Abu Toha: Kidnapovale su me izraelske snage i mučile tri i po dana

“Zaslužujemo bolju smrt. Tijela su nam unakažena i iskrivljena, izvezena mecima i gelerima. Imena nam pogrešno izgovaraju na radiju i televiziji…” početni su stihovi pjesme istaknutog palestinskog pjesnika i autora Mosaba Abu Tohe. Za Al Jazeeru opisuje višedecenijski pokušaj izraelske radikalne vlade da potpuno uništi palestinski identitet i kulturu te razlici koju uvijek moramo praviti između vlada i ljudi.

• Krajem novembra prošle godine izraelske snage zatočile su Vas kad ste pokušali s porodicom pobjeći sa sjevera Gaze?

Da. Imam sina koji je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, dakle, on je američki državljanin. I naša imena, moje, ime moje žene, imena moje ostale troje djece, pojavila su se na listi za evakuaciju iz Pojasa Gaze. Bili smo u sjevernoj Gazi i morali smo preći do južne Gaze gdje se nalazi granični prijelaz Rafah. To je bilo 4. novembra. Dakle, 19. novembra odlučili smo krenuti na taj put sa sjevera Gaze do juga Gaze. I tu me zaustavila izraelska vojska. Nisam očekivao da će me zaustaviti izraelska vojska. Stotine ljudi su hodale u tom redu. Prozvao me jedan izraelski vojnik. Nije rekao moje ime, opisao me. Rekao je: „Mladić koji ima crni ranac i nosi crvenokosog dječaka.“ To je bio moj sin od tri i po godine, Amerikanac. Bio sam iznenađen, jer činjenica da su se naša imena pojavila na spisku značila je da su ih odobrili Izrael, Palestinci i Egipćani. Iznenadio sam se što su me izveli iz reda, da bi me zatim tri vojnika skinuli, stavili mi povez na oči i lisice pa me udarali po licu i stomaku prije nego što su me odveli u Izrael. Tamo sam ostao tri i po dana, a da nisam znao jesu li moja žena i djeca od kojih sam razdvojen, još živi i jesu li došli na sigurno. Uvjeti su bili grozni. Nije bilo hrane, dali bi nam samo koricu hljeba, dvije ili tri kapi vode. Nisu nam dozvoljavali da idemo u toalet, osim nakon što zamalo ne izvršiš nuždu po sebi. Kad odeš u toalet, nema toalet papira ni vode da se opereš. Mnogi kidnapovani ljudi su umrli nakon tog ispitivanja ili zbog zdravstvenih problema od kojih su patili prije nego što su odvedeni. Izraelski vojnici nisu obraćali pažnju ni na koga, nisu imali nikakve optužbe protiv nas, samo su nas nasumice pokupili jer su imali obavještajne podatke da bi određena osoba mogla znati nešto što su oni željeli znati. Da nije bilo velikog pritiska na izraelsku stranu…

• Od koga?

Imao sam nekoliko prijatelja, mnogo poklonika u svijetu, posebno u SAD-u, u časopisima i žurnalima u kojima sam objavljivao svoje radove: U New Yorkeru, časopisu Nation, gostovao sam na CNN-u. I mnogi drugi su pozivali izraelske vlasti da me oslobode, da ih samo obavijeste da sam uredu. Nakon velikog pritiska koji je izvršen na njih, rekli su da su sigurni da je u pitanju greška i da idem kući. To je bio kraj.

• Ali, mnogi su ostali zatočeni bez optužnice.

Samo tri dana prije nego što sam kidnapovan, saznao sam za još jednu osobu koja prolazi kroz isto. Mene su oteli 19. novembra. Jednog drugog čovjeka kidnapovali su tri dana prije. Oslobođen je tek prije dvije sedmice. Proveo je gotovo osam mjeseci u izraelskim zatvorima, u užasnim uvjetima, i zamislite koliko ćete šokantnih vijesti čuti nakon što vas poslije osam mjeseci oslobode. Izgubio je oca, brata, možda i dom. Pokušajte predočiti koliko je šokantno kad si kidnapovan, pa nakon oslobađanja čuješ vijesti.

• Znamo da Izrael zabranjuje stranim novinarima ulaz u Gazu. Ne samo novinarima nego i posmatračima za ljudska prava, očigledno zbog ovakvih priča. Zato su mnogi Palestinci postali aktivni na svojim nalozima na društvenim mrežama. Je li Vas ijedan strani novinar barem pokušao kontaktirati preko društvenih mreža dok ste bili u Gazi?

Da, obratili su mi se mnogi novinari i reporteri iz cijelog svijeta, od New York Timesa, Wall Street Journala koji su me pitali za određene informacije; šta sam vidio, šta se desilo, mogu li ih povezati s nekom osobom ili je neko izgubio porodicu. Ljudi su pokušavali da nas kontaktiraju i ja sam se potrudio da im dam što više informacija. U isto vrijeme i ja sam sam počeo izvještavati. Postao sam alternativa za međunarodne novinare kojih nije bilo, a čiji posao bi bio da pokrivaju rat. Umjesto da se pobrinem za sigurnost svoje žene, djece i roditelja, moj posao je bio i da izvještavam šta se događa oko mene. Mnogi mladi ljudi postali su fotoreporteri, autori, dopisnici nekih međunarodnih medija. To je nešto što je nama nametnuto. Budući da nije bilo alternative, mi smo to radili. Bili smo iznenađeni što nas prate i ohrabruju da više radimo jer oni trebaju ili moraju pratiti priče o tome šta se događa u Gazi već najmanje devet mjeseci.

• Jeste li zadovoljni Zapadom i time kako Zapad pokriva rat protiv Gaze?

Mislim da, kada govorimo o Zapadu, govorimo o vladama i o ljudima, baš kao kad pričate o Bliskom istoku ili Istoku općenito. Pričamo o ljudima i o vladama. Dakle, općenito, zaista mi je drago vidjeti veliki broj ljudi, posebno mladih, koji izlaze na ulice, podižu kampove na fakultetima i traže prekid vatre, na što je trebalo pozivati od prvog dana. Ali, srećom mi smo prosvijetlili ljude koji znaju mnogo toga i koji su imali pristup informacijama koje mnogi drugi nisu voljni potražiti. Ti ljudi su saznali šta se dešava u Gazi i djelovali su. Nije riječ o saznavanju. Mislim da saznati nešto nije dovoljno. To je kao kad saznaš da u kući tvog komšije bjesni ogroman požar. Informacija o tome nije dovoljna. Trebao bi pokušati ugasiti vatru. To ljudi širom svijeta, posebno na Zapadu, pokušavaju učiniti. I mi smo zahvalni zbog količine solidarnosti koju vidimo u Gazi.

• Zvanični izraelski narativ želi to predstaviti kao samoodbranu. Nekoliko mjeseci kasnije, počeli smo uviđati pravu istinu. To je rat do uništenja. Izraelski zvaničnici bili su prilično otvoreni oko toga i još uvijek su. Imaju genocidne izjave i namjere, a tu su i brutalne vojne akcije koje to potvrđuju. To se tvrdi i u tužbi Južne Afrike. Sama činjenica da su u prvih pet mjeseci izraelske snage bombardovale, uništile i zbrisale sve univerzitete u Gazi to također potvrđuje. Kako se kao osnivač prve biblioteke engleskog govornog područja u Gazi, Javne biblioteke Edward Said, osjećate zbog ovog uništenja i brisanja palestinskog identiteta, kulture i historije?

Brisanje palestinske kulture se ne odnosi  samo na okolinu, na zgrade i samu kulturu. Kultura može biti i ljudsko pamćenje, ono čega se sjećaju u vezi s gradom u kojem su živjeli. Brisanjem i uništenjem ovog grada, Izrael ne napada samo Palestince u Gazi, ne ubijaju Palestince u Gazi, oni ubijaju grad, ubijaju ulice, ubijaju restorane, apoteke, sve što smo voljeli u svojim životima. Brisanje ove kulture i identiteta nije novost, to se događalo i prije 1948. kad je Izrael izmijenio to područje. Preimenovali su ulice u Yaffi, Akki, Haifi… Krali su knjige iz kuća naših baka i djedova prije okupacije Palestine. Traže nešto na šta će polagati pravo kako bi dokazali da imaju nešto u ovoj zemlji. Oni u Gazi uništavaju sve što za nas ima značenje. Dakle, nije riječ o uništavanju ulica ili kuća, već o uništavanju nečega čemu pripadamo. Čak i nakon prekida vatre, nećemo naći kuću u koju bismo se vratili. Ali ja vas uvjeravam da su Palestinci u Pojasu Gaze počeli obnavljati svoje kuće. Nakon što je 29. oktobra naša kuća bombardovana, moj otac je sebi napravio malu sobu od ruševina. Vidio sam ljude kako ponovno kreče svoje spaljene kuće. Dakle, bez obzira na to koliko je Izrael okrutan prema palestinskom narodu, on će ponovno izroniti ispod ruševina svojih kuća.

• Napisali ste pjesmu pod naslovom „Mi zaslužujemo bolju smrt“. Šta Vas je potaknulo da je napišete?

Nažalost, smrt je naša stvarnost još prije mog rođenja. Rođen sam 1992. u izbjegličkom kampu. Preživio sam prvi zračni napad kad sam imao devet godina. Ranjen sam u izraelskom zračnom napadu kad sam imao 16 godina, još imam ožiljke gelera na tijelu, kuću sam izgubio 29. oktobra prošle godine, kidnapovan sam 19. novembra, izgubio sam toliko mnogo prijatelja. Smrt, ne prirodna smrt, nego smrt koju donosi Izrael, nažalost je postala naša stvarnost. Čini se da niko nije u stanju spriječiti Izrael da nas ubija, bilo na Zapadnoj obali ili u Gazi. Bilo to sada ili 1948, prije ili poslije. Razmišljao sam da, čak i ako moramo poginuti, čak i ako moramo umrijeti, neka to barem bude pristojna smrt. Da nam barem lica izgledaju kao da smo umrli. Prije nekoliko dana vidio sam snimak jedne djevojke, pronašli su samo prednji dio njenog lica, ne čak ni glavu. Samo oči, nos i usta. Nije bilo kose, čak nije bilo ni lobanje. Tako da, ako je to dijete moralo biti ubijeno, a niko ne zaslužuje da bude ubijen, ali i ako je trebala biti ubijena, to je trebalo biti pristojno. Samo mi pucaj u glavu, nemoj mi uništiti tijelo. A čak i nakon što umremo, kaže se da je poginulo pet osoba, a 900 ranjeno. Ovdje nije riječ o brojevima. Čak ni godine nisu brojevi. Rekao sam to u jednoj od svojih pjesama – 2023. nije broj, 2024. nije broj, ima mnogo stvari o kojima treba pričati. Kao što i u ratu u Bosni nije riječ o vremenu od 1992. do 1995, nego je mnogo više od toga. To je ono što tražim.

• Rekli ste da ste “rasuti u pjesme”. Dakle, poezija je za Vas više odraz i dokumentovanje palestinske realnosti nego što je bijeg?

Da, uhvatim sebe kako pišem pjesme nakon što mi se srce raspadne kad pogledam slike i snimke i kad čujem priče ljudi koji se bore, ali ne zato što su istjerani iz svojih kuća ili zato što su im kuće bombardovane, jer čak ni u šatorima ne mogu pronaći život. Ljudi moraju čekati gotovo pet sati da bi natočili nekoliko litara vode. Trče za hranom koju im bacaju s neba i neki od njih poginu. To mi slama srce i to slamanje srca se kod mene javlja u obliku pjesme. Moje srce se izlomi u pjesme, ja se lomim u pjesme. Pjesme koje pišem su ono što u mom srcu ostane nakon što to gledam i o tome razmišljam. Užasno iskustvo.

• Spomenuli ste velike proteste širom svijeta. Šta oni za Vas znače? Hoće li promjene doći od ljudi, što uvijek pitamo, jer vlade trenutno ne zanima rješenje konflikta?

Mislim da nije tačno da vlade nisu zainteresovane. Mislim da dodaju ulje na vatru. Podržavaju Izrael. Šalju mu oružje. Izvinjavaju se u njegovo ime. Opravdavaju to time da Izrael ima pravo da se brani. To Izraelu daje još hrabrosti da nastavi s onim što radi. To što govore da pokušavaju natjerati Izrael da smanji broj žrtava među civilima nema nikakvog efekta.

• Jasno je da brojke govore drugačije.

Brojevi ludački rastu. Kako? Tako što nastavljaju Izraelu davati oružje. S druge strane, ja naravno ne tražim od evropske ili američke administracije da daje oružje Hamasu ili narodu Gaze, koji ima pravo da se brani od izraelske vojske koja napada. Ne tražim od njih da pošalju oružje. Naravno da ne. Ali šta ste učinili da zaštitite te civile? Jeste li išta sagradili za njih? Jeste li naznačili područje gdje, ako Izrael napadne, onda će se desiti nešto drugo? Mislim da su to uradili kad su upozorili Izrael da ne napada Rafah. Napad na Rafah bio je crvena linija, ali oni su to ipak uradili. A i kad su ljudi otišli iz Rafaha u Khan Younis, grad pored Rafaha, Izrael je nastavio bombardovati šatore u Khan Younisu.

• Kako objašnjavate tu nekažnjivost?

Ne govorim sad o ljudima već o vladama. Mislim da i dalje gledaju samo ono što se dogodilo 7. oktobra pa kad vide šta Izrael radi u Gazi, kažu da je to opravdano zbog 7. oktobra. Ti zvaničnici, ljudi iz vlada, ne gledaju šta se dešavalo Palestincima prije 7. oktobra. Kao da su zaglavljeni u tih nekoliko sati 7. oktobra. Plaču i kažu da Izrael treba nastaviti i riješiti se Hamasa čak i ako poginu hiljade djece. Kao da su zaglavljeni u nekoliko sati 7. oktobra. Prije 7. oktobra nisu imali TV, nije bilo interneta prije 7. oktobra, a nema interneta ni poslije. Mislim da su zaglavili u tome i trebalo bi ih biti stid.

• Čak i ako bi rat sada završio, barem mi u Bosni i Hercegovini znamo da rat ne završava posljednjim metkom. Kako Vi vidite trajno mirno rješenje imajući u vidu sve rečeno?

S moje tačke gledišta, a mislim da bi se i mnogi drugi ljudi sa mnom složili, ako bi bilo rješenja, ono bi se trebalo zasnivati na pravdi za palestinski narod. Mi smo 76 godina pod okupacijom i niko nam nije ozbiljno ponudio pravedno rješenje. Rješenje koje su Palestinci dobili jest rješenje sa dvije države, Zapadnu obalu i Pojas Gaze, što mislim da čini samo 20 procenata ili možda manje od historijskog područja Palestine. Ako bi postojalo trajno rješenje, a ne privremeno, ili bilo kakvo rješenje, ono bi se trebalo zasnivati na pravdi za palestinski narod. Ako se vratite u historiju, saznat ćete da plan podjele Ujedinjenih nacija kaže da 55% treba pripasti Jevrejima, a 45% Arapima. Nakon 1948. godine, kad je Izrael postao nezavisan, on je do te godine okupirao 78% Palestine, a 1967. okupirali su 100% Palestine. Ovih dana čujete mnoge zagovornike Izraela i mnoge izraelske zvaničnike kako govore da su se povukli iz Gaze 2005.

• To nije istina zato što kontrolišu struju i vodu. Vidjeli smo to.

Kontrolišu granice. Ja nisam mogao otići iz Gaze do 27. godine, dakle 12 godina nakon 2005. Ne možeš me ostaviti u kavezu nakon što si sa mnom bio unutra i kazati da si me ostavio u njemu i da ti nisi tu. Zatvorio si kavez. Ja nisam slobodan. I ko si ti da me uopće stavljaš u kavez? Nisam tražio da me staviš u tu kako bi se mogao hvaliti da si mi dao slobodu da letim u kavezu. Oni to rade. Stavljaju Palestince u kaveze i kažu da je to naša država. A oni uživaju u ostatku prostora i cijeloj planeti, a ne samo u kući.

• Šta bi bila Vaša poruka onima koji nas gledaju?

Mislim da ljudi širom svijeta mogu učiniti to da nastave učiti od Palestinaca. Ako želim saznati šta su Bosanci preživjeli, pitao bih Bosance kroz šta su prošli. Želim ući u historijske knjige jer ja sam ta priča. Sa mnom možeš pričati. Zamolio bih ljude da razgovaraju s Palestincima u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, u dijaspori, čak i o 1948. Trebate pričati s njima. Trebate ih saslušati, pitati ih čemu se nadaju. Ne možete pitati izraelske historičare šta misle o slučaju Palestine. Palestinci imaju velike pisce i profesore koji su po cijelom svijetu pričali o Palestini, palestinskom narodu i njegovoj bogatoj kulturi. Prije 1948. imali smo kina, imali smo i aerodrom u Kalandiji, koji su neki Arapi izvan Palestine koristili za putovanja u inostranstvo. Palestina je imala aerodrom. Palestina nije bila pustinja, što cionisti žele da vjerujemo, ona je bila raj za palestinski narod. Zato su željeli da je zauzmu. Uzeli su Palestinu na zlatnom pladnju.