Nasilje rađa nasilje, kazne ne umanjuju bol žrtava

Svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povređivanja neovisno o mjestu izvršenja smatra se vršnjačkim nasiljem.

Može se razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju, a uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca). Rezultati više različitih istraživanja provedenih u državama regiona pokazuju da je vršnjačko nasilje raširenije nego ikada, prvenstveno iz razloga što živimo u društvu koje toleriše nasilje.

Edin Nurkić, voditelj Odjela u Centru za pružanje usluga u zajednici grada Splita o tome kaže: ”Trebamo se više slušati na svim razinama (i obvezno uključiti medije), pa će potrebe i inicijative općina i gradova i obitelji, obrazovnog i odgojnog sustava, strukovnih udruga i fakulteta, te pojedinca kao aktivnog dionika donijeti pozitivne promjene u sprečavanju vršnjačkog nasilja i svih drugih oblika nasilja. Nasilje uvijek rađa nasilje i ima različite oblike i uvijek završava sa negativnim ishodom po počinitelja, žrtvu i društvenu zajednicu”.

Države u regionu imaju sličnu zakonsku i druge regulative koje su prihvaćene od državnih nadležnih institucija, međutim u većini balkanskih država problem je nedovoljna primjenjivost tih regulativa. Razumljivo, nešto kvalitetnija pravna i institucionalna regulativa je u Hrvatskoj, uglavnom zbog prilagođavanja, koja su bila neophodna u procesu pristupanja Evropskoj uniji.

Preventivne mjere

Bosna i Hercegovina je usvojila dokument Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine 2015 – 2018, a Vijeće ministara BiH produžilo je važenje Akcionog plana do kraja 2019. godine, te će do kraja marta 2020. godine bit sačinjen novi akcioni plan za djecu. Prema Izvještaju o provođenju cjelokupnog Akcionog plana za djecu BiH, od zacrtanih 127 mjera u osam specifičnih ciljeva provedeno je njih 72 ili 57 procenata, a u fazi provođenja je 37 mjera, odnosno nije provedeno 18 mjera.

“Puno dalekosežniji učinak je ukoliko poradimo na preventivnim mjerama, jer prevencija je uvijek imala bolji efekat od represije” mišljenja je aktivistkinja iz Mostara, Alisa Balić.

“Ukoliko nam je promaklo preventivno djelovanje, što je sve češći slučaj u današnjem društvu, onda represivne mjere moraju biti svrsishodne i da imaju odgojno-popravni karakter, a ne samo da budu ispunjene, jer tako nalaže zakon. Moramo da budemo dovoljno svjesni da će počinioci krivičnih djela sutra biti opet na ulici, a ako uzmemo u obzir maloljetnike, to je najdalje za 10 godina, a to je u punoj životnoj snazi jedne mlade osobe. Upravo zbog ove činjenice i prevencije narednih ubistava, moramo uraditi sve da kazne ne budu samo kazne, nego odgojne metode, da maloljetni ubica na slobodu izađe kao osoba koja će sve uraditi da pokaže da se kaje i da će raditi za dobrobit drugih”, iskustveno naglašava Balić.

Iz Vijeće za djecu BiH upozoravaju kako se u prevenciju i sprečavanje vršnjačko nasilja treba uključiti cjelokupno društvo, no vrlo često neke škole, koje bi trebale imati nultu stopu tolerancije prema nasilju, po tom pitanju ne rade gotovo ništa ili vrlo malo. Neke od mjera koje su predviđene Akcionim planom za djecu BiH 2015 – 2018, odnose se na pokretanje inicijative u vezi s izradom nastavnog plana i programa na temu nasilja nad i među djecom na dodiplomskim i postdiplomskim studijima nekih fakulteta, kao i na pokretanje inicijative da se u kurikulumima osnovnih i srednjih škola uvede i edukacija o svim oblicima nasilja, zlostavljanja, eksploatacije i zanemarivanja djece, načinima prijave i zaštite.

O načinima prevencije Nurkić dodaje: ”Odgovor je da se općine i gradovi trebaju samoorganizirati i koristiti svoje resurse, te potrebe svoje zajednice artikulirati i rješavati, a djecu i mlade uključiti u sve planove i aktivnosti. Proaktivno djelovanje članova zajednice, usklađeno planiranje i dobro organiziranje timova za provedbu, te evaluacija svakog koraka, put su ka pozitivnim rezultatima”.

Regulacija u Hrvatskoj

Nurkić koji dugi niz godina radi na pitanjima mladih u državnom sistemu pojašnjava: “U Republici Hrvatskoj sustav je organiziran tako da se za pitanja djece i mladih uključuje niz ministarstava sa naglaskom na Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, kao dio Izvršne vlasti zatim Pravobranitelj/ica za djecu koju imenuje i razrješava Sabor RH, a djeluje neovisno i samostalno, te na kraju Pravosuđe kao tijelo sankcije”.

Udruge civilnog društva koje se bave pitanjima djece također rade na prevenciji međuvršnjačkog nasilja realiziranjem svojih programa, finansiranim  iz raznih izvora (natječaji javnih i privatnih poduzeća, lokalne uprave i samouprave, ministarstava i fondova Evropske unije), naglašava Nurkić.

Kako je javni sistem dobrim dijelom centraliziran (iako se postepeno spušta razina finansiranja i na niže razine) time je i uloga lokalnih samouprava (općina i gradova) manja, jer imaju manje financijske mogućnosti, te postoji loša navika da je za pitanje djece uvijek odgovoran netko drugi.

Prema mišljenju Nurkića, svakom ispisanom, propisanom i izrečenom riječju u centar se postavlja djecu kao najvišu vrednotu i potencijal razvoja društva pa tako nema zakonskog propisa ni strategije ni operativnog plana ni protokola o postupanju koji to ne navodi. Sama primjena nije zadovoljavajuća i po mome stavu, radi neusklađenog djelovanja svih dionika u sustavu (aktivnosti koje se provode ne odgovaraju trenutnim potrebama djece i zbog problema u sustavu odgovornost se delegira na drugog). Kad dođe do eskalacije nasilja onda je odgovornost svih članova zajednice koji nisu aktivni u prevenciji.

Ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju sistem je postao bolje organiziran radi obaveze ispunjavanja svih pravnih stečevina, boljeg finansiranja, stalnih usklađivanja sa EU smjernicama i boljih primjera prakse i organizacije iz EU okruženja.

Žrtve vršnjačkog nasilja i posljedice

Djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja najčešće se opisuju kao mirna, povučena i niskog samopouzdanja, ali i različita od druge djece – po svom etničkom/nacionalnom porijeklu, fizičkim karakteristikama, sposobnostima i slično. U nekim slučajevima se radi i o drugačijem profilu žrtve, kao što je bilo slučajeva u BiH, da je žrtva druge nacionalnosti, da pripada određenoj navijačkoj grupi, da ima drugačije stavove ili da pripada nekoj manjinskoj zajednici. Posebno su osjetljiva pitanja kada se radi o djeci koja dolaze iz nekih specifičnih zajednica, ponekad su to i prilično zatvorene zajednice, te je vrlo teško prevenirati nasilje, a čak i centri za socijalni rad nemaju dovoljno informacija o takvim zajednicama. Prema podacima koji su dostupni, nedavni slučaj vršnjačkog nasilja u sarajevskom naselju Vojničko polje bi mogao biti takav primjer.

Balić je mišljenja da problem nastaje onda kada treba doći do primjene zakona, jer nijedan zakon nije idealan i uvijek postoje mogućnosti propusta i previđanja nekih detalja. Porodice ubijenih su cjeloživotne žrtve i za njih ne postoji nikakav zakon niti nikakva kazna koja bi umanjila bol i koja bi dovela do toga da kažu da je pravda zadovoljena.

“Nažalost, kroz ubistvo mog brata sam saznala sve mane i sve propuste našeg sistema, kao i bila suočena sa stvarnim osobama koje su mi pričale šta sve njihova djeca prolaze i mogu reći da se plašim šta sve nose naredne godine. Ljudi nisu svjesni koliko potencijalnih maloljetnih ubica prolazi kraj nas, živi u našoj blizini i samo je pitanje dana kad će nešto biti okidač da oduzmu život nekome. Opet napominjem, pravdu ne treba uzimati u svoje ruke, nego je treba prepustiti pravosudnim organima, (ma koliko im vjerovali ili ne), jer na nama nije da uzimamo živote i da sudimo bilo kome. Ovo govorim kao sestra koja svaku noć liježe i ustaje sa bolom koji kida dušu”, kaže Alisa Balić.

Poruka koju trebamo realizirati je da se nasilje nad djecom i između djece  može spriječiti i to zajedničkim djelovanjem svih dionika kako u Republici Hrvatskoj tako i u drugim organiziranim i odgovornim državama, mišljenja je Nurkić. Sinergijom saradnje i primjene dobrih praksi koje daju visoke rezultate u prevenciji međuvršnjačkog nasilja može se doći do nenasilnih oblika rješavanja problema. Odgovornost je na svakom pojedincu, a pitanje organizacije i politika na vlastima i to od najnižeg nivoa djelovanja.

“Neophodno je uključiti djecu i mlade u izradu politika o njihovim potrebama, te u aktivnostima provedbe planova za pobjedu mira i tolerancije nad nasiljem kroz lokalne udruge i Vijeća za djecu i mlade”, zaključuje Nurkić.

Izvor: Al Jazeera