Filmska 2021: Povratak publike u hramove sedme umjetnosti

Kako nalaže tradicija, krajem godine, prave se liste najboljih i filmova koji su obilježili godinu na izmaku.

Godinu su obilježili Luca, Cry Macho, The French Dispatch, The Last Duel, novi filmovi o Jamesu Bondu i Spidermanu (EPA)

Već drugu godinu zaredom filmska industrija, ali i mnoge druge, ispašta zbog zdravstvene situacije u cijelom svijetu. Ali, kako se (u)činilo krajem proljeća 2021. izgledalo je da će uslijediti povratak publike u hramove sedme umjetnosti. Skromno i potiho, onako krišom, rasle su brojke posjetitelja kina, a box office pojedinih naslova gotovo da je dodirivao granice pretpandemijskih cifri.

Možda je i izgledalo da će se sve vratiti na normalu, ali kako to obično biva, nešto bi se ispriječilo, neki novi soj virusa, i publika bi radije gledala nove naslove u toplini doma svog preko raznih streaming platformi, od kojih je bilo nekoliko onih, poput HBO Maxa (platforma studija Warner Bros.), koji su svoje filmove puštali paralelno sa regularnom kino-distribucijom. Disney je praktikovao isti princip sve do momenta kada su u upravi shvatili da gube novac, ali i zbog tužbe glumice Scarlett Johnasson vezane za tantijeme za stripovki spektakl Black Widow.

Poučen tim primjerom, Disney je kraj godine dočekao smješkajući se dok je zbrajao dobit na kino-blagajnma sa trećim unosom u Spider-Man franšizu Spider-Man: No Way Home koji će po svoj prilici doseći neke od najboljih i najisplativijih filmova u cijeloj filmskoj historiji.

I tako, kako nalaže tradicija, krajem godine, prave se liste najboljih i filmova koji su obilježili godinu na izmaku.

CGI animirana priča o odrastanju

Briljantnost i maštovitost Pixarovaca je nešto što je nesvakidašnje u holivudskoj tvornici snova. Pixarov jedini uradak u 2021. nosi naziv Luca, a režiju potpisuje digitalni lutkar Enrico Casaraosa, naravno, sa armijom ljudi iza sebe.

Casarosa je inspiraciju za Lucu pronašao u svom djetinjstvu koje je provodio na italijanskoj rivijeri u obalskom gradiću druživši se sa njemu tada dragim drugo(vi)m(a) koji poput njega baš i nije bio popularan u raji. Samo, Casarosa je cijelu priču začinio, zajedno sa još dvojicom pisaca (Jesse Andrews i Simon Stephenson), svojevrsnim bajkovitim elementom u kojoj su dvojica najboljih prijatelja, Luca (glas Jacoba Tremblaya) i Alberto (glas Jacka Dylana Grazera), u biti „morska stvorenja“, koja na površini poprimaju ljudski oblik.

Nadave neobična priča o odrastanju i prihvatanju drugog i drugačijeg, animirani film Luca, u iskusnim rukama Pixarovih čarobnjaka CGI animacije, savršenstvo je koje vas ostavlja zapanjene i zadovoljne, lijepo ušuškane u nevjerovatnim vizualima u kojima ćete prepoznati nešto od Felinijevog i Miyazakijevog utjecaja.

Labuđi pjev Clinta Eastwooda

Oproštaj Clinta Eastwooda od karijere ispred kamere nije mogao biti bolji. Cry Macho istinski je Eastwoodov glumački labuđi pjev, iako se činilo da nakon filma The Mule (2018) više neće stati pred kamere. Ipak, tri godine poslije, nakon još jednog rediteljskog uratka, Richard Jewell, u 2021, uplovivši u vijek života, Clint režira i glumi.

Godine se itekako osjete na licu i samoj Clintovoj pojavi. Ispočetka može djelovati kako je glumac/reditelj odviše star da nosi film na svojm plećima, ali nakon početnih dvadesetak minuta jednostavno prihvatate njegov glumački performans i uživate u svakoj njegovoj minuti.

Moglo bi se reći da je njegov portret Mikea Miloa, nekada slavnog rodeo igrača i kauboja, svojevrsna sinteza svih do sada Eastwoodovih odigranih uloga. Od ikoničnog Čovjeka bez imena iz trilogije Leoneovih spaghetti westerna (Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš, zao (1966)), preko prepoznatljivog portreta Prljavog Harryja (1971), komičnih dionica u Čovjeku iz San Fernanda (1978) i Vojničini (1986), do onih uloga kojima je pokazao svoju romatičarsku i dramsku stranu (Mostovi okruga Madison (1995) i Djevojka od milion dolara (2004)).

Bond umire jednom

Ono po čemu će ostati upamćen 25. po redu film, No Time to Die (Nije vrijeme za umiranje), u najdužoj ikad filmskoj franšizi, serijalu filmova o tajnom agentu kodnog imena 007, Jamesu Bondu, jeste činjenica da su scenaristi Neal Purvis i Robert Wade, te reditelj i koscenarist Cary Joji Fukunaga, odlučili da upokoje svog junaka, time ga ogolivši do same duše u najemotivnijem i najljudskijem performansu glumca Daniela Craiga.

Sama činjenica da je film pretrpio mnoga pomjeranja premijernog prikazivanja u kinima, barem godinu i po promjene rasporeda, istinsko zadovoljstvo, vrijedno tolikog čekanja, bilo je gledati Craiga kako još jednom spašava svijet u odjavnoj ulozi iz franšize.

Genijalni um Wesa Andersona

Američki filmski reditelj Wes Anderson ima itekako istančan izražaj i jedan je od rijetkih holivudskih režisera za kojeg glumci bukvalno stoje u redu i otimaju se za ulogu u njegovom filmu, bilo kako mala ona bila. The French Dispatch (Francuska depeša) Andersonova je nadasve prelijepa posveta prvobitnom, istinskom novinarstvu, samo njemu svojstvena cjelina od ukupno četiri priče i epiloga, četiri novinarske priče u nastanku za francusku ispostavu French Dispatch fiktivnog lista Liberty, Kansas Evening Sun.

Svoju fascinaciju i ljubav prema legendarnom listu The New Yorker, Anderson je kanalizirao i filtrirao u pričama Francuske depeše, kao i njenim protagonistima od kojih su određeni bazirani prema stvarnim likovima i legendarnim američkim novinarima. Ono što krasi Andersenov film, kao u biti i svako njegovo ostvarenje, pored famoznih glumačkih rola i minijatura, čudnovato oblikovane i ispripovijedane priče jeste upravo njegova sposobnost da svaki kadar, pokret kamere, mizanscen upriliči na nevjerovatan način, tako da je sve u savršenoj srazmjeri, sve simetrično i perfektno. Još kada tome pridodate i neviđenu upotrebu boja i kolorita u svakoj mogućoj sceni, kao i dionice u crno-bijeloj tehnici onda zaista znate zašto je Wes Anderson filmski genij.

Rašomonska #metoo priča

Britanski reditelj Ridley Scott još od Marsovca (2015) nije imao uspjeha, kako kod kritike, tako i na box officeu. Njegova posljednja dva ostvarenja All The Money In The World (2017) i Alien: Covenant (2017) razočarala su na oba pomenuta polja. Filmom The Last Duel, Scott se na velika vrata vratio u igru.

Priča scenaristički odiše rašomonskim detaljima, a počinje posljednjim pokušajem dvoboja, čime je dano do znanja do čega će na koncu doći, dok onda slijede pripovijesti o istoj stvari iz tri različite perspektive. Posljednji dvoboj odjekuje u sadašnjosti upravo u činjenici da žena (Judie Comer) prizna svom mužu (Matt Damon) da ju je silovao njegov nekadašnji neupitni prijatelj (Adam Driver).

S obzirom na stanje u filmskoj industriji proteklih nekoliko godina i sami #metoo pokret, koji je upravo bio na vrhuncu kada je The Last Duel prvobitno trebao zaigrati u kinima, odgođen zbog pandemije, ipak nije stigao prekasno. Gotovo da sve napisano, odglumljeno i režirano u Scottovom filmu, stoji kao testament davno prošlom vremenu, opet sa jakim uporištem u sadašnjosti.

I tebe sam sit, kafano…

Naravno, lista najupečatljivijih filmova 2021. ne može proći bez jednog naslova na jezicima naroda bivše Jugoslavije. To ostvarenje neće biti Deset u pola Danisa Tanovića, već ono Dragana Bjelogrlića – Toma. Uhvatiti se u koštac sa biografijom jednog, ako ne i najvećeg jugoslavenskog boema, pjevača i tekstopisca, kompletnog autora narodne muzike, Tome Zdravkovića, za Bjelogrlića kao reditelja bio je itekakav izazov.

Upravo je rediteljeva prvobitna glumačka vokacija doprinijela za što jasnije, izraženije i smislenije performanse glumačkog ansambla, od kojih ne samo da nema slabih ili nedovoljno dobrih performera, već su svi na nivou zadatka, tako da se svi ističu podjednako. To što Bjelogrlić igra na kartu emocije i patetike opšte ne umanjuje kvalitet filma već ga u jednom smislu i uzdiže od standardnih biografskih ostvarenja.

Najbolje moguće objašnjenje samog pristupa o snimanju biografskog filma dao je pokojni filmski kritičar Roger Ebert: „Tražiti istinu o čovjeku iz filma o njegovom životu isto je kao i raspitivati se o njemu kod njegove bake. Većina biopica, kao i većina baka, u čovjeku vide samo dobro, demoniziraju njegove neprijatelje, prelaze tiho preko njegovih indiskretnih romansi i u dramatizaciji njegovih pobjeda pojednostavljuju ih dodjeljujući najbolje uloge najinteresantnijim likovima“.

Izvor: Al Jazeera