Trumpova doktrina ‘gledaj na drugu stranu’ mijenja smjer američke politike

Druga administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa tek četiri mjeseca djeluje, no već postoje naznake novonastale doktrine vanjske politike. I kao i mnogo toga što se tiče njegovog predsjedničkog mandata, i tu je došlo do značajnog odstupanja u odnosu na raniji period, piše Richard Haass za Project Syndicate.

Doktrine igraju važnu ulogu u američkoj vanjskoj politici. S Monroeovom doktrinom, objavljenom 1823. godine, Sjedinjene Američke Države tvrdile su da će biti najistaknutija sila na zapadnoj hemisferi i spriječiti druge zemlje da uspostave konkurentne strateške pozicije u regiji. Na početku Hladnog rata, Trumanova doktrina obećala je američku podršku državama koje se bore protiv komunizma i sovjetske subverzije.

Ne tako davno Carterova doktrina je signalizirala da SAD neće stajati po strani ako neka vanjska sila pokuša dobiti kontrolu nad zaljevskom regijom bogatom naftom. Reaganova doktrina je obećala pomoć antikomunističkim i antisovjetskim snagama i državama. Doktrina slobode George W. Busha, između ostalog, jasno je stavila do znanja da ni teroristi ni oni koji su ih skrivali neće biti sigurni od napada.

Ovim i drugim doktrinama zajedničko je to da signaliziraju višestrukoj publici ključne američke interese i šta je SAD spreman učiniti kako bi ih unaprijedio. Doktrine su namijenjene da uvjere prijatelje i saveznike, odvraćaju stvarne ili potencijalne neprijatelje, potaknu birokratiju zaduženu za pitanja nacionalne sigurnosti i obrazuju javnost.

Jedna se doktrina počela nazirati

Iako još nije eksplicitno predstavljena nikakva Trumpova doktrina, jedna se svejedno počela nazirati. Mogli bismo je nazvati doktrinom „gledaj na drugu stranu“, doktrinom „ne vidim zlo, ne pričam o zlu“ ili doktrinom „ne tiče nas se“.

Kako god je zvali, ova doktrina signalizira da SAD više neće pokušavati utjecati ili reagovati na to kako se druge države ponašaju unutar svojih granica. Trumpova administracija suzdržala se od kritikovanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana zbog hapšenja svog glavnog političkog protivnika, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua zbog ponovljenih pokušaja da oslabi pravosuđe svoje zemlje, ili dugogodišnjeg mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je stalno potkopavao tamošnje demokratske institucije.

Iako je Trump omalovažavao vanjsku politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina i ekonomsku politiku kineskog predsjednika Xi Jinpinga, nije doveo u pitanje represiju nijednog čelnika nad vlastitim narodom. Trumpova administracija je također smanjila ili rasformirala mnoge instrumente, uključujući Glas Amerike, Agenciju za međunarodni razvoj i Nacionalnu fondaciju za demokratiju, koji su se dugo koristili za promovisanje civilnog društva i demokratskih pokreta širom svijeta.

Najbliže javnoj artikulaciji nove doktrine bila je posjeta Saudijskoj Arabiji, kada je 13. maja Trump s divljenjem govorio o onome što je opisao kao veliku transformaciju te države, dodavši da „transformacija nije došla od zapadnjačkih intervencionista koji vam drže predavanja o tome kako trebate živjeti i upravljati svojim poslovima… U novije vrijeme, previše američkih predsjednika držalo se ideje da je naš posao da zavirujemo u duše stranih čelnika i da koristimo američku politiku za dijeljenje pravde za njihove grijehe“.

Trumpovi postupci, prije svega njegova potraga za poslovnim dogovorima s autoritarnim vladama u Zaljevu i šire, naglašavaju značaj tih riječi. Za razliku od Reagana, Cartera, Busha, Obame i Bidena, Trump je jasno stavio do znanja da SAD ne zanima zagovaranje ljudskih prava i demokratije, govor protiv autoritarnih zloupotreba i pritisak za oslobađanje političkih disidenata.

Izbjegava prekoračivanje ovlasti

Bez sumnje, doktrina ‘gledaj na drugu stranu’ izbjegava onu vrstu prekoračivanja ovlasti koja je karakterisala Bushov mandat, kada je žarka želja za širenjem demokratije dovela do skupe, nerazborite invazije na Irak. Ona ujedno olakšava SAD-u da konstruktivno sarađuje s vladama koje vode politike kod kuće koje bi inače predstavljale prepreku komercijalnim vezama ili saradnji na ključnim bilateralnim, regionalnim ili globalnim pitanjima.

Međutim, mane ovog novog pristupa nadoknađuju ta razmatranja. Trumpova doktrina povećava šanse da će vlade koje su tome sklone udvostručiti domaću represiju i napore da podriju demokratiju – oblik vladavine često povezivan ne samo sa većom ličnom slobodom nego i sa slobodnim tržištima koje podržava vladavina prava i manje agresivnom vanjskom politikom. Promocija demokratije na taj način koristi američkim investitorima i ograničava rizik da SAD postane upleten u skupe ili prolongirane strane sukobe.

Trumpova doktrina također udaljava SAD od mnogih njegovih tradicionalnih prijatelja i saveznika, od kojih su većina, ne slučajno, demokratije. Takvo otuđenje radi protiv američkog utjecaja.

No, bez obzira na to, sposobnost SAD-a da provodi vanjsku politiku koja podržava slobodu u inozemstvu u velikoj mjeri ovisi o spremnosti SAD-a da radi onako kako priča. Nijedna država ne može promovisati određene ideje ako ih se sama ne pridržava, a kršenje mnogih normi i praksi koje bi održale demokratiju potkopalo bi sposobnost SAD-a da se zalaže za nju drugdje, ukoliko bi to htio.

Dani koji su prošli

Nijedna doktrina nije u potpunosti dosljedna – tokom Hladnog rata, SAD je često podržavao antikomuniste koji su bili sve osim demokrata – i Trumpova doktrina nije iznimka. Prisutna je sebična, desničarska pristranost. Njegova je administracija kritikovala evropske vlade i jasno je izrazila preferenciju za krajnje desničarske snage, uključujući nacionaliste Karola Nawrockija, koji je osvojio predsjednički mandat u Poljskoj. Iako se SAD sada manje upliće u strana pitanja, Trump je ipak vodio kampanju protiv Grenlanda i Kanade.

Ovo su ipak izuzeci. Cilj Trumpove doktrine – ne dopustiti da antidemokratsko ponašanje stane na put sklapanju poslova – je jasan.

SAD je dugo vremena pokušavao promijeniti svijet, što je iritiralo neke, a inspirisalo druge. Ti su dani prošli, što je na neki način dobro, ali je u većoj mjeri loše. SAD se promijenio. Sada počinje ličiti na mnoge države koje je nekada kritikovao. To je tragično koliko i ironično, piše Richard Haass za Project Syndicate.