Domovi za starije: Između potrebe, cijene i mentaliteta

Fehim Milak (85), prvi oktobar, Međunarodni dan starijih osoba, obilježava sa svojim vršnjacima u Domu za starije Park u Vogošći, nedaleko od centra Sarajeva.

Socijalna radnica Maida Dedić i ostali zaposleni svakodnevno nastoje uljepšati dan za stotinjak korisnika tog doma. Zajedničko obilježavanje važnih datuma tek je jedan od načina da im izmame osmijeh.

Kada je dom otvoren 2019. godine, Fehim je bio među prvim korisnicima.

„Ovdje sam kao kod kuće. Ovdje su moji prijatelji“, rekao je Al Jazeeri.

Penziju je zaradio u Njemačkoj, u Munchenu. Nakon smrti supruge, iz Livna se preselio u ovaj dom.

„To je bolje i za moju porodicu i za mene“, kaže Milak.

Socijalna radnica Belma Filipović primjećuje određene benefite za osobe treće životne dobi koje su pod stručnim nadzorom u centrima kakvi su domovi za stare, uključujući usporavanje i pojedinih progresivnih oboljenja. Prosjek godina korisnika o kojima ona brine je iznad 80.

„Kada su pod stručnim nadzorom, starije osobe duže ostaju funkcionalne“, kaže Filipović Al Jazeeri.

Između cijene i porodičnog modela

Ipak, pitanje smještaja osoba treće životne dobi u specijaliziranim ustanovama u Bosni i Hercegovini i zemljama regije nalazi se na presjeku finansijskih mogućnosti i ukorijenjenog porodičnog mentaliteta.

Cijene smještaja u domovima za stare u Bosni i Hercegovini se razlikuju. S prosječnih 500 eura za pokretne osobe, najjeftiniji su javni domovi koje subvencionirana država.

Prosječna penzija u Federaciji Bosne i Hercegovine za august je iznosila otprilike 440 eura. U drugom bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj prosječna penzija je za gotovo 80 eura niža. To je manje od cijene najjeftinijeg smještaja u domovima za stare.

U privatnim domovima, koje država ne subvencionira, početne cijene su znatno više i kreću se od blizu 1.000 eura pa više. Ali, to je i dalje jeftinije nego da plaćate cjelodnevni smještaj i hranu i najjeftinijem hotelu u zemlji.

Kapaciteti u Srbiji ne prate potrebe

U susjednoj Srbiji starije osobe kojima treba takva vrsta podrške, plaćaju je jeftinije, ali su kapaciteti nedovoljni.

Nadežda Satarić iz organizacije AmitY kaže da su cijene smještaja u javnim domovima uglavnom niže od penzija, ali da takve ustanove ne mogu zadovoljiti ni polovinu potreba u zemlji.

„U Srbiji nije lako doći do odgovarajućeg doma za smeštaj starije osobe, posebno za one kojima je potrebna celodnevna nega i pomoć od strane drugog lica [za nepokretne i za osobe koje žive sa demencijom ili nekom drugom mentalnom bolešćug], rekla je Satarić Al Jazeeri.

Javni sektor ima otprilike 8.500 mjesta u 41 ustanovi. U 256 privatnih domova dostupno je gotovo 9.500 mjesta.

„Kada se sve sabere, to pokriva oko 1,3 posto populacije starijih, a potrebe su oko tri posto“, kaže Satarić.

Prema popisu stanovništva iz 2022. godine, u Srbiji živi blizu 6,65 miliona ljudi, od kojih je 1,47 miliona starije od 65 godina.

Cijene u javnim domovima u Srbiji pristupačnije su nego u većem dijelu regije. Prema podacima AmitY-ja, ovisno o vrsti usluge i smještajne jedinice, kreću se od 300 do 870 eura mjesečno. Najviša cijena odnosi se na jednokrevetni apartman u domu na Bežanijskoj kosi u Beogradu.

Smještaj je uglavnom jeftiniji u unutrašnjosti zemlje, a cijene ovise o potrebnoj njezi i vrsti sobe. Najviše su za nepokretne korisnike, dok na iznos utječe i to je li riječ o jednokrevetnoj, dvokrevetnoj, trokrevetnoj ili četverokrevetnoj sobi.

„Prosečna penzija u Srbiji je oko 56.000 dinara (476 eura). Ako je korisnik nepokretan, može ostvariti pravo i na novčani dodatak za tuđu negu i pomoć od 38.000 dinara (323 eura), što može pokriti cenu državnog doma i ostaviti mu nešto novca za lične potrebe“, kaže Satarić.

Ali, zbog nedovoljnih kapaciteta, na mjesto u javnim domovima čeka se od godinu do dvije.

Privatni domovi su znatno skuplji: cijene se kreću od 800 do 1.500 eura, a u pojedinim ustanovama i više. Zbog toga su mnogima nedostupni.

Dom kao posljednja opcija

Obje zemlje, i Bosna i Hercegovina i Srbija, imaju nešto zajedničko; odluka o odlasku u dom nije samo finansijsko pitanje.

“Većina starijih ljudi želi ostati u vlastitoj kući ili stanu do kraja života”, kaže Satarić.

U domove najčešće odlaze osobe koje žive same, čija su djeca u drugom gradu, državi ili na drugom kontinentu, pa nema ko brinuti o njima kada im je pomoć najpotrebnija, kaže Satarić. Smještaj traže i oni kojima je potrebna cjelodnevna njega, a ne mogu je osigurati kod kuće jer usluge u zajednici, poput gerontodomaćica i kućne njege, nisu dovoljno razvijene, dok su članovi porodice zaposleni.

Socijalne radnice Maida Dedić i Belma Filipović primjećuju jednu razliku: ljudi koji su radni vijek proveli na Zapadu, lakše prihvataju domski smještaj od onih koji su cijeli život proveli u lokalnoj zajednici.