‘Udarac na Putinov prestiž’: Šta za Rusiju znači Assadov pad

Nakon što je 13 godina nadzirao razaranje koje je definisalo građanski rat u Siriji, bivši predsjednik zemlje Bashar al-Assad pobjegao je iz Damaska ​​u Moskvu.

“Nakon razgovora s nizom učesnika oružanog sukoba u Sirijskoj Arapskoj Republici, Bashar al-Assad je odlučio odstupiti s mjesta sirijskog predsjednika i napustiti zemlju, naloživši vladi mirni prijenos vlasti”, objavilo je Rusko ministarstvo vanjskih poslova u nedjelju.

Komunikacija je nastavljena, pojašnjava Rusija i kaže da je, iako ne učestvuje u pregovorima, ostala “u kontaktu sa svim frakcijama sirijske opozicije”.

Ruska službena upotreba riječi “opozicija” za opisivanje grupa koje sada kontrolišu Damask označava promjenu. Prošle sedmice je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, u intervjuu za Al Jazeeru, nepokolebljivo te grupe nazvao “teroristima”.

Rusija se pokazala kritičnim saveznikom Assadovog režima nakon ulaska u sukob 2015. godine.

Od pružanja diplomatskog pokrića u Ujedinjenim nacijama do raspoređivanja svoje opsežne zračne moći u odbranu režima, analitičari u velikoj mjeri daju Rusiji zasluge za održavanje Assadove vladavine.

Kroz tu podršku predsjednik Vladimir Putin uspio je uveliko proširiti rusku pomorsku bazu u Tartousu, koja je prvi put uspostavljena tokom pakta između Sirije i Sovjetskog Saveza 1971. godine, kao i obližnju zračnu bazu u Hmeimimu kojom upravlja od 2015.

Obje baze, smještene u pokrajini Latakia na sirijskoj mediteranskoj obali, pokazale su se ključnim za ruske međunarodne ambicije, služeći kao lansirna rampa za operacije podrške sirijskom režimu, kao i poligoni za Moskvu da projicira utjecaj u cijeloj mediteranskoj regiji i Africi.

“Obje su baze važne za Rusiju”, kaže Mark Galeotti, voditelj Mayak Intelligencea, istraživačke i konsultantske kompanije sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koja se koncentriše na Rusiju, te autor nekoliko knjiga o Putinu i Rusiji.

Uprkos predanosti Moskve operaciji u Ukrajini, njene brige u Libiji, Sudanu i širom centralne Afrike uveliko ovise o njenim bazama u Latakiji.

“Turska ne dopušta ratnim brodovima tranzit kroz Bosfor,” nastavio je Galeotti. “To znači da je, bez ruske baze u Tartousu, jedini način projiciranja pomorske moći u Mediteran preko Baltika, što je daleko od idealnog”.

“Isto tako, bez zračne baze u Hmeimimu, pružanje zračne podrške operacijama u Africi bi, također, ovisilo o dobroj volji Turske, što je malo vjerovatno da će odgovarati Kremlju”, rekao je.

Čini se da je barem za sada osiguran integritet obje baze i njihovog osoblja, rekao je izvor iz Kremlja za rusku novinsku agenciju Interfax. Izvor iz Kremlja nije dao naznake koliko bi sigurnosne garancije mogle trajati.

Neki od ruskih ratnih blogera, od kojih se mnogi smatraju bliskima vojsci, upozorili su da je situacija oko baza i dalje napeta.

Život pod okriljem Rusije

Al-Assadov let u Moskvu doveo je do toga da se sirijski vođa pridruži drugim značajnim osobama koje su pobjegle u glavni grad Rusije.

U Rusiju su pobjegli i razni gruzijski zvaničnici traženi zbog krivičnih prijava u Tbilisiju za djela počinjena prije Revolucije ruža 2003, kao i američki zviždač Edward Snowden.

Međutim, Aleksej Muravjev s australskog univerziteta Curtin upozorio je da, iako je Assad možda izgubio svaku praktičnu vrijednost za Kremlj, simbolizam još ima vrijednost.

“Mislim da se više radi o simbolici, o tome kako Putin učinkovito reaguje na one koji su mu lično lojalni”, kaže za Al Jazeeru. “I jasno je da je Assad godinama pokazivao ličnu lojalnost Putinu, uključujući podršku ruskoj invaziji na Ukrajinu.

“Dakle, ovo je signal drugim ruskim klijentima i prijateljima u regiji, u regiji Zaljeva, na širem Bliskom istoku, kao i u Africi, u Aziji,” kaže Muravjev. “Sve dok ste lojalni, nećemo vas napustiti. Nećemo raditi ono što Amerikanci rade na nekim mjestima. Pazit ćemo na vas post factum.”

Svrgavanje Al-Assada nije dovelo do krvoprolića kakvo je Sirija proživjela u pokušaju revolucije 2011, koji je izazvao građanski rat.

“Znamo da je Rusija razgovarala s Iranom i Turskom u Dohi prošle sedmice”, rekao je Galeotti o sastanku na marginama Foruma u Dohi u Kataru između dva glavna saveznika režima i njegovih protivnika u Ankari. “Možda je dogovoren izlazak za Assada koji bi izbjegao onu vrstu brutalne posljednje borbe u Damasku, koja bi se dogodila da Assad nije mogao pobjeći”.

“I za HTS, iako će Iran uvijek biti protivnik, moglo bi imati smisla otvoriti novi dijalog s Moskvom”, kaže Galeotti, misleći na Hayat Tahrir al-Sham, moćnu opozicijsku grupu u Siriji koju Ujedinjene nacije, Rusija, Turska, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija smatraju terorističkom organizacijom.

‘Minus jedan diktator i saveznik Putina’

Kritičari Putina i Assada brzo su proslavili pad sirijskog vođe i ono što su vidjeli kao mogući kraj ruskim ambicijama na Bliskom istoku.

“Minus jedan diktator i saveznik Putina”, napisao je Ilja Jašin, istaknuti ruski opozicijski političar, na platformi X.

“Putin je bacio Assada pod autobus kako bi produžio svoj rat u Ukrajini. Njegovi resursi su oskudni i nije tako jak kao što se pretvara”, ocijenio je Dmitro Kuleba, bivši ukrajinski ministar vanjskih poslova.

Минус один диктатор и союзник Путина pic.twitter.com/eSAeZqO71i

— Илья Яшин (@IlyaYashin) December 8, 2024

Ipak, prema mišljenju nekih promatrača, sve dok Rusija može zadržati svoje baze u Latakiji, svoje opšte političke ciljeve i regionalni položaj, njene ambicije vjerovatno neće biti pogođene.

“Bliski istok je prilično važan za Rusiju”, kaže Paul Salem iz Instituta za Bliski istok.

Naveo je nekoliko ključnih regionalnih odnosa Rusije, kao što je njena trgovina energijom sa zaljevskim državama, prodaja njene civilne nuklearne opreme i pad prodaje oružja Moskvi zbog skupog rata u Ukrajini, rekavši da na sve to vjerovatno neće utjecati gubitak razdornog saveznika.

“Gubitak [Sirije] zapravo ne mijenja stvar toliko”, kaže Salem.

Čak je i rusko raspoređivanje 2015. kao podrška Assadu bilo namijenjeno, ne toliko kao dio njenih širih bliskoistočnih ambicija, koliko kao protivteža američkim regionalnim ambicijama i njihovim ponovljenim pokušajima promjene režima, kao što je slučaj u Iraku i Libiji, ističe Salem.

Kaže da će glavni regionalni odnos Rusije, onaj s Iranom, ostati netaknut.

“Gubitak Assada definitivno je udarac Putinovom opštem prestižu”, smatra Salem. “Ipak, to općenito ne mijenja značajno njegovu situaciju na Bliskom istoku”.