Protupješadijske mine se ‘vraćaju u modu’

Protupješadijske, takozvane nagazne, mine predstavljaju jedno od najstrašnijih oruđa korištenih u sukobima širom svijeta, iako u javnosti uglavnom ne dobijaju pažnju kakva se posvećuje sredstvima za masovno uništenje. Iako nemaju razornu moć kakvu imaju balističke rakete, avionske bombe, artiljerijski projektili, da ne govorimo o nuklearnim opcijama, “podmuklo” djelovanje protupješadijskih mina ih čini posebno opasno.

Dok druga sredstva, iako potencijalno opasnija, ipak imaju konkretnu metu na koju budu usmjerena, mine su u svom djelovanju neselektivne, odnosno mogu djelovati protiv vojnika suparničke vojske, ali su od njih stradale hiljade, pa čak i milioni civila tokom godina, među kojim su veliki broj bili djeca. Ono što prijetnju od njih čini još strašnijom jeste činjenica i da one mogu biti ubojite i decenijama nakon što su postavljene, čemu su svjedočili i brojni građani Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zemalja u kojim se tokom ‘90-ih godina prošlog stoljeća tokom ratova linije sukoba stalno pomjerale, a brojne mine su ostale zaboravljene.

Pokazatelj njihove dugovječne ubojitosti jeste primjer iz 2009. godine, kada je na otoku Lastovu deminer poginuo od protupješadijske mine koju je postavila britanska mornarica još davne 1943. godine u jeku Drugog svjetskog rata. To ukazuje da ova vrsta eksplozivnih sredstava može biti aktivna i duže od 60 godina.

Isto tako se dešava da uslijed poplava i klizišta dolazi do pomjeranja dijela minskih polja, pogotovo u slučaju manjih, lakših mina, gdje je praksa pokazala da su nabujale vode znale eksplozivna sredstva odnijeti relativno daleko od početne lokacije, što otežava njihovo uklanjanje nakon sukoba.

Strah od Rusije

Njihova neselektivna dugotrajna ubojitost je jedan od glavnih razloga za postojanje takozvane Otavske konvencije, odnosno Konvencije o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje i transportu protupješadijskih mina te njihovu uništavanju, koja u potpunosti zabranjuje upotrebu ovih sredstava. Ovu konvenciju iz 1997. je ratificiralo ili mu je pristupilo gotovo 160 zemalja širom svijeta, što jasno ukazuje koliki problem predstavljaju protupješadijske mine.

Stoga je zabrinutost za budućnost upotrebe ovih ubojitih sredstava izazvala prvo vijest da će se Poljska i tri baltičke zemlje Litvanija, Latvija i Estonija povući iz Otavske konvencije, što je nedugo zatim najavila i Finska, sve članice NATO-a. Osim što su dio Sjevernoatlantskog saveza, ono što je navedenim zemljama zajedničko jeste da sve dijele granicu sa Rusijom, koja duže od tri godine vodi rat protiv Ukrajine, što je sudbina koju ove države žele izbjeći. Između ostalog i korištenjem protupješadijskih mina.

To postavlja pitanje da li će od Otavske konvencije odustati samo ruski susjedi ili je to trend koji će se proširiti i među drugim zemljama.

Marinko Ogorec, profesor na Veleučilištu Velika Gorica i sigurnosni stručnjak, navodi da bi se moglo dogoditi da još pojedine države odustanu od ove konvencije u dogledno vrijeme.

“Nervoza kojom se europske zemlje ubrzano naoružavaju, pod utjecajem ruske agresije na Ukrajinu, onemogućava promišljanje mogućih humanitarnih posljedica koju bi svakako izazvala masovna primjena protupješačkih mina.”

S druge strane, dodaje, radi se o razmjerno jeftinom ubojitom sredstvu, jednostavnom za proizvodnju, pa nabavku tih mina mogu sebi priuštiti i države slabijih platežnih mogućnosti.

Metode neprijatelja

Kako su navedene zemlje koje odustaju od Otavske konvencije članice NATO-a, jasno je da će ova odluka imati i na Sjevernoatlantski savez. I dok bi se moglo pomisliti da bi moglo doći do određenih pritisaka od ostalih članica, s obzirom da se radi o neselektivnom ubojitom sredstvu, malo je vjerovatno da do toga dođe. Naprotiv.

Profesor Ogorec navodi da opseg naoružavanja pojedinih zemalja članica NATO-a, pogotovo onih koje graniče s Rusijom, Bjelorusijom ili Ukrajinom, više govori u prilog da bi se i druge zemlje članice NATO-a mogle odreći Otavske konvencije i vratiti protupješadijske mine u svoje arsenale, nego što bi se mogao izvršiti pritisak na navedene zemlje.

“Naravno, uvijek se trebamo nadati da će prevladati razum i takvo, krajnje neselektivno i problematično oružje kao što su protupješačke mine zauvijek nestati iz borbene uporabe. Za sada, izglednije je da će ponovo postati dio vojnih arsenala pojedinih zemalja.”

Važno je napomenuti da Rusija, koja izaziva zabrinutost kod susjeda, nije potpisala ovu konvenciju, zbog čega slobodno može koristiti protupješadijske mine, tako da i nije iznenađenje što Poljska, Finska, Latvija i Litvanija žele da koriste oružje koje koristi i njihov potencijalni neprijatelj, kako bi se zaštitile. Isto tako, i najjača svjetska sila Sjedinjene Američke Države nije potpisnica Otavske konvencije, čime neke zemlje mogu opravdati korištenje ovih sredstava.

No, pitanje je koja je sudbina Otavske konvencije kada se jednog dana okonča ruska invazija na Ukrajinu, naravno, uz pretpostavku da neće širiti svoje napade na susjedne zemlje, odnosno hoće li protupješadijske mine ponovno postati dugoročni sastavni dio arsenala susjeda Rusije, ali i potencijalno drugih država.

Sigurnosni stručnjak ističe da nisu problematične mine koje su dio vojnih arsenala i u skladištima, nego one koje su postavljene u borbeni položaj i kontaminiraju veći ili manji prostor.

Kontaminacija minama

Prema njegovim riječima, teško je uopće pretpostaviti sa koliko minskih sredstava je kontaminiran veliki dio ukrajinske teritorije i koliko vremena će biti potrebno za njihovo uklanjanje (pri tome ne računajući na ispaljene, a neeksplodirane mine, granate, rakete i slično).

Što se tiče budućnosti, ponovno pristupanje Otavskoj konvenciji i odricanje od korištenja protupješadijskih mina kod pojedinih zemalja koje su se sada iz nje povukle bio bi razumljiv, politički korektan postupak, ali isto tako, u prvoj ozbiljnijoj prijetnji vjerovatno bi ponovo vratili ta sredstva u upotrebu, smatra Ogorec.

U idealnom svijetu bi protupješadijske mine bile svugdje zabranjene, odnosno sve zemlje bi odustale od korištenja ovakvih ubojitih sredstava.

Sigurnosni stručnjak navodi da je do danas usvojen cijeli niz raznih konvencija, protokola, sporazuma i drugih dokumenata o zabrani raznih vrsta naoružanja i metoda borbenih djelovanja koje izazivaju nepotrebne patnje ili su krajnje neselektivna.

“Na žalost, praksa svih ratova koji su vođeni u posljednje vrijeme pokazuje da se zaraćene strane često oglušuju na te konvencije, pa čak i ukoliko su one bili inicijatori pojedine konvencije, pri čemu je jedino čime se vode ostvarenje vojnih ciljeva. Vjerojatno se takva praksa može očekivati i dalje”, kaže Ogorec.