Dokumenti potvrđuju da Izrael od 1967. razmatra planove za raseljavanje Gaze

Okupirani Jerusalem – Pozivi na raseljavanje Palestinaca iz Pojasa Gaze koji su tokom trenutnog rata uputili neki ministri izraelske vlade na čelu s Benjaminom Netanyahuom nisu samo ratna propaganda. Riječ je o pozivima koji datiraju iz perioda nakon Junskog rata 1967. godine, kada su vlade koje su se smjenjivale u Tel Avivu razmatrale planove za implementaciju projekta raseljavanja stanovnika Pojasa.

Uprkos neuspjehu plana prisilnog raseljavanja na početku trenutnog rata, Netanyahuova vlada nije krila pravi cilj vojnih operacija, posebno onih na sjeveru Pojasa Gaze, a ogleda se u raseljavanju palestinskog stanovništva i postavljanju temelja za izgradnju naselja na tom području, čime se oživljavaju planovi raseljavanja koje je Tel Aviv razmatrao još 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.

Na sličnost između prošlih i sadašnjih planova u vezi s raseljavanjem Palestinaca ukazala je istraga novina Haaretz, koja je analizirala suštinu i sadržaj protokola izraelskih vlada sačuvanih u državnom arhivu. Ti protokoli su nakon Šestodnevnog rata razmatrali brojne planove za provedbu raseljavanja i premještanja stanovnika Pojasa Gaze.

Tokom izraelskog rata protiv Pojasa Gaze, pozivi na raseljavanje Palestinaca nisu dolazili samo od ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben Gvira i ministra finansija Bezalela Smotricha, već i od ministara iz stranke Likud i njenog lidera Netanyahua, koji je pokazao entuzijazam i otvorenost za plan raseljavanja. Tako je na sastanku svoje stranke u decembru 2023. godine izjavio da teži ka “dobrovoljnom raseljavanju stanovnika Gaze u druge države”.

Raniji planovi za premještanje

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća premijeri, ministri i lideri unutar vlada sastajali su se kako bi raspravljali o “gorućem problemu”, a to je palestinsko stanovništvo Pojasa Gaze. Protokoli tih rasprava otkrivaju da se njihove ideje nisu mnogo razlikovale od ideja današnje krajnje desnice.

Uvidom u te protokole jasno je da ambicije sadašnje ekstremne desnice odražavaju ideje, prijedloge i planove koje su u prošlosti iznijeli na razmatranje lideri unutar vlada cionističke ljevice, pripadnici generacije osnivača države, koja je učestvovala u provedbi Nakbe 1948. godine.

Ministri, prema onome što je otkriveno u protokolima, nisu štedjeli na idejama za rješavanje problema koji se pojavio pred njima nakon okupacije Pojasa Gaze i Zapadne obale tokom Šestodnevnog rata jer je na tom području u to vrijeme živjelo oko milion Palestinaca, od kojih je oko 400.000 bilo u Pojasu Gaze.

Ministar odbrane Moshe Dayan rekao je 25. juna 1967. godine: “Ako budemo u mogućnosti evakuirati 300.000 stanovnika iz Pojasa Gaze na druga mjesta, možemo bez problema izvršiti aneksiju Pojasa.” U ovoj izjavi spomenuo je ideju koju je tadašnja vlada prihvatila, ali ona nije u potpunosti sprovedena – da se Pojas Gaze pripoji Izraelu, da se isprazni od palestinskih izbjeglica i naseli Jevrejima.

Tadašnji premijer Levi Eshkol je rekao: “Predlažem da napravimo plan za aneksiju Jerusalema i Pojasa Gaze. Spremni smo ubijati za Jerusalem i za ovu zemlju. Kada se sjetimo da je na njoj 400.000 Arapa, osjetimo gorčinu u srcima.”

Njegovi ministri su se okupili kako bi razgovarali i pomogli te su ponudili rješenja. Ministar unutrašnjih poslova Haim-Moshe Shapira iznio je prijedlog za rješavanje pitanja izbjeglica u Pojasu Gaze: “Ako je moguće prebaciti 200.000  izbjeglica u Al-Arish ili dio njih smjestiti na Zapadnu obalu.”

Ministar policije Eliyahu Sasson predložio je “njihovo prebacivanje na istočnu obalu”, odnosno u Jordan, a njegov kolega ministar Yosef Sapir je rekao: “Moramo ih uhvatiti za vrat i protjerati daleko izvan Pojasa Gaze. Ne znam ko će ih primiti, posebno izbjeglice iz Gaze.”

Ministar Yigal Allon je rekao: “Podržavam raseljavanje na prekomorske destinacije i treba se ozbiljno pozabaviti ovim pitanjem. Mjesto koje preporučujem za njihovo raseljavanje je Sinajsko poluostrvo, a ne samo grad Al-Arish. Tamo je moguće smjestiti sve izbjeglice iz Gaze i mislim da ne bismo trebali čekati. Moramo početi čak i ako izraze protivljenje.” Allon je također predložio raseljavanje nekih Palestinaca u Kanadu i Australiju.

Premijer Eshkol je na kraju rasprave rekao: “Ovo sam rekao i kada ovaj problem još nije bio toliko ozbiljan i velik kao sada, izbjeglice moraju naći rješenje izvan Izraela.”

Prijedlozi mjesta za naseljavanje

Rasprave su nastavljene 1. oktobra 1967. godine, kada je ministar pravde Ya'akov Shimshon Shapira upitao: “Kada ćemo dobiti bilo kakve informacije o planu za premještanje izbjeglica iz Pojasa Gaze na Zapadnu obalu? Kruže glasine o tome.”

U to vrijeme postojala je vladina komisija koja se zvala Komisija za razvoj okupiranih teritorija, čiji su članovi bili sigurnosni službenici i akademici, a čija uloga je bila, kako ju je definirao Eshkol, da istraži “ekonomski i društveni aspekt ove imperije – cijele ili nekih njenih dijelova”, uključujući “davanje prijedloga u vezi sa raseljavanjem iz Pojasa Gaze”.

Članovi ove komisije uvidjeli su političku osjetljivost svog rada te su dali preporuke vladi da “uključi izbjeglice u projekte za rad van zemlje koji su prihvatljivi s političkog aspekta i da to promovira kao humanitarnu kampanju, a ne kao dio sveobuhvatnog rješenja pitanja izbjeglica”.

Rasprave ministara o ovom pitanju nastavljene su do kraja godine.

Dayan je u novembru 1967. godine rekao: “Pitanju raseljavanja u cjelini mora se pristupiti s većom ozbiljnošću i odlučnošću, tako će biti moguće ohrabriti na iseljavanje i omogućiti mnogima da odu.”

Eshkol je dodao: “Trenutno dvije hiljade ljudi putuje u Jordan svake sedmice, većina ih je iz Pojasa Gaze. Imamo različite prijedloge o njihovom raseljavanju u udaljenije zemlje.”

Dayan je govorio o mirovnom sporazumu koji bi uključivao “iseljavanje izbjeglica iz Pojasa Gaze i naseljavanje na istoku Jordana”. Obećao je da u tom slučaju “u Gazi ne bi bilo 400 hiljada Arapa, već 70 ili 100 hiljada”.

Sljedećeg dana Eshkol je rekao: “Nas prvenstveno zanima njihovo iseljavanje iz Pojasa Gaze. Zato ćemo prvo omogućiti Arapima koji su tu da otputuju i odu.”

Ministar Allon predložio je proširenje plana raseljavanja i premještanja na druga područja, ističući da “uopće ne bi bilo loše da se broj Arapa smanji i u Galileji”.

Ministar Sasson je objasnio kako bi ohrabrivanje Palestinaca da odu raditi van zemlje pomoglo u postizanju cilja: “Pustite ih da idu tražiti posao [van zemlje], a zatim presele cijelu porodicu tamo. Od svega ovoga možemo imati koristi i smanjiti broj Arapa na ovim prostorima.”

Dayan se složio s tim i dodao: “Davanjem prilike tim Arapima da traže i nađu posao u stranim zemljama povećava se vjerovatnoća da će kasnije željeti preseliti se u te zemlje.”

Ministar Allon je po drugi put pokušao proširiti plan uključivanjem 48 Palestinaca (Arapa u Izraelu) rekavši: “Zašto ne proširiti plan tako da obuhvati Arape u Izraelu?”.

Budžet za tihu migraciju

Posljednjeg dana 1967. godine Eshkol je ministrima otkrio: “Planiram osnovati jedinicu ili odred koji će se baviti poticanjem na iseljavanje Arapa odavde.”

“Ovo pitanje se treba rješavati mirno i u tajnosti. Moramo se angažirati u pronalaženju načina na koji ćemo ih raseliti u druge zemlje, a ne samo u Jordan”, dodao je.

Zaista, u to vrijeme, prema onome što se vidi iz protokola, bilo je nekoliko aktivnih inicijativa za “podsticanje” na iseljenje Palestinaca iz Gaze, od kojih je jednu predvodila Mossadova zvaničnica Sarni. Dokument iz maja 1968. pokazao je zahtjev za preusmjerenje mjesečnog budžeta “za podsticanje na iseljenje iz Pojasa Gaze prema uputama Sarni”.

Ideja je bila da se stvori situacija “tihe migracije”, da se ne vidi da je Izrael u to umiješan. Shodno tome, Izraelci koji su imali iskustvo rada u sigurnosnim službama i koji su poznavali arapsko društvo poslani su u naselja u Pojasu Gaze kako bi ubijedili njihove starješine da ohrabre dobrovoljni odlazak.

Neuspjeh plana raseljavanja

Eshkol je umro 1969. godine, a premijerka Golda Meir je nastavila rasprave po ovom pitanju.

Ministar odbrane Dayan je 1970. godine upozorio da se ne pretjeruje s brojkama. Rekao je: “Ako krenemo sa sprovođenjem plana raseljavanja 20.000 ljudi odjednom, time ćemo objaviti premještanje i samim time pokvariti cijeli plan. Proces mora biti spor i izgledati kao da ide prirodnim tokom jer sve što se objavi osuđeno je na propast.”

Na kraju, svega nekoliko desetaka hiljada Palestinaca je tih godina napustilo Pojas Gaze. Prvo naselje u Pojasu osnovano je 1970. godine, ali je većina palestinskih stanovnika ostala u svojim domovima. Godine 2005. doseljenici su evakuirani iz Pojasa Gaze, prema planu “razdvajanja” koji je sproveo tadašnji premijer Ariel Sharon.

Gotovo 20 godina nakon “razdvajanja”, populistički ministri iz tabora Ben Gvira i Smotricha zagovaraju evakuaciju Palestinaca iz Gaze.