Opasno neznanje: Histerija oko Kony 2012.

Piše: Adam Branch

U Kampali sam lako mogao izbjeći histeriju oko Kony 2012. Nisam na Facebooku ni Twitteru. Ne gledam YouTube, a novine u Ugandi su prenijele priču tek za nekoliko dana. No, ono što nisam mogao izbjeći su bile stotine e-mailova od prijatelja, kolega i studenata iz SAD-a u vezi sa videom organizacije Invisible Children (Nevidljiva djeca) kao i masovna online reakcija na njega.

Nisam gledao video. Kao neko ko je radio u sjevernoj Ugandi i tamo istraživao rat više od decenije, od čega veliki dio sa lokalnom organizacijom za ljudska prava sa sjedištem u Guluu, Invisible Children i njihovi video uradci često su me znali razbjesniti – sjećam se besanih noći nakon što sam prvi put sa grupom studenata gledao njihov film “Rough Cut”, nakon čega sam publici pokušao objasniti šta nije u redu s njim, dok sam stajao na pozornici sa jednim od redatelja filma.

Otišli predaleko

Moja frustracija zbog grupe u velikoj mjeri je odrazila zabrinutost koju su tako uvjerljivo izrazili oni online kritičari koji su bili spremni da bijes vjernih pristalica Invisible Childrena sruče na sebe kako bi ukazali na ono što nije u redu sa pristupom te grupe: huškanje na rat, narcizam, komercijalizacija, reduktivna i jednostrana priča koju pričaju, njihov prikaz Afrikanaca kao bespomoćne djece kojoj je potrebno da ih spase bijeli Amerikanci.

Kao rezultat neodgovorne kampanje Invisible Childrena, civili u Ugandi i centralnoj Africi možda će morati platiti visoku cijenu u vlastitim životima, tako da se puno mladih Amerikanca može osjećati dobro o sebi, a neki mogu i dobro zaraditi. To je, naravno, odvratno, i mislim da je Invisible Children sa Kony 2012 konačno otišao predaleko. Oni su sada suočeni sa snažnom reakcijom savjesnih ljudi koji odbijaju odbaciti svoju sposobnost da sami razmišljaju.

Kampanja Kony 2012 sama po sebi je u biti nevažna ovdje u Ugandi, i možda najbolji pristup bi bio da se jednostavno ignorira.

Ali, kao što sam rekao, ne bih znao o Kony 2012, da nije bilo e-mailova koje sam primio iz SAD-a. I mislim da to nešto otkriva. Kony 2012 i rasprava oko njega nisu o Ugandi, nego o Americi. Uganda je uglavnom samo pozornica za debatu o značenju političkog aktivizma u SAD-u danas. Isto tako, prema mom mišljenju, kampanja Kony 2012 sama po sebi je u biti nevažna ovdje u Ugandi, i možda najbolji pristup bi bio da se jednostavno ignorira. I to iz nekoliko razloga.

Prvo, zato što je kampanja Invisible Childrena simptom, a ne uzrok. To je izgovor koji je američka vlada rado prihvatila, kako bi pomogla opravdati širenje svog vojnog prisustva u centralnoj Africi. Invisible Children su “korisni idioti”, koje iskorištavaju oni u američkoj vladi koji nastoje militarizirati Afriku, poslati što više oružja i vojne pomoći, i učvrstiti moć država koje su saveznice SAD-a.

Lov na Josepha Konya je savršen izgovor za ovu strategiju – koliko često se dešava da milioni mladih Amerikanaca mole američku vladu da vojno intervenira u mjestu bogatom naftom i drugim prirodnim resursima?

Američka vlada bi težila militarizaciji sa ili bez Invisible Childrena – Kony 2012 samo malo to olakšava. Stoga je militarizacija ono zbog čega bi trebali brinuti, a ne Invisible Children.

Problem zbog zemlje

Drugo, zato što će u sjevernoj Ugandi životi ljudi ostati netaknuti ovom kampanjom, čak i da je namijenjena za ostvarivanje svojih navedenih ciljeva. To nije zato što su svi problemi riješeni u godinama nakon okončanja otvorenih borbi, već zato što vrlo ozbiljni problemi sa kojima se ljudi danas suočavaju imaju malo veze sa Konyem.

Najznačajniji problem sa kojim se ljudi suočavaju jeste zbog zemlje. Zemljišni spekulanti i tzv. investitori, od koji su mnogi stranci, u saradnji sa ugandskom vladom i vojskom, otimaju zemlju Acholi naroda, zemlju sa koje su Acholi bili protjerani prije deceniju, kada ih je vlada smjestila u logore za internirce.

Drugi ozbiljan problem je takozvani “sindrom klimanja glavom” – smrtonosna bolest koja je izbila među hiljadama djece, koji su imali tu nesreću biti rođeni i odrasti u tim logorima. Ustvari, problemi sa kojima se ljudi danas suočavaju je ostavština tih logora, u kojima više od milion pripadnika naroda Acholi živi i umire – godinama – na što ih je prisilila vlastita vlada kao dio borbe protiv pobunjenika, koja je dobila suštinsku podršku američke vlade i međunarodnih humanitarnih agencija.

A to nas dovodi do pitanja koje mi stalno postavljaju u SAD-u: “Šta možemo učiniti?”, gdje “mi” teži da znači relativno privilegirani američki građani. Kao odgovor, imam nekoliko prijedloga:

Prvi prijedlog je da učite, što ne iznenađuje s obzirom da dolazi od profesora. Sukob u sjevernoj Ugandi i centralnoj Africi je kompliciran, ali nije i nemoguć za razumjeti. Već nekoliko godina držim predavanja o konfliktu, i iako je za to potrebno određeno vrijeme i trud, studenti na kraju budu dobro informirani i mogu sami shvatiti šta se može učiniti. (Bilo bi mi više nego zadovoljstvo da podijelim taj nastavni plan i program sa svima koji su zainteresirani!)

Definirati pitanje

Što se tiče aktivizma, prvi korak je ponovo definirati pitanje: Umjesto da pitamo kako Sjedinjene Države mogu intervenirati s ciljem rješavanja afričkog konflikta, prvo se moramo pitati šta već činimo da uzrokujemo te konflikte? Kako mi, kao potrošači, doprinosimo otimanju zemlje i ratovima koji pustoše ovu regiju? Kako mi, kao američkih građani, omogućavamo ili dopuštamo našoj vladi da militarizira Afriku u ime “rata protiv terorizma” i njenog nastojanja da osigura resurse nafte?

To su pitanja o kojim se mi kao ciljana publika Konya 2012 moramo zapitati, jer smo mi, ustvari, odgovorni za sukob u sjevernoj Ugandi – odgovorni smo što pomažemo da se uzrokuje njegov nastavak. Međutim, naša odgovornost nije, kao što nas Invisible Children potiče da vjerujemo, da pokušamo okončati sukob slanjem vojne sile. U želji da ublažimo patnje, ne smijemo biti saučesnici u nečemu što bi ih još više pogoršalo.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera