Cinična posjeta Carla Bildta

Piše: Stjepan Kljuić

 Nedavno obilježavanje posebnog jubileja 20 godina od početka opsade Sarajeva bio  je bez dvojbe svjetski događaj, o kojem su mnogo snažnije govorili ratni izvjestitelji tog vremena i značajne svjetske ličnosti, nego što su to učinili država Bosna i Hercegovina i grad Sarajevo.

Samo obilježavanje tog datuma Sarajevo je označilo snažno. Performans s crvenim stolicama i sjećanje  na žrtve je bilo zaista impresivno.

Međutim, izostalo je državničko obilježavanje, argumentirano historijsko podsjećanje na uzroke i posljedice fašističke agresije. Taj datum, 6. travnja, višestruko je važan za Sarajevo: prvo, sjećanje se odnosi na 1945. godinu, kada je grad oslobođen od njemačkih fašista i domaćih izdajnika, zatim je značajno i to što je golema većina slobodnog svijeta 1992. godine na taj dan priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine kao suverene države i, najzad, istog dana započela je otvorena agresija jugoslavenskih fašista i ubijanje građana i države.

Što se tiče 6. travnja 1945. godine, starije generacije su se nostalgično sjećale tog dana, vraćajući se u svoju mladost, pobjednički zanos, elan u obnovi života u slobodi. Bio je to veliki datum, koji je otvorio prozor sretnije bosanskohercegovačke budućnosti i boljeg života. Bratstvo i jedinstvo te obnova porušene domovine bile su odrednice narednih godina i Bosna je zaista tada ostvarila veliki napredak.

Ono što nisu htjeli učiniti domaći dužnosnici, uradili su svjetski reporteri. Dan ranije su se u hotelu Holiday Inn okupili ratni izvjestitelji najvećih medija i s ponosom svjedočili o Sarajevu i njegovim žiteljima. Rado su pričali o najvećim vrijednostima ovog grada – Sarajlijama koji su i u tim najtežim uvijetima bili superiorni, kosmopolitski obdareni, nasuprot barbarima koji su nas sa brda ubijali.

Međutim, ne samo zbog svježijeg sjećanja i većeg broja sudionika, 6. travnja 1992. godine bio je historijski trenutak kada je ova zemlja nakon 529 godina ponovno bila nezavisna. Taj osjećaj slobode trebao je donijeti trajnu radost, međutim, za to nije bilo uvjeta, jer je agresor mnogo ranije učinio sve da ta nezavisnost ne opstane, ili, pak, da se zadrži uz neviđene žrtve i nevolje cjelokupnog  građanstva.

Agresora , Srbiju i Crnu Goru , najviše je ražestio Referendum za nezavisnost, koji je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Tada je čak 64,3 posto građana dalo svoj glas za slobodu i nezavisnost ove zemlje. To je impresivan procenat, koji nije zabilježen u Europi u posljednjih pola stoljeća.

Ono što posebno iritira agresora jeste da je nepobitno kako je veliki broj srpskih građana glasao za nezavisnost ove zemlje.

I tada počinje neravnopravna borba, jer su građani Bosne i Hercegovine izdani još mnogo prije referenduma i Dana nezavisnosti. Naime, bosanskohercegovački komunisti su predali oružje Teritorijalne odbrane u šoške Jugoslavenske narodne armije, iako je Josip Broz posebnu pozornost pokazao prema TO u Bosni i Hercegovini.

Pa i pored svega, u početku skupine građana spontano, a potom u okviru TO Republike Bosne i hercegovine i kasnije Armije Republike Bosne i Hercegovine, građani su se obranili. Otpor građana Sarajeva i drugih borilišta diljem Bosne i Hercegovine su jedna epopeja, koja zaslužuje mnogo obimnije sjećanje i poštovanje. Nažalost, 6. travnja 2012. godine o tome se šutjelo. Istina, spominjala se brojka ubijenih, ali nije ranjenih i materijalna šteta, rušenje historijskih i sakralnih objekata.

Malo manje upućeni mogli su misliti da je toliko veliki broj ubijenih u Sarajevu stradao nekim zemljotresom ili cunamijem. Organizatori, a to je bila nova vlast, morala je o tome povesti računa i predočiti događaje od prije 20 godina u izvornom obliku.

Novinarsko sjećanje

Ono što nisu htjeli učiniti domaći dužnosnici, uradili su svjetski reporteri. Dan ranije su se u hotelu Holiday Inn okupili ratni izvjestitelji najvećih medija i s ponosom svjedočili o Sarajevu i njegovim žiteljima. Rado su pričali o najvećim vrijednostima ovog grada – Sarajlijama, koji su i u tim najtežim uvijetima bili superiorni, kosmopolitski obdareni, nasuprot barbarima koji su nas sa brda ubijali.

To svjedočenje istaknutih novinara, pa i sam čin njihovog dolaska u naš grad, govori kako sadašnja vlast, a i sve prethodne, nemaju traženi osjećaj poštovanja za ono što su branioci i svi građani Sarajeva dali u borbi za opstanak ove države i Sarajeva kao glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Nedostajalo je državne svečanosti. Nisu se u prvom planu našli ni oni koji su izvojevali nezavisnost, kao ni istaknuti branioci. Kao da na ovoj svečanosti nije bilo mjesta za tadašnje članove Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, prvog premijera Juru Pelivana, ministra obrane i unutarnjih poslova…

Umjesto toga, gledali smo Nermina Nikšića, koji je govorio o odbrani Sarajeva, iako on s tim nije imao nikakve veze.

Da situacija bude još ružnija, našao se ministar vanjskih poslova, koji je upriličio osobni prijem, na kojem je bilo mnogo zvanica, koji ili nisu bili u odbrani Sarajeva, ili su bili čak na suprotnoj strani. Prijem je trebalo organizirati Predsjedništvo Bosne i hercegovine, bar oni članovi koji tvrde da su za ovu državu, da pozovu državnike zemalja koje su prve priznale nezavisnost Bosne i Hercegovine, da pozovu i predsjednika Srbije Borisa Tadića…

Cinizam je što se u Sarajevu tog dana neobjašnjivo našao švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt. I umjesto ignoriranja, on je doživio počasti. Zlatko Lagumdžija i Bakir Izetbegović su Šveđaninu ukazali počast i iskazali srdačnost, što je bio još jedan udarac braniteljima Sarajeva i žrtvama jugofašizma.

Carl Bildt je osvjedočeni neprijatelj ove zemlje, ne samo što je podržavao i hvalio Slobodana Miloševića, ručao s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem i slao čokoladne torte osuđenoj zločinki Biljani Plavšić, nego zbog ukupnog političkog djelovanja protiv države Bosne i Hercegovine. I takvom čovjeku ovdje je ukazana državnička počast. I više od toga, smijeh i srdačnost koji je iskazao Zlatko Lagumdžija bila je velika uvreda za sve građane Sarajeva.

I ono što nisu učinili naši nedorasli državni dužnosnici, uradila je jedna heroina i istaknuti prijatelj ovog naroda i ove zemlje – Florence Hartmann. Ona je švedskom ministru vanjskih poslova kazala da je on u ovoj zemlji, a posebno 6. travnja, nepoželjna osoba.

To je u tom trenutku mislio svaki građanin Sarajeva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera