Noćna mora koje se Izrael plaši u Siriji

Izraelski zračni napadi su 19. augusta pretvorili pistu vojnog aerodroma Abu al-Duhur u Idlibu u ruševine, bez ljudskih žrtava. Izrael gađa duboko unutar Sirije, kako bi spriječio svaki pokušaj uspostave moderne vojske na svojoj sjevernoj granici, kao i razvoj vojnih kapaciteta nove sirijske države i njeno pristupanje čvrstim sigurnosnim savezima.

To nas navodi da se zapitamo o prirodi tog izraelskog „preventivnog“ rata: je li počeo u Siriji ili je riječ o procesu s mnogo starijom historijom?

U junu 1967. godine, 15 teretnih brodova našlo se zarobljeno kada je rat istovremeno zatvorio Suecki kanal i iza i ispred njih. Kapetanima nije preostalo ništa osim čekanja. Čekali su osam godina, organizirali sportska takmičenja i štampali vlastite poštanske marke. Pijesak se gomilao na čeličnim trupovima dok brodovi nisu požutjeli i počeli izgledati kao da nikada nisu bili namijenjeni plovidbi. Kada je kanal ponovno otvoren 1975. godine, samo su dva njemačka broda uspjela otploviti vlastitim pogonom; ostali kao da su se zaboravili kretati.

Egipat je osam godina gubio prihode od tranzita, ali još je važnije to što je rat uništio projekt modernizacije koji je godinama postavljao svoje temelje. To je trajni izraelski zločin kojem se ne pridaje dovoljna pažnja. To nije samo bombardiranje gradova ili atentat na čelnike – iako su sve to dokumentirani zločini – nego uništavanje objektivnih uvjeta u kojima bi se mogla uspostaviti moderna država u arapskoj regiji.

Moderna država nastaje kada određena vlast uspije monopolizirati silu unutar svojih granica, izgradi administrativni aparat koji prikuplja poreze i pruža usluge te tu sposobnost postepeno pretvara u legitimitet koji građani prihvataju i kojem vjeruju. To je Max Weber uočio kada je definirao državu, a Charles Tilly pratio kada je proučavao kako je Evropa gradila svoje države: upravo ratom, koji je vlade tjerao ka većoj organiziranosti, centralizaciji i birokratskoj efikasnosti radi finansiranja vojski i upravljanja krizama.

U evropskom iskustvu rat je, usprkos svojoj surovosti, bio sredstvo izgradnje. Ratovi koje zemlje regije vode protiv Izraela djeluju prema potpuno suprotnoj logici: ne grade države nego ih razgrađuju. Razlika nije samo u prirodi rata nego i u okruženju u kojem se vodi – okruženju u kojem se vanjske intervencije prepliću s otvorenom zapadnom podrškom Izraelu. Tako rat u toj regiji od pokretača izgradnje postaje sredstvo strukturnog ometanja, osmišljeno da spriječi svaki proces arapskog institucionalnog razvoja.

Naravno, to ni na koji način ne oslobađa lokalne arapske elite odgovornosti za ometanje projekta moderne arapske države. Ali opisivati arapsku državu kao neuspjelu bez razumijevanja okruženja u kojem djeluje znači ponuditi nepotpunu dijagnozu: poput osuđivanja biljke što nije izrasla, bez pitanja o tlu u koje je posađena.

Prekinuta geografija

Prvi uvjet za nacionalnu ekonomiju sposobnu za stvarnu akumulaciju jeste povezan geografski prostor: tržište na kojem roba i ljudski kapital slobodno teku između gradova i regija. Taj osnovni uvjet na Bliskom Istoku materijalno je i postepeno narušavan od 1948. godine.

Prije osnivanja Izraela, palestinska željeznička mreža povezivala je Egipat s Levantom, Kantaru s Haifom, te je različite dijelove regije integrirala u jedan prometni sistem. Osnivanjem države Izrael ta je mreža naglo prekinuta. Arapski svijet postao je podijeljen na azijski i afrički dio, koji se povezuju isključivo dugim, skupim alternativnim rutama opterećenim sigurnosnim rizicima. Ono što je trebalo postati integrirana ekonomska regija pretvorilo se u arhipelag izoliranih otoka.

Godine 1942, otvaranjem pruge Haifa – Bejrut – Tripoli, činilo se da se arapski Levant približava nastajanju povezanog prostora koji bi preko Palestine vezao Kairo, Bejrut i Damask. Postojala je i pruga Deraa – Haifa, od 1905. glavna arterija koja je sirijsku unutrašnjost povezivala sa Sredozemljem.

Prisustvo Izraela na tom strateškom mjestu ugušilo je regionalni protok robe i prisilno preusmjerilo arapske ekonomije vertikalno. Zemlje Magreba, naprimjer, bile su primorane vezati se za evropska tržišta umjesto da se horizontalno integriraju sa susjedima. Arapska država time je postala trgovinski ovisna i odsječena od svoje prirodne dubine.

Brojke mogu objasniti razmjere ekonomskog gubitka koji je proizvela ta geografska fragmentacija. Izvještaji Svjetske banke o regionalnoj integraciji navode da međusobna trgovina unutar Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike godinama nije prelazila osam posto ukupne trgovine. U Evropskoj uniji ona iznosi 66 posto, a u ASEAN-u otprilike 25 posto. Jasno je zašto su ekonomije regije ostale osjetljive na vanjske šokove, usprkos arapskim inicijativama za trgovinsku liberalizaciju i uklanjanje carinskih i necarinskih prepreka.

Zatvaranje Sueckog kanala od 1967. do 1975. primjer je neposrednog materijalnog utjecaja na regionalnu trgovinu. Izrael je potpuno uništio tri kanalska grada i prisilio pola miliona Egipćana na raseljavanje. Ogromni budžeti izdvojeni za obnovu iscrpili su razvojni put i paralizirali Naserov projekt modernizacije, sve do njegovog potpunog sloma.

Svaka politička volja za stvaranje arapskog trgovinskog i ekonomskog bloka stoga se sudara s odsustvom tog geografskog uvjeta, koji Izrael svojim neprekidnim ratovima nastavlja uništavati iz dana u dan. Arapi su tako izgubili regionalno tržište koje je moglo hraniti državu porezima i domaćim ulaganjima, a s njim i sposobnost tih država da izgrade političku ekonomiju neovisnu o zapadnoj dominaciji.

Demografski šokovi

Izraelska ratna mašinerija razgrađuje demografsku strukturu regije sistemskim valovima raseljavanja, prebacujući velike grupe stanovništva unutar granica susjednih država koje i same pate od institucionalne krhkosti. U Nakbi 1948. godine protjerano je više od 700.000 Palestinaca s njihove zemlje. Taj je broj danas narastao na gotovo šest miliona izbjeglica registriranih pri UNRWA-i, od kojih je trećina smještena u 58 kampova.

Takvi kampovi predstavljaju trajno rastući urbani izuzetak koji ometa kontrolu države nad vlastitim prostorom. Rubovi arapskih gradova pretvaraju se u geografske džepove koji izmiču planiranju službenih institucija te stvaraju izobličeno urbano planiranje i paralelne centre materijalne i društvene moći.

Valovi raseljavanja stvaraju ogromnu rezervnu armiju jeftine radne snage bez prava na tržištima zemalja domaćina. Takav brzi priliv ometa stvaranje kohezivne nacionalne radne snage sposobne za sindikalno organiziranje i osvajanje svojih prava. Kapitalističke elite i trgovinski posrednici u tome vide priliku za gomilanje bogatstva iskorištavanjem viška radne snage, pa gube podsticaj da ulažu u stvarni industrijski razvoj. Tehnološka modernizacija ustupa mjesto iscrpljivanju jeftinog ljudskog rada, klasni jaz se produbljuje, a bogatstvo koncentrira u rukama ograničene grupe koja profitira od nepravde.

Pritisak izazvan tim šokovima nadilazi pitanje usluga i radne snage: pogađa samu srž nacionalnog identiteta, državni monopol nad fizičkom silom i ravnotežu političkog klijentelizma. Jordan, naprimjer, prima više od dva miliona palestinskih izbjeglica registriranih pri UNRWA-i. Zato se mehanizmi vlasti suštinski preoblikuju kako bi se obuhvatila ta trajna promjena u zemlji u kojoj izbjeglice čine značajan demografski udio. To nameće strukturne izazove definiranju državljanstva i mreža raspodjele bogatstva.

U Libanu su se valovi palestinskog izbjeglištva isprepleli s već krhkim sektaškim okolnostima, pa se država pretvorila u poprište sukoba za suverenitet. Ta je proturječnost proizvela strukturni slom, nakon kojeg je zemlja ušla u građanski rat od 1975. do 1990. godine. Arapski fond za ekonomski i socijalni razvoj procijenio je trošak poslijeratne obnove na blizu 20 milijardi dolara, dok je libanski javni dug narastao do 46 milijardi dolara, odnosno 130–140 posto BDP-a. Mlade državne institucije bile su slomljene pod teretom tog složenog naslijeđa.

Tako izraelski valovi raseljavanja iznutra preoblikuju mapu arapskih država domaćina i potapaju ih u hronične sukobe i krize. Pod pritiskom populacijskih šokova, institucionalni razvoj se zaustavlja, a država postaje samo „radionica za vanredne situacije“ koja upravlja svakodnevnim krizama. To dijelom može objasniti čvrst stav susjednih država protiv svakog novog vala raseljavanja iz Gaze.

Birokratska dezintegracija

Modernoj administrativnoj instituciji potrebno je nešto što nijedan politički plan ne može propisati dekretom: vrijeme u kojem se akumulira birokratska tradicija, ispituju politike a greške sporo i sistematično ispravljaju. Produženi sukob s Izraelom neprestano razbija to vrijeme, pretvarajući krizu iz izuzetnog događaja u trajnu pozadinu vlasti.

Sa svakim novim šokom izazvanim ratom s Izraelom, arapsko političko vrijeme vraća se na nulu. Arapske države već decenijama žive u stalnom odgovoru radi pukog opstanka, uronjene u isprekidano vrijeme koje ubija svaku priliku za planiranje i akumulaciju postignuća. Nastaje ono što bi se moglo nazvati „beskonačnom sadašnjošću“: zadihana, isprekidana politička stvarnost koja oduzima svaku mogućnost stvarne institucionalne akumulacije.

Taj ritam nametnut arapskom političkom vremenu strukturno se upravlja unutar regionalnog poretka koji određuje tempo i kontrolira događaje. Kada Izrael, koristeći svoj strateški položaj i zapadnu podršku, započne rat protiv određene arapske zemlje, on zapravo kontrolira vrijeme i način na koji ga Arapi doživljavaju. Izrael započinje rat kada želi i protiv države koju god proglasi prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti, a ta država uz američki blagoslov ulazi u mračni tunel otvorenog rata.

Naserov Egipat je između 1957. i 1967. ostvarivao godišnju stopu rasta blizu sedam posto, dok je ukupna stopa ulaganja 1964. dostigla 22,3 posto nacionalnog dohotka. Te brojke predstavljale su projekt produktivne birokratske države koja je nadilazila retoričko pokazivanje modernizacije i postavljala industrijsku osnovu. Akumulacija se proširila na napredne vojne programe, poput projekta mlaznog borbenog aviona i balističkih raketa, stvarajući tehnološku ravnopravnost i direktnu tehničku saradnju s rastućim državama, poput Indije, i velikim silama, poput Sovjetskog Saveza.

Nakon poraza 1967. Naser je, odgovarajući na društveni pritisak, 1968. proglasio „Deklaraciju od 30. marta“ kao dokument ustavne i političke reforme. Međutim, potrebe Rata iscrpljivanja potpuno su progutale taj put. Vojna mobilizacija potisnula je unutrašnji politički razvoj, a Naser je 1970. preminuo ostavljajući Deklaraciju kao neispunjeno obećanje. Njegov nasljednik Sadat naslijedio je industrijske programe koji su praktično stali, a zastoj se pretvorio u strukturnu dezintegraciju. Rat je, između ostalog, uništio razvojni državni projekt i usmjerio cjelokupni ekonomski napor prema neizbježnom ratnom naporu za povrat okupiranog Sinaja.

Sirija je sličan primjer. Kada je Hafez al-Assad došao na vlast 1970. godine, naslijedio je državu koja je tokom dvije decenije prošla niz vojnih udara, što je ukazivalo na duboku birokratsku krizu. Ali poraz 1967. i gubitak Golana dali su mu ono što njegovi prethodnici nisu imali: trajno opravdanje za „zamrzavanje“ vremena. Assad je tako zadržao vanredno stanje, proglašeno 1963. godine, na snazi do 2011, dakle punih 48 godina.

Tokom Hafezove vladavine, posebno sedamdesetih i osamdesetih, Sirija je izdvajala između 35 i 40 posto budžeta za vojnu potrošnju – ekvivalent od deset do 16 posto BDP-a. Takva raspodjela novca omogućila je svjesno preoblikovanje države i predstavljanje Sirije kao entiteta u stalnom ratnom stanju. Gorka ironija je da je Assad, iako nakon 1973. nije vodio stvarni rat s Izraelom, sukob s njim pretvorio u organizacijski princip unutrašnje politike: monopolizirao je otpor, pretvorio ga iz društvenog projekta u sredstvo kontrole, lišio civilne institucije njihove funkcionalne autonomije, a birokratski aparat preobrazio iz sredstva pružanja usluga u sredstvo lojalnosti.

Oblikovanje arapske države oko tog sukoba učinilo je arapske birokratije trajno ovisnim o vanjskim faktorima i otuđenim od vlastite unutrašnjosti. Takva konstrukcija potpuno je rascjepkala pojam suvereniteta. Dok Izrael uživa puni suverenitet koji garantira Zapad, arapske države djeluju pod uvjetovanim, fragmentiranim suverenitetom, koji rat i njegove krize stalno preoblikuju.

Izrael pod izgovorom „sigurnosne prijetnje“ blokira svaki pokušaj obnove regionalne ravnoteže i podriva uvjete stabilne vlasti zasnovane na kontinuitetu. Tel Aviv taj izgovor pretvara u preventivne udare koji uništavaju svaki proces izgradnje birokratskih institucija u usponu. Stvarna prijetnja koju Izrael vidi jeste mogućnost nastanka stabilne moderne arapske države.

Doktrina ‘Dahije’

Odlazak desetaka hiljada libanskih stručnjaka nakon rata 2006. bio je signal da više nema političkog ni ekonomskog smisla ostati. Inženjer ili ljekar donosi racionalnu odluku o iseljavanju, ali taj individualni spas odmah se pretvara u „institucionalnu nepismenost“, koja državu lišava njenog birokratskog iskustva. Izraelska ratna mašinerija tako stalno poništava arapske administrativne aparate i prisilno ih pretvara u isprazne strukture koje gube i najosnovnije uvjete za dugoročno planiranje.

Gaza taj mehanizam dovodi do krajnosti. Tokom uzastopnih ratova s Izraelom izgubila je najveći dio svog medicinskog kadra, što ukazuje na precizan obrazac kojim okupacijska država guši civilni život i tjera arapske umove na iseljavanje. U posljednjem ratu Izrael je nadmašio cilj desetkovanja kadrova, uništavanjem i uklanjanjem cijele generacije stručnjaka – ubijanjem i raseljavanjem.

Odljev stanovništva prepliće se s destruktivnim preoblikovanjem materijalnog prostora, što se očituje u „doktrini Dahije“. Naime, tu doktrinu je 2008. godine formulirao bivši načelnik izraelskog generalštaba Gadi Eisenkot kao borbenu metodu koja uspostavlja urbanu devastaciju, a povezana je s masovnim razaranjem južnog predgrađa Bejruta 2006. Ekonomska logika te doktrine nadilazi neposredni vojni učinak eksploziva: dovoljno je uništiti jednu elektranu da bi se potpuno slomila infrastruktura lokalne proizvodnje. Takvo prostorno nasilje odmah tjera privatni kapital u brzo unovčive spekulativne sektore, dok višak finansijskih sredstava lokalnih vlasti iscrpljuje kroz beskrajno saniranje štete i obnovu. Time se guši svaka mogućnost stabilne razvojne akumulacije.

Obnova te veze traje godinama i uništava razvojni proces u samom korijenu. To objašnjava izraelsku koncentraciju na civilnu infrastrukturu u regiji, poput napada na mostove u Libanu tokom aktuelnog rata. Neposredni cilj tih udara vodi trajnoj strukturnoj svrsi: sistemskom presijecanju ekonomskih veza lokalnih zajednica i prisiljavanju da žive u trajnoj zaostalosti.

To sistemsko razaranje ruši materijalni uvjet „akumulacije“ na kojem počiva svaka moderna država, namećući zemljama regije prisilan i neprekidan povratak na nultu tačku nakon svakog sukoba s Izraelom. Gaza danas predstavlja krajnji laboratorij tog mehanizma „poništavanja“: ratna mašinerija je od oktobra 2023. do kraja januara 2024. uništila infrastrukturu vrijednu više od 18,5 milijardi dolara, što je u kratkom razdoblju ekvivalent 97 posto palestinskog BDP-a iz 2022.

Ta stvarnost pojam „obnove“ lišava svakog razvojnog sadržaja i svodi ga na elementarnu borbu za obnovu minimalnih bioloških uvjeta života. Izraelsko razaranje tako postaje samo srce rata, a Gaza u izraelskom genocidnom shvatanju zauzima mjesto naprednog eksperimentalnog laboratorija za mehanizme uništavanja koji se primjenjuju i u drugim područjima te se nastoje proširiti na cijelu regiju.

Beginova doktrina

Bombardiranje iračkog nuklearnog reaktora Osirak 1981. postavilo je temelje za ono što je kasnije postalo poznato kao „Beginova doktrina“ – izraelska strategija preventivne intervencije koja svakoj arapskoj državi zabranjuje posjedovanje naprednog tehnološkog ciklusa ili neovisnih razvojnih kapaciteta.

Irak je 1976. s Francuskom potpisao ugovor o nabavci reaktora Osirak za civilna naučna istraživanja. Bio je potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i prihvatio je njegove uvjete: francuski nadzor, periodične inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju i stalne nadzorne kamere u jezgru reaktora. Projekt je od početka bio javan, uređen i institucionalan. U junu 1981. Izrael je uništio reaktor prije dovršetka njegove izgradnje.

Izraelski udar doveo je do radikalne strukturne promjene u programu. Bagdad se u praksi povukao od svojih obaveza, iako je ostao član Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, te je nuklearni budžet povećao deset do 15 puta, gurajući program u potpunu tajnost, izvan svakog nadzornog okvira. Izraelski napad tako je zakoniti civilni projekt pretvorio u tajni, vanredni projekt koji je državu iscrpljivao iznutra.

Ta se doktrina proširuje na direktnu fizičku likvidaciju ljudskog kapitala i sabotiranje lanaca opskrbe napredne industrije. Obrazac se jasno pokazao ubistvom Yahye al-Mashada 1980. godine – egipatskog naučnika i jednog od najvažnijih inženjera iračkog nuklearnog programa – u obavještajnoj operaciji u Parizu koja je prethodila bombardiranju Osiraka. Isti se pristup odnosi na ubistvo kanadskog inženjera Geralda Bulla u Briselu 1990, tvorca iračkog „Projekta Babilon“, koji je imao za cilj izgradnju divovskih artiljerijskih sistema i za čije se ubistvo široko vjeruje da ga je počinio Izrael.

Aparat za likvidacije prati puteve tehnološke modernizacije i ubija stručnjake koji nastoje razviti domaću tehnologiju zrakoplovstva i autonomnih sistema. Taj obrazac objašnjava atentat na tuniskog inženjera Mohameda Zouarija 2016, stručnjaka za bespilotne letjelice, i ubistvo palestinskog inženjera Fadija al-Batsha u Maleziji 2018, specijaliste za napredno elektrotehničko inženjerstvo i energetske sisteme. Izrael razumije da ti umovi predstavljaju pokretnu infrastrukturu sposobnu da razbije monopol nad nebom i uspostavi domaću vojnu industriju izvan kontrole zapadnog centra.

Fizičko nasilje nadopunjava strukturna blokada lanaca globalne opskrbe koju Tel Aviv provodi uz apsolutnu američku podršku i pokriće. Washington nameće sankcije i stroge zabrane koje sprečavaju pristup tehnologijama „dvojne namjene“, mikročipovima i alatima za automatiziranu proizvodnju u arapskom okruženju. Tehnološki monopol koristi se kao otvoreno oruđe geopolitičkog nasilja: Tel Aviv zadržava poziciju nadmoćnog industrijskog i tehnološkog centra organski povezanog s globalnim kapitalom, dok arapske periferne države prisiljava da ostanu rentijerska tržišta potrošnje.

Arapska geografija je tako otvoreno lišena svake prilike da akumulira naučni ili industrijski kapital. Ostaje podređena oštroj regionalnoj hijerarhiji koja se nameće snagom avijacije, održava atentatima i čuva apsolutnim monopolom nad tehnologijom.

Deformiranje društvenog ugovora

Utjecaj izraelskih ratova proteže se i na privatni sektor arapskih država. Industrijski i poljoprivredni rast zahtijevaju stabilan vremenski horizont te pravne i materijalne garancije, a stanje trajnog rata to uništava. Kada investitor shvati da njegov pogon u svakom trenutku može postati vojna meta, prisilno se okreće rentijerskim sektorima i špekulacijama koje se mogu brzo unovčiti. Neizbježan rezultat je rast parazitskih sektora bez razvojne vrijednosti i propadanje sektora sposobnih za stvarni razvoj, što proizvodi krhke ekonomije bez produktivne dubine.

Taj se poremećaj prepliće s fenomenom „bijega kapitala“, pri čemu se ljudski kapital i stručnost izvlače iz produktivne ekonomije prema rentijerskoj ekonomiji. Ona prisvaja razvojnu vrijednost i učvršćuje kulturu zapošljavanja zasnovanu prvenstveno na lojalnosti, uz marginalizaciju stručne sposobnosti. Tu se pojavljuje tragični paradoks: dok je Izrael razvio „sigurnosnu ekonomiju“ zasnovanu na izvozu odbrambene tehnologije i izgradnji zrelog tehnološkog sektora, arapsko okruženje te tehnologije uglavnom samo uvozi i troši, obogaćujući strane tvornice i produbljujući tehnološki jaz.

Izraelska vojna mašinerija arapsko okruženje također prisiljava na stanje strukturne mobilizacije, koje troši značajan dio proizvodnje država regije. Vojna potrošnja na Bliskom Istoku 2023. porasla je na blizu 200 milijardi dolara, prema procjenama Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Stotine milijardi dolara godišnje tako se izvlače iz gradova, obrazovanja i infrastrukture te ulažu u inozemne poslove koji obnavljaju ovisnost i lišavaju arapsku regiju svake produktivne kapitalne akumulacije.

Kriza nadilazi neposredan finansijski gubitak i deformira samu srž proizvodne strukture. Takav oblik dominacije monopolizira kanale bogatstva i sistematski sprečava nastanak neovisne nacionalne buržoazije, sposobne da uravnoteži vlast države. Ne postoji neovisni ekonomski akter, a bez njega nestaje i društveni pritisak koji bi mogao izboriti pravo na odgovornost vlasti. Društveni ugovor se tako preoblikuje iz korijena: nestaje jednačina poreza u zamjenu za usluge. Priliv strane pomoći dodatno je pojačao taj materijalni poremećaj, stvarajući geopolitičku rentu koja uklanja potrebu uspostavljanja poreznog odnosa s društvom.

Osim toga, stanje izuzetka koje ratovi s Izraelom nameću prelazi trenutak završetka vojnih sukoba i pretvara se u trajnu pravnu arhitekturu koja preoblikuje društveni ugovor. Koncept Giorgia Agambena o „stanju izuzetka“ opisuje vanredne trenutke u kojima država suspendira svoje pravo, ali arapska stvarnost tu je suspenziju pretvorila u stalnu zakonodavnu strukturu.

Erozija vladavine prava tjera građanina da zaštitu traži u alternativnim mrežama povjerenja – porodici, sekti i plemenu. Te mreže nastaju kao racionalan i logičan odgovor na odsustvo pouzdane pravne institucije. Sukob s Izraelom hrani taj proces jer pruža trajno opravdanje za produžavanje vanrednog zakonodavstva.

Odgođena država

Sprečavanje projekta moderne arapske države nije slučajna posljedica sukoba s Izraelom, nego se zasniva na izraelskoj strateškoj doktrini. Njen odjek nalazimo u tekstu Odeda Yinona, izraelskog novinara i strateškog planera, objavljenom u magazinu Kivunim 1982. godine. Taj tekst izlaže otvorenu anatomsku viziju razbijanja centralnih arapskih država – poput Iraka, Sirije i Egipta – na krhke sektaške i etničke kantone. Ona se podudara s ranijom prepiskom Davida Ben-Guriona iz 1950-ih, u kojoj je naglašavao potrebu iskorištavanja društvenih pukotina u Libanu i Siriji, kako bi se spriječilo oblikovanje bilo kakve jezgre čvrste arapske države.

Prema toj doktrini, izraelska nacionalna sigurnost gradi se na održavanju strukturne krhkosti regionalnog okruženja i pretvaranju arapskog institucionalnog neuspjeha iz političke mogućnosti koja se može prevladati u geopolitičku nužnost, poželjnu samu po sebi i osmišljenu da garantira apsolutnu nadmoć kolonijalnog projekta i opstanak Izraela.

Taj kontekst je proizveo ono što se može nazvati „odgođenom arapskom državom“ – državom u kojoj se institucije stvaraju, ali se ne ukorjenjuju; u kojoj se suverenitet prakticira uvjetovano i pod vanjskim ograničenjima, u skladu s američkom strateškom doktrinom posvećenom očuvanju izraelske kvalitativne vojne prednosti i održavanju krhkog, rascjepkanog arapskog okruženja.

Ta stvarnost one koji žele uspostaviti modernu arapsku državu stavlja pred čvrst zid – Izrael, koji ne želi i ne dopušta da bilo koji arapski entitet samostalno raste i modernizira se. Bez rješavanja tog problema, svaka želja za razvojem i izgradnjom moderne države ostaje samo mrtvo slovo na papiru. To objašnjava zašto Izrael s takvom žestinom bombardira Siriju, iako ona trenutačno ne predstavlja značajnu prijetnju: uspostava stabilne arapske države bila je i ostala najveća izraelska noćna mora i opsesija.