon 11. septembra, već podvlači i nemogućnost američkog suda da ispravi povrede ljudskih prava.

Osnovne činjenice El-Masrijevog slučaja su već ranije opisane, a, ukratko, El-Masri je uhapšen kada je prelazio granicu između Makedonije i Srbije, pod sumnjom terorizma.

Masri je predan CIA-i, koji su ga skinuli, tukli i sodomizirali čepićima, prije nego što su ga avionom prevezli, pokrivenog i svezanog – u tajni CIA-in zatvor u Afganistanu – Jama soli.

Makedonski zvaničnici su El-Masrija odveli u hotel u Skoplju, gdje su ga mučili – što uključuje i prislanjanje pištolja na čelo – u periodu od tri sedmice izolovanog ispitivanja. El-Masri je tada predan CIA-i, koji su ga skinuli, tukli i sodomizirali čepićima, prije nego što su ga avionom prevezli, pokrivenog i svezanog – u tajni CIA-in zatvor u Afganistanu – Jama soli.

El-Masri je tu ostao četiri mjeseca. Iako su zvaničnici CIA-e shvatili da imaju pogrešnu osobu nedugo nakon što su ga prebacili u Afganistan, nisu ispravili vlastitu grešku.

Kršenje ‘prava na slobodu’

ECHR je zaključio da je Makedonija prekršila El-Masrijevo pravo da ga se ne muči i da se prema njemu ne postupa nehumano, što stoji u članu 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima; njegovo pravo na slobodu od proizvoljnog pritvora po članu 5. Konvencije, te pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života, po članu 8. Konvencije.

Sud je proglasio Makedoniju odgovornom ne samo za loše postupanje prema El-Masriju, nego i za neprovođenje efikasne istrage nakon toga. Makedonija mora El-Masriju na ime odštete isplatiti 60.000 eura.

Odluka ECHR-a je važna iz više razloga. Ovo je prvi put da je sud proglasio da CIA-in program sadrži elemente mučenja. Odluka ponovo potvrđuje da se može mučiti bez direktnog fizičkog nasrtaja, po onome što sud opisuje kao „kumulativni i akutni psihološki efekat mučenja i stresa“ sa ciljem slamanja volje pojedinca.

Evropski sud na strani žrtve

Odluka također potvrđuje široki koncept državne odgovornosti. Makedonija, sud zaključuje, trebala je znati da postoji značajan rizik da će El Masri biti nelegalno pritvoren i mučen ukoliko ga se preda CIA-i. Priznala je da je Makedonija efektivno postupala po upustvima SAD-a.

Presuda, dakle, pobija dojam da se odgovornost može izbjeći ukoliko jedna zemlja (u ovom slučaju SAD), nagovori drugu zemlju na pomoć (u ovom slučaju Makedoniju) u pritvaranju i vansudskim premještanjima. Tim postupkom se potkopava način rada nezakonitog izručenja, gdje se SAD oslanjala na druge zemlje da bi izbjegla zakon.

Američki Aplacioni sud potvrdio je privilegiju državne tajne, čime je isključio svaku mogućnost sudske odluke bazirane na El Masrijevim tvrdnjama o zlostavljanju.

Odluka dalje demonstrira zašto prisilni nestanak isključuje „pravovremenu pravnu intervenciju koja može dovesti do otkrivanja i prevencije mjera opasnih po život ili ozbiljnog zlostavljanja koji krše osnovna prava“, sadržana u Konvenciji.

Presuda ECHR-a je sušta suprotnost pristupu američkih sudova. Ranije je El Masri na federalnom sudu u SAD-u pokrenuo parnični postupak protiv zvaničnika CIA-e odgovornih za njegov slučaj. Američki Aplacioni sud potvrdio je privilegiju državne tajne, čime je isključio svaku mogućnost sudske odluke bazirane na El-Masrijevim tvrdnjama o zlostavljanju.

Manjak obrazloženja

Apelacioni sud je zaključio da zbog osjetljive prirode informacija, sudija nije mogao donijeti odluku o El-Masrijevim tvrdnjama o izručenju, mučenju i nezakonitom pritvoru, bez da ugrozi nacionalnu sigurnost. Sudstvo je, objašnjava, „nedovoljno opremljeno“ da procijeni posljedice objavljivanja informacija, te bi se trebalo prikloniti ekspertizi izvršne vlasti, čak i gdje prizivanje tajnosti štiti tu izvršnu vlast ispitivanja.

U američkoj parnici je sudstvo procijenilo da El-Masrijevo pravo na pravni lijek zbog nečuvenih kršenja prava pada ispod vladinih zahtjeva o tajnosti. To je uradilo iako je CIA-in program izručenja, uključujući i učešće partnera poput Makedonije, javna stvar. Drugi američki sudovi su postupili slično, proglasivši da ne mogu zaštititi ljudska prava bez ugrožavanja nacionalne sigurnosti.

Ograničenja koja postavlja pitanje nacionalne sigurnosti ne mogu limitirati ostvarenje ljudskih prava na takav način da se suština tih prava u potpunosti poništava.

Po parnici ECHR-a, Makedoniji nacionalna sigurnost nije baza za odbijanje tužbe. Čak i da jeste, ECHR bi odbio taj argument koji su prihvatili američki sudovi: da treba odbiti cijelu parnicu zato što slučaj može imati osjetljive informacije bitne za nacionalnu sigurnost.

Kako je ECHR naveo i u ranijem slučaju kršenja ljudskih prava u Sjevernoj Irskoj, ograničenja koja postavlja pitanje nacionalne sigurnosti ne mogu limitirati ostvarenje ljudskih prava na takav način da se suština tih prava u potpunosti poništava.

Umjesto toga, ECHR pokušava balansirati između potrebe pojedinca za zaštitom vlastitih prava i legitimnih tvrnji države.

Odluka ECHR-a ne samo da potvrđuje manjkavost odluke američkih sudova, već, također, podvlači i važnost pluralističke pravne strukture koja nudi druge pristupe ispravke kršenja ljudskih prava, kada sudovi jedne zemlje odbiju spriječiti nekažnjivost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera