Izraelski uspjesi i gubici nakon završetka rata s Iranom

Okupirani Jerusalem – Nakon 12 dana intenzivnog vojnog sukoba između Izraela i Irana, na snagu je stupio prekid vatre. Time je označen kraj faze žestokih sukoba, ali bez definiranja jasnog puta za ono što slijedi.

Ono što je postignuto u ovom ratu ne može se svesti ni na odlučnu pobjedu ni na potpuni poraz. Umjesto toga, riječ je o kombinaciji značajnih vojnih postignuća i političkih i strateških neuspjeha koji nameću teška pitanja o budućnosti sukoba.

Posmatrano s vojnog aspekta, Izrael je uspio, u bliskoj koordinaciji sa Sjedinjenim Američkim Državama, izvesti snažne napade na nuklearni program Irana i nanijeti ozbiljnu štetu njegovom raketnom arsenalu.

Prema izraelskim analizama, ovi udari usporili su razvoj nuklearnog oružja i obuzdali prijetnje balističkim raketama, uspostavljajući novu ravnotežu odvraćanja u regiji.

Izazovi

Ipak, vojno postignuće nije bilo potpuno, slažu se izraelski analitičari. Nuklearni projekat nije uništen, Iran će nastaviti razvijati svoj nuklearni program, a iranski režim nije pao, kako su se nadali Tel Aviv i međunarodni akteri.

Naprotiv, režim je djelovao čvršće nego ikad, a iranski vrhovni vođa Ali Khamenei ostao je na vrhu vlasti, uživajući značajnu podršku naroda. To pokazuje neuspjeh u potkopavanju režima ili u okretanju iranskog javnog mnijenja protiv njega tokom sukoba.

Istovremeno, rat je otkrio ranjivost izraelske odbrane, poput ograničene sposobnosti presretanja balističkih projektila i slabosti infrastrukture domaćeg fronta, koji je patio od nedostatka skloništa i civilne zaštite. To su dodatno pogoršali sigurnosni izazovi poput zatvaranja zračnog prostora i odsječenost desetaka hiljada Izraelaca koji su se nalazili u inostranstvu.

Situaciju je dodatno zakomplicirala činjenica da prekid vatre zasnovan na obavezujućem političkom sporazumu, što Iran može iskoristiti za nastavak svog nuklearnog i raketnog programa, bilo samostalno ili kroz saradnju s drugim zemljama poput Rusije i Kine. Prema tome, Izrael se suočava sa stalnim izazovom očuvanja svoje vojne nadmoći i kapaciteta odvraćanja, uz mogućnost buduće eskalacije.

Izvlačenje koristi iz postignutih rezultata

Nakon što je primirje između Izraela i Irana stupilo na snagu, vojni dopisnik izraelskog državnog radija Itay Blumental izjavio je da je „Izrael postigao važne strateške vojne uspjehe“.

Prema početnim procjenama, Blumental kaže: „Iranski nuklearni program pretrpio je težak udarac koji će usporiti njegov napredak za nekoliko godina“. To se događa nakon američkih zračnih napada na vitalna nuklearna postrojenja u Fordowu, Natanzu i Isfahanu. Izrael je također proveo „operaciju Narnia“, u kojoj je likvidirano 11 iranskih nuklearnih naučnika, čime je režim izgubio dragocjeno nuklearno znanje.

Što se tiče projektila, na Izrael je ispaljeno otprilike 600 iranskih projektila, dok su izraelske zračne snage uništile otprilike 60 posto iranskih lansirnih rampi i pogona za proizvodnju projektila. Time je iranski arsenal smanjen s 2000 na otprilike 1000 balističkih projektila, što je odgodilo planove za proizvodnju projektila za nekoliko godina.

Iako je postignuto primirje, Roi Kais, voditelj Odjela za arapske poslove Izraelske radiodifuzne korporacije (Kan 11), tvrdi da sukob s Iranom zapravo nije završen. Iranski režim pretrpio je teške udarce na svom nuklearnom programu i vojnom arsenalu, što je otkrilo krhkost njegove strateške strukture.

Međutim, Kais ističe da se iranski režim ne predaje lako te da je antiizraelska i antiamerička ideologija i dalje duboko ukorijenjena i uživa snažnu podršku unutar Irana i njegovih regionalnih saveznika.

Kais je postavio pitanja o sljedećoj fazi i o tome kako pretvoriti vojne uspjehe u političku stvarnost koja će okončati iransku dominaciju. Također se osvrnuo na jačanje izraelskog domaćeg fronta nakon pretrpljenih gubitaka, kao i na iskorištavanje iranskih slabosti za jačanje regionalne stabilnosti.

Zaključio je da izazov leži u pretvaranju vojnih uspjeha u održiva politička postignuća, kako bi se izbjeglo da postanu prolazni trenutak u dugom sukobu.

Problem odvraćanja

Rat je ostavio za sobom 28 poginulih i više od 3.200 ranjenih Izraelaca, uključujući pet žrtava iranske rakete u Beer Shebi, nekoliko trenutaka prije završetka rata, što ukazuje na to da Teheran i dalje posjeduje sposobnost odgovora.

Raketni napadi također su doveli do potpunog zatvaranja izraelskog zračnog prostora, uključujući aerodrom Ben Gurion, što je više od 150.000 Izraelaca ostavilo odsječenim u inostranstvu i ponovno skrenulo pažnju na ranjivost izraelske zračne odbrane i spremnost Izraela za suočavanje s eskalacijom velikih razmjera.

Iako su ostvareni vojni uspjesi, ovi događaji, prema analizi vojnog komentatora lista Haaretz Amosa Harela, ukazuju na slabost u ravnoteži odvraćanja. Iran tvrdi da i dalje ima svoje ofanzivne raketne kapacitete, što dovodi u pitanje efikasnost izraelskog i američkog odvraćanja.

Rat je otkrio slabosti i u izraelskom sistemu protivzračne odbrane, jer sistemi odbrane nisu uspjeli presresti otprilike 50 posto iranskih balističkih projektila koji su probili zaštitu i pogodili naseljena područja i strateške lokacije, uzrokujući veliku štetu.

Ovaj neuspjeh pokrenuo je pitanja o spremnosti postojećih sistema i njihovoj sposobnosti da se nose s prijetnjama ovog opsega i preciznosti. Također, to je ponovno pokrenulo raspravu o potrebi ubrzanja razvoja budućih odbrambenih sistema, posebno onih zasnovanih na laserima, te jačanju zaštite izraelskog domaćeg fronta.

Događaji su pokazali slabost u pripremi skloništa i utvrđenih prostorija što je povećalo osjećaj nesigurnosti kod Izraelaca i pojačalo potrebu za civilnom zaštitom te diverzifikacijom odbrambenih sredstava kako bi se garantirala sigurnost stanovništva.

Sagledavanje postignutog

Pod naslovom „Historijski uspjeh ili privid? Završetak rata s Iranom i teška pitanja“, politički analitičar Itamar Eichner napisao je članak u Yedioth Ahronothu u kojem prikazuje sveobuhvatnu sliku vojne operacije s aspekta dobitaka i gubitaka na izraelskoj strani.

Eichner je istakao značajne vojne i političke uspjehe Izraela, ali nije zanemario neuspjehe i izazove koji su se pojavili tokom operacije, bilo na unutrašnjem frontu ili zbog odsustva sveobuhvatnog političkog rješenja koje bi osiguralo održivost ovih „uspjeha“, kako ih je opisao.

Iako je dao preliminarnu ocjenu rezultata operacije, Eichner je ostavio Izraelcima niz otvorenih pitanja koja upućuju na neizvjesnost oko konačne ocjene rata.

U ovom složenom kontekstu, proces sagledavanja postignutog ostaje nejasan i teško je donijeti konačan sud o tome predstavlja li ono što je ostvareno stvarnu pobjedu ili tek privremeni uspjeh, obavijen nejasnoćom i možda nijemim poricanjem.

Ovo tumačenje prate i bitna pitanja na koja izraelski donositelji odluka tek trebaju odgovoriti: Je li vojna kampanja predstavljala „historijski“ uspjeh koji će promijeniti kartu prijetnji na Bliskom istoku? Ili je to samo privremeni trenutak nakon kojeg će se nastaviti sukob s Teheranom u još žešćem obliku?

Prema Eichneru, odgovori neće doći odmah. Trebat će mjeseci, možda i godine, da se procijeni u kojoj je mjeri operacija uspjela postići svoje ključne ciljeve: uništavanje iranske nuklearne infrastrukture, vraćanje snage odvraćanja i osiguravanje slobode djelovanja za izraelske zračne snage duboko u Iranu.