Stvarna cijena prekida saudijsko-američkih veza

Krajem augusta 2001, tadašnji saudijski prijestolonasljednik Abdullah poslao je oštro pismo predsjedniku Georgeu W. Bushu prijeteći da će zamrznuti političku, vojnu i sigurnosnu saradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama ako on ne zaustavi posebno krvavi upad izraelske vojske u grad Hebron na Zapadnoj obali.

Abdullah je dao na znanje da misli ozbiljno pozvavši saudijsku vojnu delegaciju koja je bila u posjeti Washingtonu, da se vrati kući.

Kako piše National Interest u tekstu Davida Ottawaya, Abdullahovih inicijalnih 25 stranica glavnih ideja za pismo Bushu bilo je tako prijeteće da je saudijski ambasador princ Bandar bin Sultan smatrao da ih mora ublažiti kako bi izbjegao prekid odnosa između SAD-a i Saudijske Arabije. Pa ipak, suština pisma, kako je prepričao Bandar i o čemu sam je Ottaway, kako kaže, detaljno pisao u svojoj knjizi iz 2008. The King’s Messenger, bila je: „Vi idite svojim putem, ja ću svojim.“

Takav razvoj događaja spriječila je daleko ozbiljnija kriza u američko-saudijskim odnosima svega dvije sedmice kasnije, 11. septembra. Devetnaest arapskih terorista otelo je tri američka komercijalna aviona i udarilo jednim od njih u tornjeve blizance u New Yorku, a drugim u zgradu Pentagona, usmrtivši blizu 3.000 ljudi. Ispostavilo se da je petnaest otmičara saudijskog porijekla, kao i Osama bin Laden, koji im je bio inspiracija.

Vraćanje odnosa u kolosijek

Nakon jedanaestog septembra, odnosi su se u toj mjeri pogoršali da je Bushu i saudijskim vladarima trebalo četiri godine da ih vrate u kolosijek dok su američki mediji nastavili usijano raspravljati o tome je li Saudijska Arabija prijatelj ili neprijatelj. Bila su potrebna i dva sastanka između Busha i Abdullaha na predsjedničkom ranču u Teksasu prije nego što su ove dvije strane osmislile ponovni početak za teško oštećeni odnos. Njihov prvi sastanak bio je gotovo katastrofalan. Ali njihov drugi sastanak, u aprilu 2005, bio je uspješan. Tada je Bush uzeo Abdullaha za ruku kako bi ga poveo stazom koja vodi ka njegovom ranču.

Obje strane su obavile pripremne radove. Abdullah je predstavio plan za porast kapaciteta saudijske naftne proizvodnje za blizu tri miliona barela dnevno do 2010. Uspostavili su trajni zajednički odbor sa ministrima vanjskih poslova na čelu i oformili šest pododbora koji će se baviti svakim aspektom njihovog odnosa, od sigurnosti i borbe protiv terorizma do izgradnje bližih ekonomskih odnosa. Jedan pododbor čak se bavio njihovim „uzajamnim zabrinutostima“ nakon jedanaestog septembra. Dogovorili su i veliki program stipendiranja Saudijaca za studije u SAD-u, na osnovu kojeg su deseci hiljada Saudijaca pohađali američke univerzitete o Abdullahovom trošku. Ove dvije strane su utrle i put za saudijsku dodatnu kupovinu američkog oružja u vrijednosti od 60 milijardi dolara.

Prirodno se nameće pitanje bi li sličan pristup danas bio učinkovit da popravi američke brzo propadajuće odnose sa Saudijskom Arabijom. Napraviti to pokazalo se još težim od prevazilaženja krize nakon jedanaestog septembra. Neuspjeh bi označio kraj najdužeg saveza koji je SAD imao sa bilo kojom bliskoistočnom nacijom nakon Drugog svjetskog rata.

Ako postoji bilo kakva šansa za uspjeh, vrijedi porazmisliti o tome zašto je Bushov pristup bio djelotvoran. Prvo i vjerovatno najvažnije, američki predsjednik i saudijski prestolonasljednik su uspjeli ostaviti po strani svoj znatan lični i politički animozitet. Nijedan lider nije želio razlaz uprkos posljedicama jedanaestog septembra, zbog kojeg su Kongres i američka javnost bili spremni za borbu protiv Saudijske Arabije. Bush se posebno potrudio pokazati obnovljeno lično prijateljstvo tako što je poveo Abdullaha za ruku putem koji je vodio do ulaznih vrata njegovog ranča u gradiću Crawfordu, u Teksasu.

Snažan zajednički projekat

Pomirenje iz 2005. funkcionisalo je i zato što su SAD i Saudijska Arabija pronašli veoma snažan zajednički projekat u borbi protiv velikog porasta međunarodnog terorizma, posebno nakon što je Bin Ladenova Al Kaida pokrenula kampanju terorističkih napada unutar kraljevstva, počev od 2003.

Važno je i prisjetiti se da je 2005. SAD uvozio 12 do 13 miliona barela sirove nafte i naftnih derivata dnevno kako bi zadovoljio potražnju i da je Saudijska Arabija bila ili prvi ili drugi najvažniji izvor američkih zaliha sirove nafte. Saudijska Arabija je također bila vodeći kupac američkog oružja, a Bush i Abdullah su pokrenuli najveći sporazum do tad – kupovinu u vrijednosti od 60 milijardi dolara koji je predsjednik Barack Obama najavio pet godina kasnije.

Razlika u današnjem stanju stvari između ove dvije države je upečatljiva od vrha do dna. Predsjednik Joe Biden počeo je svoj mandat objavivši namjeru da učini prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana (MBS-a) međunarodnim izgnanikom kao odmazdu za ubistvo Jamala Khashoggija 2018. godine.

Bidenova posjeta Saudijskoj Arabiji u julu da popravi svoje lične odnose sa MBS-om i plasira dodatne količine saudijske nafte na tržište pokazala se katastrofalnom. MBS je nakon tog smanjio proizvodnju saudijske nafte, osiguravajući visoke cijene tokom novembarskih izbora za Kongres. Teško je nazrijeti bilo kakvo poboljšanje u njihovim ličnim odnosima, a posebno se ne nazire poziv od Bidena za MBS-a da dođe kako bi se držali za ruke ispred njegovog doma u Delawareu.

Biden i MBS do sada nisu uspjeli ni pronaći zajednički projekat sličan ratu protiv terorizma, koji je pomogao jačanje veza između ove dvije države 2005.  Nafta je postala krajnje djelilačko pitanje u američko-saudijskom odnosu. SAD je postao proizvođač broj jedan u svijetu i suparnik izvoznik, objašnjavajući dijelom zašto je Saudijska Arabija morala oformiti savez sa Rusijom kako bi održala mnogo veće cijene. Osim toga, MBS nije pokazao nikakvo zanimanje za svrstavanje sa SAD-om i Zapadnom Evropom u njihovoj najnovijoj svađi s Rusijom koja podsjeća na Hladni rat.

Štaviše, Biden je kazao da će biti „posljedica“ po Saudijsku Arabiju koja je natjerala naftnu grupu OPEC+ da proglasi smanjenje od dva miliona barela dnevno na sastanku početkom oktobra. Ostaje da se vidi šta bi to moglo biti.

Sve bremenitije partnerstvo

Iranske nuklearne ambicije sada se naziru kao prava kočnica u Bidenovim nastojanjima da pokrene razlaz sedamdesetpet godina starog „braka“ između SAD-a i Saudijske Arabije. Spriječiti Iran da nabavi nuklearnu bombu ubrzano postaje nedostajući zajednički projekat koji bi mogao poslužiti da produži život sve bremenitijeg partnerstva. Zajednički strahovi od Irana s nuklearnim oružjem mogu postati katalizator za Saudijsku Arabiju da podigne svoj odnos s Izraelom od potajnog „ispod stola“ do javnog iznad.

Bidenov specijalni predstavnik za Iran Rob Malley, kazao je da SAD neće „traćiti [svoje] vrijeme“ na nastavak pregovora da se oživi iranski nuklearni sporazum iz 2015. i ponovio je predsjedničku posvećenost da nikada ne dozvoli Iranu da se domogne nuklearne bombe, sve i ako to zahtijeva upotrebu vojne opcije.

Sada kada se nazire mogućost vojne konfrontacije s Iranom, ovo teško da je pogodan trenutak za zamrzavanje američko-saudijske vojne i sigurnosne saradnje. To je ono što će prekid ili obustava prodaje oružja Saudijskoj Arabiji – prijedlog sve većeg broja zakonodavaca – gotovo sigurno postići.

Prije poduzimanja tako važnog koraka, Bidenova administracija bi trebala dobro odvagati da li korištenje vojne opcije protiv Irana zahtijeva ulogu za Saudijsku Arabiju u njenom uspjehu.

Bez sumnje, zaključuje NI, u Washingtonu raste podstrek da SAD i Saudijska Arabija konačno krenu zasebnim putevima. Ali obje države trebaju smisliti kako se namjeravaju odnositi prema izgledima za Iran s nuklearnim oružjem prije nego to naprave.