Moje (ili tuđe) mišljenje

Internet je prepun rasprave o Trumpu (AP)

Koliko ste puta čuli izraz „To je moje mišljenje“? Netko objašnjava svoj argument ili vam piše poduži komentar i na kraju poantira: „To je moje mišljenje“.

I? Nije mi jasno, što znači ta izjava? Nekako automatski zaključujem da je to „vaše mišljenje“ jer ste ga upravo iznijeli. Jer time što tvrdite autorstvo smatrate da ojačavate svoj argument? Ili, samo da sebe predstavljate kao slobodnog mislioca, nevezano o tome koliko vam je argument jak ili istinit?

„Treba pobiti sve pande, pošto su same pokazale da ih ne zanima razmožavanje. To je moje mišljenje.“

Dakle, nije bitno koliko je glupo pobiti pande ili koliko je logika iskrivljena, barem sam pokazao da imam sposobnost za vlastitu misao. Barem se trudim. Samostalno razmišljam.

Mišljenja se mijenjaju

Ali to nije baš nešto za pohvalu, ipak smo mi homo sapiens. Mi automatski razmišljamo. Najveća i najčešća laž koju možete svakodnevno čuti jest odgovor na pitanje „O čemu razmišljaš?“ „O ničemu.“

O ničemu?! Okruženi smo zen majstorima sedmog stupnja, svi znaju očistiti mozak od misli! Ili je to ipak samo izraz. Svi razmišljamo, pa i kad razmišljamo glupo.

Zato izraz „moje mišljenje“ nema nikakvu vrijednost zbog činjenice da, eto, i vi imate mišljenje. Mora biti nešto drugo. Možda osoba želi naglasiti kako je to „njegovo mišljenje“ njegovo i ona ga ne planira mijenjati. Nešto u smislu „Možda je glupo, ali je moje, ja ga volim i ne želim ga mijenjati“. To je valjda isti osjećaj koji patrioti imaju prema domovini ili roditelji prema djeci.

„Mi smo žrtva, oni agresor. Situacija je crno-bijela.“

Nije bitno da je situacija uvijek siva, nego je bitno da „moje mišljenje“ ja volim i ne želim ga se odreći, zato naglašavam da je moje, jer ja svoje ne izdajem.

No to ponovno ne daje nikakvu snagu vašem mišljenju niti je baš smisleno. Za razliku od „vaših“ svetinja, koje se teže mogu mijenjati, mišljenja se stalno mijenjaju. Cijela osnovna škola je stalno mijenjanje mišljenja. Tada nismo toliko kruti, no čim odrastemo, odjednom nam „naša“ mišljenja predstavljaju više „nas“ nego zaista kvalitetu naše prosudbe.

Svi znaju sve o SAD-u

I ta „naša mišljenja“ nisu uopće više naša. Internet feed prepun mi je rasprave o Trumpu. I dok razumijem da ljudi imaju svoja „mišljenja“, odjednom primjećujem kako su naši sugrađani odlično obaviješteni i prepuni „svojih mišljenja“ o sustavu američkih federalni rezervi, pravilima američkih stranačkih predizbora, o sustavu američkog elektorskog glasanja, američkom vanjskom dugu, o američkom receptu za burrito koji je pojeo Trump, dok je Hillary Clinton uplatila novce nevladinim organizacijama koje se već od sredine sedamdesetih povezuju s kulturnim marksizmom!

Molim!? Otkud vam ta „vaša mišljenja“? Mi ni ne znamo da svi vi stalno živite i radite u Americi. Ne znate nabrojati vlastite nacionalne parkove, ali imate „svoje mišljenje“ o pravima Afroamerikanaca.

Istina je da to nisu vaša mišljenja. I štoviše, ova opsesija oko američkih izbora samo je odala koliko većina „vaših mišljenja“ uopće nisu vaša. To su mišljenja nekih drugih dalekih ljudi koje nikad nećete upoznati niti oni znaju da vi postojite. Većinom novinari ili aktivisti, politički dužnosnici ili lobisti, interesne skupine i milijuni građana s druge strane planeta.

I barem biste to mogli navesti.

„Rasa je bitnija od ekonomskog statusa u Americi. To nije moje mišljenje nego novinara L.A. Heralda.“

Ili: „Feministice mrze muškarce.“ To nije moje mišljenje nego političkog lobista korporacije koja ne želi izglasavanje porodiljskih prava.

Često mijenjam svoje ja

Nemojte me krivo shvatiti. Tuđa mišljenja su većinom puta bitnija od naših. Pogotovo kad pričamo o egzaktnim stvarima, a ne o vašem ukusu u hrani. Tuđa mišljenja za koja smatramo da su bitna – zovemo istraživanjima, analizama ili dokazima. Većinom nisu samo naslov ili podnaslov, niti su nešto što možete nekome samo staviti kao komentar i poantirati s „To je moje mišljenje“.

Ja, recimo, imam drugi problem. Puno veći od „mojeg mišljenja“. Ja se nekad ulovim da nemam svoje mišljenje. Ne samo da ne mogu zaključiti što mislim o nečemu, nego se bojim da „moje mišljenje“ uopće nije moje.

Strah mi se povećao, kad sam otkrio koliko lagano mijenjam mišljenja.

Pojavi se neka malo kompliciranija tema, recimo ekonomija. U jednom jedinom danu, ovisno o kvaliteti analize i argumenata ekonomskih stručnjaka, sposoban sam nekoliko puta promijeniti svoj „ja“.

Tako me jutro nakon nečije analize dočeka kao socijalista marksista.

„Kako li je samo ovaj krevet topao i udoban. Dok svaka osoba nema svoj topao i udoban krevet, ovo društvo je prokleto. Treba porezima uzeti bogatašima sve što im ne treba, zabraniti prebacivanje kompanija u nerazvijene zemlje i ukinuti bankarski monopol. A ako neće demokracijom, neka se ne začude kad 1789. ponovno zakuca na vrata. To je moje mišljenje.“

Moć uvjeravanja

Oko podne, pod utjecajem drugih, sam libertarijanac.

„Toliko tekstova o nepotizmu i klijentelizmu. Razbacivanje novcem, generacije stranačkih zaposlenika i cijeli eko sustav koji postoji na izrabljivanju poreznih obveznika i poduzetnika. Jedino rješenje jest gordijsko rješenje. Dosta je otpetljavanja čvora, sablju u ruke! Sve ukinuti, srušiti kule od karata. Što preživi barem će biti slobodno da stvori neku novu budućnost, jer ovaj status quo je pakao! To je moje mišljenje.“

A navečer sam ponovno analfabet.

„Što je to tekući račun? Jelʼ to za benzin?“

Zapravo lažem, to mi se počelo događati i s najbanalnijim stvarima. Jedan dan sam Židov, drugi sam dan nacist. Jedan dan kauboj, drugi Indijanac. Želim da maknemo Putina, ali da i on makne nas. Neka cvjeta tisuću kineskih cvjetova, neka pada tisuću bombi po njima. Nekad sam Europljanin, nekad barbarin koji napada Europu. Nekad individualan, nekad dio plemena. Ovisno o tome koliko me dobro uvjerite.

I zato nikad ne mislim da je „moje mišljene“ bitno, niti mi je stalo do „vašeg mišljenja“.

Znamo samo da Zemlja nije ravna ploča. To je moje mišljenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera