Proljeće, a nije hrvatsko

Što se događa? Jeʼl sam završio u vijestima kao serijski ubojica? Nije moguće, to još nisam napravio (Pixsell)
Što se događa? Jeʼl sam završio u vijestima kao serijski ubojica? Nije moguće, to još nisam napravio (Pixsell)

Proljeće. Ljudi bježe na kave, u parkove ili prirodu, daleko od gradske vreve.

Izlazim iz nebodera u kojem je smješten gradski ured za invalide. Nalazi se na na prvom katu, iznad visokog prizemlja do kojeg se mora popeti, nakon što se stepenicama mora sići kako bi se ušlo u zgradu. Bez lifta, bez pomoćnih rampi. Ured za invalide. Svaki put promatram te zbunjene ljude – od kojih se mnogi teško kreću – kako u nevjerici prolaze ovaj „vojni poligon“, dok se referent za invalide s prvog kata dere: „Ajde, možete to, još samo jedan međukat!“.

Izlazim van. Pogledam oko sebe. Kakav divan dan. Sunce me zasljepljuje… Odlazim na stanicu pričekati autobus.

Tamo sretnem susjeda. Razgovor se povede oko vremena, novosti u kvartu i porasta komunalije. Tipičan razgovor. Ustaše i partizane smo spomenuli samo jednom, više iz kurtoazije i osjećaja domoljubne obveze, nego pravog interesa. Ali primijetim nešto čudno. Kako ja napravim korak prema njemu, on nervozno napravi korak unazad. Prvo sam mislio da sam neugodan za gledati izbliza ili se nisam dobro otuširao, ali kako se on korakom unazad približi nekoj gospođi, tako se i ona odmakne. A kako se ona pomakne, tako neki studenti koji su stajali blizu nje, isto naprave korak razmaka. Prvi put to nisam primijetio, ali kad sam shvatio, pomaknuo sam ih sve za dvadesetak metara.

Jesu li svi poludjeli?

Zbunjen, pokušavajući otkriti što se događa, dočekam autobus. Poluprazan. Ulazim i kupujem kartu. Ostala ekipa na stanici gleda u autobus, kao da nešto provjeravaju i zbrajaju, međusobno se pogledaju i samo dvoje studenata uđe za mnom. Pitam susjeda ide li sa mnom, kaže da je divan dan, pričekat će sljedeći. Ništa mi nije jasno. Pogledam putnike, svi raštrkani diljem autobusa, svako sjedi na svojoj stolici, prazne između njih. Ovo dvoje koji su ušli, odjuri na prazni kraj autobusa gdje se svaki razdvoji na svoju stranu.

Sjednem na prvo prazno mjesto, a stariji gospodin prekoputa mene, prestravljeno me pogleda, čvrsto stisne rukohvat i prebaci se na sjedalo iza sebe. Začuje se bolni jauk i pucanje kostiju. Skočim u pomoć, ali se starac prodere „Ne prilazite!“. Vozač  naglo zakoči i okrene se prema meni „Vratite se na svoje mjesto mladi gospodine, ako Boga znate!“

Sjednem u strahu. Što se događa? Jeʼl sam završio u vijestima kao serijski ubojica? Nije moguće, to još nisam napravio. Možda izgledam bolesno, imam neko ebolasto lice? Možda sam proglašen za državnog neprijatelja? Gdje sam bio ‘91? Ne sjećam se, možda sam palio sela. Čija su bila? I prije nego sam se sav izdeprimirao, autobus stane na sljedećoj stanici. Bacim pogled.

Ljudi vani stoje raštrkano. Gledaju u autobus i ponovno nešto važu u glavi. Njih desetak, uđe ih samo dvoje. Sjednu na dva prazna mjesta, udaljena od drugih. Autobus krene dalje. Nešto se suludo događa nevezano za mene. Doživim olakšanje, ali i razočaranje. Ipak se svijet ne vrti oko mene. 

Stignemo do centra. Autobus otvori vrata, ja krenem prema izlazu malo ranije, a ostali čekaju. Tek kad sam izašao van i napravio nekoliko koraka, jedan po jedan, kao da su padobranci, izađu iz busa. Okrenem se i vidim kako i ostali ljudi na cesti drže razmak. Parovi hodaju udaljeni, dovikuju dok pričaju. Roditelji štapovima guraju kolica, a starija djeca zavezana su uzicama na pristojnoj udaljenosti. Ljudi se razmiču dok prolazite, a na semaforima grupe ljudi čekaju u najčudnijim geometrijskim formacijama. Jesu li svi poludjeli ili mi je odumro dio mozga za društveno ophođenje? Ponovno me počne loviti paranoja. Možda sam ja poludio? Počnem panično gledati oko sebe. Vidim neku pogrbljenu staricu, natrpana kilama povrća vraća se s placa. Ne može mi pobjeći, ali nikako.

Ne približavati se

„Oprostite, gospođo, što se događa? Zašto se svi tako čudno ponašaju?“ upitam je, unoseći joj se u lice.

„Maknite se od mene, pustite me na miru, da nas ne vide!“ odgovori ona ljutito.

„Tko su oni?! Što se događa? Morate mi reći!“ uhvatim je za ramena i ne puštam, derući se toliko glasno da su se svi krenuli okretati.

„Molim vas, pustite me! Ja vam se ne razumijem ni u ekonomiju ni u Agrokor! Nemojte me upropastiti!“, počela je jecati starica. Sav u šoku, pustim je. O čemu priča ta žena? Oko nas se skupila grupa ljudi, ali pravilno rašireni. Potpuno poludim od bijesa i skočim kao pantera. Zapravo, zbog oblika mojih bokova, skočim kao  jazavac na prvo dvoje prolaznika.

„O čemu se radi, neću vas pustiti dok mi ne odgovorite! Čija su bila sela!?“, zaurlao sam, dok sam trećeg primio za ruksak.

„Nemojte, molim vas! Ja ne znam ništa o Lex Todoriću!“, cijukao je jedan, dok je drugi dobacio: „I prosvjedi u Srbiji, nikad čuo!“

Odjednom se pojavi policija i to me malo smiri. Sad će me uhititi, ponašam se kao luđak, skačem po ljudima. Izvadim osobnu i krenem prema njima. Oni ustuknu. Pogledam ih. Dva policajca. Strah u očima. Napravim korak naprijed, oni ponovno jedan nazad.

„Smirite se, gospodine, stanite na mjestu“, prodere se stariji.

„A ako ne želim?“, napravim korak.

Odjednom obojica izvuku pištolje. Drhtavnim rukama ih upere u mene. Sunčan je dan, ali ne toliko koliko im znoj oblijeva lica. Napravim još jedan korak… oni ustuknu. Krenem se luđački smijati. Više ništa nema smisla.

„O čemu se radi ovdje? Hoćete me ubiti zato jer mi nije jasno što se događa? Jeʼl sam poludio?“ pitam ih smireno.

„Niste, gospodine. Ali morate razumijeti kakva je situacija.“

„Kakva je?“

„Pa znate i sami. U Hrvatskoj se upravo dogodila najveća pljačka domovine od privatizacije. Uništena je osnova pravne države, uništena je ekonomija, a narod je bačen u novo dužničko ropstvo. Sve državne i političke institucije sudjelovale su u veleizdaji i kršenju Ustava, izgubivši posljednji gram legitimnosti. I dok u Srbiji narod već danima izlazi na ulice, traži rušenje sustava i pokušava spriječiti potpuno uništenje, ovdje Vlada i dalje sluša naredbe iz otetog dvorca podno Sljemena“, objasnio mi je mlađi policajac.

„To mi je jasno, ali kakve to ima veze koliko su ljudi udaljeni?“ pitam zbunjeno.

„ Ako smo preblizu, mogli bi ljudi pomisliti da kreće neki prosvjed. Mogao bi se povesti razgovor o domovini i odjednom imate stotine tisuća ljudi pred Kulmerovim dvorima. Desnica, ljevica, gore, dolje, svi. Ali ako se ne približavamo jedni drugima, nitko neće ni pomisliti da se okupljamo“, pojasni stariji.

Promislim malo o tome što su mi rekli. Pogledam ljude koji me okružuju i vidim molećive poglede svojih sugrađana.

„A zašto je loše da prosvjedujemo?“, pitam sad već posve smiren.

„Gospodine dragi, pa došlo je proljeće. Nikome se ne da.“

I pogledam oko sebe. Kakav divan dan.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO