Formula za dostojanstven život: Hajde da mijenjamo državu, a ne da pakujemo kofere

Niko nije bio ni pohlepan ni proždrljiv, niti je bilo sjecikesa, ni pijanih, ni drogiranih na toj generalnoj probi za novo društvo na Autokomandi, a opet smo mi seniori bili opijeni, piše autorica.

Studenti su riješeni da zajedno pokušaju da promijene svoju državu i ostanu ovdje, piše autorica (Marko Dragoslavić / FoNet)

Zahtevi studenata ustvari su logični i krajnje jednostavni. Čak i mi trećepozivci uspeli smo da ih razumemo. I sad se pitamo kako to, uz tolike godine školovanja i decenije usavršavanja, nismo uspeli da definišemo i sprovedemo u delo tako jasnu formulu dostojanstvenog života.

Studenti traže da svako radi svoj posao. I da je takva praksa postojala, da nije pečenjar prestao da peče prasetinu da bi postao direktor Elektroprivrede Srbije, da nije partijska knjižica zamenila indeks, ne bi nam se rušile nadstrešnice, ne bi deca išla u streljane BIA i učila da pucaju u pokretne mete… Ne bi pre neki dan izgorelo osam ljudi u staračkom domu koji nikad nije ni smeo da ima dozvolu za rad.

Dok se, na putu ka Autokomandi, spuštam stazom Karađorđevog parka u kome sam provela detinjstvo, u koji sam gledala sa prozora iz kuće preko puta, čitave moje mladosti, po kome sam vodila stariju ćerku dok je bila beba (a sada je profesorka tamo negde u Evropi, sve dalje od nas) trudim se da ne razmišljam o propuštenim šansama i proćerdanim godinama.

Istina je, kako neko reče, da „miriše na proleće“, temperatura je i bukvalno nenormalna za ovo doba godine (18 stepeni) i svi se nadamo da će poslednji dani januara, ma da će ceo januar 2025. godine biti zapisan kao vreme kad je Srbija odlučila da postane „normalna“. Ipak, toliko je „proleća za nama“ (koja li je to pesma) a mi, i onda i sada, živimo na istom mestu.

Sjećanje na devedesete

„Proleće je, a ja živim u Srbiji“, glasio je jedan grafit te daleke 1991. kada su se studenti bunili kod Terazijske česme i kada je miris rata bio toliko gust da je nožem mogao da se seče u vazduhu.

Svesna da je generaciji bumera voz odavno prošao, ne prepuštam se romantičarskim osećanjima. U meni se ipak budi neka nova energija, smejem se, i pokušavam da u jednodnevnom događaju koji se odigrava tu nadomak moje rodne kuće kao (pre)zrela novinarka pronađem zdrave klice novog društva.

Studenti poručuju na jednom od transparenata: ‘Vratimo sramotu u modu’. Premijera Srbije (sada u ostavci) nije uopšte bilo sramota da Đuri Jakšiću pripiše stihove Alekse Šantića (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kad se događaj, pod nazivom „Pod našom (Auto)komandom“ odvijao, nismo znali da će dan kasnije, samo sat pošto su se studenti mirno razišli i Autokomandu prepustili bučnom saobraćaju, u vrhu vlasti biti izveden još jedan trik. Premijer podnosi ostavku, gradonačelnik Novog Sada takođe, i to na prvi pogled izgleda kao ispunjenje novosadskih studentskih zahteva jer je grupa studenata u toku noći napadnuta bejzbol palicama… Da nije opširne melodramatike u Vučevićevom govoru koji potpiruje predsednikove „lojaliste“ dok izmišlja krivce u „stranim službama“, studenti bi možda mogli da budu i zadovoljni očekujući da se posle priznate moralne preispita i njihova krivična odgovornost.

Ipak, sva je prilika da je na delu još jedan igrokaz koji je poput evergreena još od devedesetih na stalnom repertoaru srpske scene. Kako god da okreneš, šta god da uradiš, čemu god da se privoliš, uvek se taj jedan čovek koji po Ustavu i zakonu ima takoreći ceremonijalnu funkciju, izvlači kao jedino i bogomdano ovaploćenje Srbije. Bez njega nema države i zbog toga neprijatelji mogu „samo da ga ubiju“, kako već godinama ponavlja.

Studenti su prepoznali da je ta ponižavajuća burleska opasna. Mnogo je ljudi danas svesno da korupcija ubija, da je  nadstrešnica koja se srušila i ubila 15 ljudi, a da su se prilikom rekonstrukcija sličnih građevina bez upotrebne dozvole napunili džepovi stotinama neodgovornih i nestručnih lica u vlasti.

Kako da se dođe do ozdravljenja, rehabilitacije, resetovanja društva u dubokoj krizi?

‘Vratimo sramotu u modu’

Aleksandar Gubaš (60), učesnik studentskih skupova iz devedesetih sa Filozofskog fakulteta ovih poslednjih godina ispred organizacije Arhiva javnih skupova pročuo se kao objektivni posmatrač koji na naučnoj bazi prebrojava broj učesnika na protestima. Gubaš je pre neki dan izneo zapanjujući podatak: poslednjih meseci, od pada nadstrešnice na novosadskoj železničkoj stanici, na 151 od 172 mesta u Srbiji su održani masovni protesti.

A samo do pre tri meseca činilo se da je Srbija uspavana i apatična, a da studenti samo gledaju kako da što pre ispolažu ispite, spakuju kofere i odlete sa kartom u jednom pravcu.

„Ili ćemo da menjamo državu ili ćemo da menjamo državu“, to je jedan studentski transparent koji obeležava aktuelne ciljeve. Dobro su ga razumeli i oni stariji koji su još devedesetih promenili državu i otišli iz Srbije.

Danas, međutim, studenti su rešeni da zajedno pokušaju da promene svoju državu i ostanu ovde.

“Zar nije apsurdno”, pita ovih dana jedan Marko koji je došao do četvrte godine, ostalo mu je još nekoliko ispita i diplomski da završi fakultet, postane programer, dobije solidnu platu, ode u inostranstvo. A Marko je umesto svega toga “ušao u blokadu“.

“Bilo bi me sramota da se posle dve-tri godine pogledam u ogledalo i da znam da nisam učestvovao u ostvarivanju višeg cilja”, kaže i nabraja zajedničke zahteve: rad institucija, borba za pravdu, solidarnost… “Zašto da dovedem sebe u situaciju da živim u nesrećnom društvu, a da nisam ništa uradio da ga promenim kada se pružila mogućnost da u tome učestvujem.”

“Hajde da pokušamo da promenimo ovu našu državu, a ne da moramo da se iselimo iz nje”, pozvao je Marko.

Studenti, uzgred budi rečeno, poručuju na jednom od transparenata: “Vratimo sramotu u modu”. Premijera Srbije (sada u ostavci) nije uopšte bilo sramota da “velikom Đuri Jakšiću” pripiše stihove Alekse Šantića. U kvazipatriotskom govoru pripremljenom za specijalnu proslavu u Banjaluci, gde se pravio učen pa se poštapao pesničkim rečima “mene sve rane moga roda bole”. Da je neki osnovac na pismenom zadatku pomešao Šantića sa Đurom Jakšićem, dobio bi keca k'o vrata, a premijer se zbog ove greške čak nije ni izvinio ni posramio.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Želim državu koja funkcioniše kao studentsko obezbjeđenje

Ipak, dok “stranka sa najviše kupljenih diploma u istoriji planete zemlje” brine šta će biti sa jednim ispitnim rokom, hajde da vidimo kakvo nam je društvo ponudila kolektivna svest naše probuđene studentarije.

Već pomenuti prvoborac Aleksandar Gubaš napisao je na platformi X da “posle revolucije želi državu koja funkcioniše kao studentsko obezbeđenje”. Mislio je na ljubazne, okretne i pažljive mladiće i devojke u jednobojnim žutozelenkastim prslucima na upravo završenom skupu od “Pod našom (Auto)komandom”. I zaista nikome se ta mladež na dobrovoljnom radu nije unosila u lice, nikome nisu pretili, bila je velika gužva, a sve se odvijalo glatko i sinhronizovano.

Kažu da su studenti sa beogradskog Mašinskog fakulteta do najsitnijih detalja ispisali scenario za ovu 24-časovnu generalnu probu poželjnog novog društva.

Znalo se unapred da će logistički štab biti na Veterinarskom fakultetu, da će tramvajska pruga biti slobodna za hitne intervencije i dostavljanje potrepština, znalo se kad će i odakle oglasiti hor sa muzičke akademije čijim je glasovima sa Uskliknimo s ljubavlju [himnu sv. Savi] na otvorenom prostoru obeležena i školska slava.

Mnoga su verovanja vezana za Savindan. Ako na taj dan bude grmljavine, desiće se važni događaji. Nije grmelo na Autokomandi, već se sunčani dan pretvorio u prohladnu noć. Pronela se vest da je patrijarh osudio studentske proteste. Ujutru je stigao demanti Srpske pravoslavne crkve. Nije patrijarh Porfirije rekao da studenti “žive u paralelnim univerzumima”, već je taj tekst napisao izvesni autor sa imenom i prezimenom na zvaničnom sajtu SPC. I odmah potom patrijarh je osudio nasilje nad novosadskim studentima. (U toku mirne noći na Autokomandi, u Novom Sadu  maskirani kapuljaši izleteli iz automobila i bejzbol palicama izudarali devojku po koju je hitna pomoć došla tek posle više od pola sata.)

Patrijarh traži da se mržnja i sukobi odmah zaustave, čak se odlučio da izgovori ono što svi studenti na blokadama znaju, a to je da “najveću odgovornost” za širenje sukoba “imaju oni koji imaju najveću moć”.

Kao u nekoj utopiji, na protestu “Pod našom (Auto)komandom” nisam videla da je iko gladan ili da neko prosi. Hrane je bilo koliko ti je volja, ali se za nju niko nije grabio. Nije se mogla sresti nijedna proždrljiva osoba. Znate ono kad se sa švedskog stola prepuni tanjir, pa posle ostane mnogo toga za bacanje.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Kako smo postali Japanci

I da, kao da se ceo narod na Autokomandi pretvorio u Japance. Za njima je, kad su se posle 24 sata razišli, ostala potpuno čista asfaltna teritorija. Ni papira, ni žvakaćih guma, ni plastičnih boca, ni zapušača… ništa nije govorilo da je tu, na tom mestu, boravilo više desetina hiljada ljudi.

Suvišno je napominjati da se nikakav alkohol na toj radnoj zabavi ili (kako to stranci kažu) na tom team buildingu nije točio niti konzumirao. Kao ni droga.

A ipak se činilo da smo mi seniori opijeni. Puna su nam usta lepote i krasote studenata.

Kad sam došla kući pustila sam i suzu. Moja sestričina Hana koja živi u Sijetlu, otišla je sa svojim mužem Džeremijem i sa dvoje dece još u pelenama, na skup podrške studentima u Srbiji. Držite se studenti, niste sami, poručilo je njih dvadesetak iz Sijetla i okoline. Plakati, crvene rukavice, srca i pesma za studente. Sve mi je to stiglo preko WhattsAppa. Već ranije sam dobijala slične fotke iz Barselone, Londona, Pariza, Amsterdama, Ljubljane…

I šta ćemo sad? Sazrelo je za promenu. Ali kako?

Uz ocenu da “vlast pokušava da padom vlade, izazove izbore kako bi pobegla od protesta”, Kreni Promeni i Sava Manojlović traže “prelaznu vladu eksperata bez vlasti i opozicije”. Po njima, “studentski plenumi sa studentima i profesorima treba da predlože ministre”.

Ako se ipak raspišu izbori, naravno, svi ćemo u blokade, kao što smo naučili od studenata. I nemojte da govorite da je sve ovo nemoguće. Seća li se neko šezdesetosme? Tada sam čak i ja bila suviše mala. Ali znam da je tada mlađarija sebi postavila cilj da ”budu realni i zahtevaju nemoguće”. To bi moglo da se desi i pod našom zajedničkom (Auto)komandom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama