Francuski historičar: Američki interesi se više ne poklapaju sa interesima Izraela

Francuski historičar Mario del Pero rekao je da Izrael sve više ne predstavlja stabilizirajući faktor za Sjedinjene Američke Države.

Rat u Gazi i američki univerzitetski pokret su odraz promjene odnosa američke omladine prema palestinskom pitanju (EPA)

Francuski historičar Mario del Pero rekao je da Izrael sve više ne predstavlja stabilizirajući faktor za Sjedinjene Američke Države, uprkos povezanosti ove dvije zemlje i uprkos tome što su njihovi odnosi „posebni“.

Dodao je da, iako su njihovi odnosi svjedočili nekim odlučujućim promjenama u određenim kontekstima, ostale su povezane zbog faktora povezanih sa strateškim, ideološkim, političkim i kulturnim aspektima.

Profesor historije na Institutu političkih nauka rekao je u članku u novinama Le Monde da su Sjedinjene Američke Države podržale uspostavljanje Izraela 1948. godine, uprkos velikom dvoumljenju nekih u Ministarstvu vanjskih poslova koji su se plašili da će to naštetiti njihovim odnosima sa arapskim svijetom. Ali rat 1967. je ojačao odnose između njih, a Izrael je, nakon što je ojačan njegov vojni kredibilitet, postao poseban saveznik i dobio ogromnu američku vojnu pomoć.

Dinamika Hladnog rata na Bliskom istoku učinila je Izrael glavnim saveznikom u suočavanju sa prosovjetskim režimima u regiji. Nakon završetka Hladnog rata, Izrael je iz uloge antisovjetske tvrđave prešao na preoblikovanu ulogu protiv onoga što je ostalo od arapskog nacionalizma ili novog radikalnog političkog islama, kako kaže historičar.

„Opkoljena tvrđava“

Strateško partnerstvo je opravdano, prema Mariju del Peru, ideološkim narativima koji potvrđuju navodnu prirodnu „civilizacijsku“ povezanost između dvije zemlje kroz dvije demnizije. Prva je zapadna demokratska, koja prikazuje Izrael kao opkoljenu tvrđavu liberalnog Zapada koji se mora odbraniti. Druga je religiozna, jer jedan dio američkih evangelista vidi snažnu vezu između cionističke sudbine i ispunjenja proročanstava o Hristovom povratku prije kraja svijeta.

Ova pozicija je, prema historičaru, postala jako popularna u Sjedinjenim Američkim Državama od 70-ih, odnosno, od kako su se mnoge komponente ovog evanđeoskog pokreta organizirale u desničarske republikanske lobije, napustile antisemitizam i zauzele stav pune podrške Izraelu. Ova transformacija je prevedena u kršćanski cionizam koji je povezivao izraelske ratove sa njegovim apokaliptičnim proročanstvom, a također je pomogao da se izraelsko-američki odnosi politički oboje.

Ovo nas dovodi do konačnog pravca u kojem se razvija „poseban“ odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, kao rezultat transformacije američkog političkog sistema i uspostavljanja proizraelskih organizacija, kao što je Američko-izraelski komitet za javne poslove (AIPAC), koji je osnovan 1963. godine i može da utiče na izborne kampanje.

Što se tiče odnosa između cionizma i američkog progresivizma, on, također, ima duboke korijene, prema historičaru, budući da veliki dio demokratskih intelektualaca sa divljenjem gleda na izraelsku političku laboratoriju, a to je divljenje među republikancima bilo uravnoteženo podrškom Izraelu, koji se nemilosrdno kretao prema desnici i koji je prihvatio sigurnosne brige američkog konzervativizma.

Snažan protest

„Arabisti“ u State Departmentu su se oštro usprotivili zajedničkim tačkama ovog odnosa. Antisemitizam je prožimao određene sektore američkog društva. Nekoliko predsjednika pokušalo je promijeniti odredbe ovog odnosa, a utjecajni stručnjaci su se oštro usprotivili koruptivnom utjecaju na američku demokratiju koji je rezultirao slijepom podrškom izraelskom savezniku, prema autoru.

Međutim, snažan izazov ovom posebnom odnosu i neočekivan pritisak na Bidenovu administraciju, pojavio se tek nedavno, nakon nesrazmjernog odgovora Izraela na napade 7. oktobra i masovne humanitarne tragedije u Gazi. I prije toga, mnoge su ankete pokazivale da je promjena u toku.

U odnosu na godišnje Galupove ankete od 2013. do 2022. godine, postotak demokrata koji suosjećaju s palestinskim pitanjem porastao je sa 19 posto na 49 posto, što je znatno premašilo postotak onih koji i dalje podržavaju Izrael.

Historičar smatra da, kada su Sjedinjene Američke Države smanjile svoju fokusiranost na Bliski istok, Izrael je prestao biti stabilizirajući faktor ili glavni saveznik u obuzdavanju prijetnji američkoj sigurnosti, što je bio ranije, a odatle i zaključak da se nacionalni interes Sjedinjenih Američkih Država više ne poklapa sa interesima Izraela.

Radikalan zaokret

Također, „ideološki zacementirana“ prošlost počela je postepeno da se ruši nakon što su progresivne matrice starih američkih procionističkih simpatija zastarjele, a utjecaj proizraelskih lobija danas je usklađen sa aktivnostima grupa koje osuđuju izraelsku politiku. Pojavila su se i udruženja koja oštro kritiziraju izraelsku vladu, čak i među samim američkim Jevrejima.

Autor je zaključio da su politika naseljavanja na Zapadnoj obali, prekomjerna upotreba sile i, konačno, odustajanje od želje za rješenjem dvije države doveli do otuđenja dijela Amerike od Izraela, pogotovo što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu namjerno uvukao pitanje odnosa između SAD-a i Izraela u političku arenu u službi određene političke stranke.

Izvor: Agencije