Balkanska ruta smrti (II): Pred migrantima je izbor – poginuti ili ostvariti san

Potrage za nestalim i pokušaji identifikacije umrlih migranata u Hrvatskoj, kao i susjednoj Bosni i Hercegovini, najčešće počivaju na trudu volontera i aktivista.

Koliko je migranata poginulo na Balkanskoj ruti u pokušaju ostvarenja sna, teško je utvrditi (Tina Xu - Ustupljeno Al Jazeeri)

(Prvi dio teksta, objavljen u subotu: Balkanska ruta smrti (I): Ako na grobu stoji samo NN, to sažima migrantsku tragediju)

Puno je pitanja i malo jasnih odgovora na temu nestalih i umrlih migranata na tzv. Balkanskoj ruti, koje je Hrvatska dio. Ne postoje jasni protokoli i procedure oko toga kome i kako se prijavljuje nestanak. Ne zna se traži li se nestale migrante aktivno kao što se ljeti traže turisti kada nestanu. Nije jasno koliko je informacija i kojih potrebno za identifikaciju.

„Cirkulacija informacije između institucija i pojedinih odjela mi se čini gotovo nepostojeća. U jednom slučaju mi je trebalo više od dva mjeseca i deseci telefonskih poziva i mailova upućenih na različite adrese, policijske postaje, policijske uprave, bolnice, državno odvjetništvo, samo da potaknem pokretanje identifikacije koja do danas, više od godinu dana kasnije, još nije završena“, kaže Marijana Hameršak, voditeljica znanstvenog projekta „Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU“ Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu u sklopu kojeg se prikuplja znanje i podaci o nestalim i umrlim migrantima. Na kraju sve ovisi o susretljivim i posvećenim pojedincima u institucijama, kaže Hameršak, no oni ne mogu nositi cijeli teret disfunkcionalnog sustava.

Potrage za nestalim i pokušaji identifikacije umrlih migranata u Hrvatskoj, kao i susjednoj Bosni i Hercegovini, najčešće počivaju na trudu volontera i aktivista, koji, kao Marijana, tragaju za informacijama u kaotičnoj administraciji jer je obiteljima koje ne poznaju jezik taj zadatak praktički nesavladiv.

Tako je Facebook grupa Dead and Missing in the Balkans postala glavno mjesto razmjene fotografija i podataka o nestalima i umrlima između obitelji i aktivista.

Ne postoj internetska adresa na engleskom nadležnog Ministarstva unutarnjih poslova na koju se mogu javiti iz Afganistana ili Sirije i raspitati se za sudbinu svojih bližnjih, ostaviti podatke o njima i prijaviti nestanak. Nema ni regionalne baze podataka o nestalim i umrlim migrantima na kojoj bi surađivale policije makar iz zemalja među kojima se bilježi najviše prelazaka – iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Mijatović za stvaranje baze podataka

Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović je u razgovoru s našim timom naglasila da je iznimno važno uspostaviti centraliziranu europsku bazu podataka o nestalim i umrlim migrantima. Kada bi takva baza podataka objedinjavala ante-mortem (podaci koji se prikupljaju od rodbine i poznatih o osobi, poput opisa odjeće koju je nosila posljednji put, koje je predmete imala uz sebe, koje ima fizičke karakteristike itd.) i post mortem (kao DNK uzorak i fotografije) podatke o umrlima, uvelike bi se povećale šanse za identifikaciju.

„Obitelji imaju pravo znati istinu o tome što se dogodilo njihovim najbližima“, kaže Mijatović.

No, suradnja policije susjednih zemalja u održavanju vanjske granice EU nepropusnom je učinkovita.

Ranije migranti nisu tako često pokušavali prijeći Savu. Znali su da je previše opasna. Dijele informacije jedni s drugima i ne upuštaju se u prelazak takve rijeke u dječjim čamcima na napuhavanje ili u zračnicama od kotača. Ako nisu sasvim očajni. Hrvatska policija je push backovima i upotrebom sile, na što mnogi poput Amnesty International i Human Rights Watch upozoravaju već godinama, otežala prelazak drugim, manje opasnim prijelazima duž zelene granice s Bosnom i Hercegovinom. Kako nam je rekao mladi Marokanac u Bosni i Hercegovini koji je 11 puta pokušao preći u Hrvatsku, ali ga je hrvatska policija svaki put vratila: „Imaš dva izbora: poginuti ili ostvariti san.“

Broj poginulih teško utvrditi

Koliko ih je poginulo na Balkanskoj ruti u pokušaju ostvarenja sna, teško je utvrditi. Najsveobuhvatniji podaci za zemlje bivše Jugoslavije su oni koje godinama prikupljaju istraživači i aktivisti u 4D bazi i broje 346 stradalih od 2014. do prosinca 2023. u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Ta baza pojedinačno navodi svakog stradalog i sadrži onoliko podataka koliko su istraživači mogli prikupiti iz raznih izvora – medija, svjedoka stradanja, od institucija, iz aktivističkih kanala. No brojka je zasigurno bitno veća. Nekima se nestanak nije ni evidentirao. Mnogima tijela nikada nisu pronađena. Stara planina između Bugarske i Srbije težak je i nedostupan teren. Tu će na preminule naići samo oni koji su istom sudbinom nagnani na taj put i neće riskirati prijavu. Ako stradaju u minskim poljima zaostalima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, od tijela im neće ostati mnogo. Najviše je pronađeno tijela utopljenih u rijekama, no nema ni procjena koliko utopljenih nikada nije pronađeno.

Groblje u Zvorniku, gradu na Dini

Hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova nam je dostavilo podatke o stradalim migrantima od 2015. godine, od kada vode evidenciju, do kraja studenog 2023: ukupno 87 stradalih migranata na području Republike Hrvatske. Niti jedno službeno tijelo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji ne vodi evidenciju o pokopanim migrantima na tom teritoriju.

No za Hrvatsku smo uspjeli doći do podataka, zahvaljujući upitima poslanima na preko 500 adresa gradova, općina i komunalnih poduzeća koja upravljaju grobljima. Prema dobivenim podacima, u Hrvatskoj se na 32 groblja nalazi 59 grobova migranata, koji su ukopani posljednjeg desetljeća, dakle od 2014. do danas. Od toga ih 45 nije identificirano. U MUP-u navode da se od 2001. DNK uzorci uzimaju od svih neidentificiranih tijela, a obradu provodi Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“. Tražili smo od MUP-a razgovor sa stručnjacima koji rade na identifikaciji migranata, ali nam nije udovoljeno.

Neki pokopani migranti su ekshumirani i vraćeni obiteljima u zemlju porijekla mada je to za obitelji zahtjevan i iznimno skup proces.

Bližnji se bore s teretom neznanja

Među NN grobovima u Hrvatskoj je mrtvorođena beba iz Sirije pokopana 2015. u Slavonskom Brodu. Petogodišnja djevojčica koja se utopila u Dunavu, pokopana je 2021. u Dalju. Prošlo ljeto je mladić u brdovitom predjelu na dubrovačkom području umro od iscrpljenosti. Neke je udario vlak. Mnogi su umrli od pothlađenosti. Neki umru jer im nije na vrijeme pružena pomoć. Neki ne vjeruju da im išta više može pomoći, pa se ubiju.

Prema zakonu, sahranjuju se najbliže mjestu stradavanja tako da su uglavnom na malim grobljima kao što je ono u Sičama. Često su, baš kao tamo, njihovi grobovi izdvojeni od ostatka groblja. Ponegdje je, kao u Otoku, netko od mještanki mekog srca dao sebi u zadatak da brine o NN grobu. Negdje je, kao na groblju u Prilišću, NN drveni križ iz 2019. već istrunuo.

Iza svakog tog NN groba ostaju bližnji koji se nose s teretom neznanja što se dogodilo. U psihologiji se to zove nerazriješeni gubitak, što znači da toliko dugo koliko bližnji nemaju potvrdu da su njihovi voljeni mrtvi i ne znaju gdje su im tijela, ne mogu žalovati za njima. Ako nastave sa životom, osjećaju krivnju. I tako su zamrznuti u stanju između očaja i nade. Američka psihologinja dr. Pauline Boss autorica je termina i teorije o nerazriješenom gubitku”.

„Znati gdje je grob bližnje osobe je jako važno jer pomaže da se oprostite“, rekla je dr. Boss u razgovoru za naš tim.

Postoji i praktična strana te zamrznutosti: ukoliko osoba nije proglašena mrtvom, ne može se provesti nasljeđivanje, ne može se pristupiti bankovnom računu, ne može se dobiti obiteljska mirovina, partner ili partnerica se ne mogu ponovno vjenčati, komplicira se skrbništvo nad djecom.

Bolna iskustva u Hrvatskoj i BiH

Mnoge obitelji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini dobro poznaju nerazriješeni gubitak. Poslije ratova u devedesetima je ostalo na tisuće nestalih. Obje zemlje imaju posebne zakone o nestalima u tim ratovima i dobro razrađene mehanizme potrage, identifikacije, pohranjivanja podataka i međusobne suradnje. No to se ne primjenjuje na migrante koji se gube i pogibaju među tisućama koji se kreću Balkanskom rutom.

Grob nepoznatog migranta u Zvorniku

Hrvatska je postala važna točka ulaska u Europsku uniju nakon što je Mađarska zatvorila granice u rujnu 2015. godine. Od tada pa do ožujka 2016. godine preko hrvatske dionice balkanskog koridora – dakle, međudržavnog, organiziranog puta – prema procjenama je prošlo oko 660.000 izbjeglica. Taj koridor im je omogućavao da od Grčke pa do Zapadne Europe dođu u dva ili tri dana. I dolazili su sigurno. Od tih stotina tisuća ljudi u pokretu, hrvatski MUP ne bilježi ni jednu smrt 2015. i 2016.

Koridor je i uspostavljen kako bi se spriječila stradavanja nakon što je veći broj izbjeglica u proljeće 2015. poginuo na željezničkoj pruzi u Makedoniji. No, sklapanjem europsko-turskog sporazuma o izbjeglicama u ožujku 2016. godine, zatvoren je taj koridor. EU se obavezala da će Tursku izdašno financirati da izbjeglice drži na svom teritoriju kako ne bi dolazili u Europsku uniju.

I tako je migrantima ostala pogibeljna Balkanska ruta. Mnogi njom idu. Samo u prvih deset mjeseci 2023. hrvatska je policija evidentirala 62.452 postupanja vezano za nezakonite prelaske granice.

Problemi granične i migracijske politike

I Ured pučke pravobraniteljice u Hrvatskoj i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović upozoravaju na isto: granične i migracijske politike utječu na povećanje rizika od nestajanja migranata. I da je potrebno da se u EU uspostave legalni i sigurni putevi migracija.

No EU očekuje od Hrvatske da štiti njezinu vanjsku granicu. I Hrvatska to zdušno radi. Takvu praksu ministar Davor Božinović naziva „obeshrabrivanjem“ migranata da uđu u Hrvatsku.

Rezultat takve prakse je, primjerice, smrt Madine Hussiny. Šestogodišnju afganistansku djevojčicu je ubio vlak nakon što ju je s obitelji hrvatska policija „obeshrabrila“ i usred noći 2017. potjerala nazad u Srbiju uz uputu da prate tračnice. Europski sud za ljudska prava u studenom 2021. godine je presudio da je Hrvatska odgovorna za Madininu smrt.

U svjedočanstvima koje smo čuli kao i u mnogim izvještajima nevladinih organizacija, migranti opisuju da im je hrvatska policija na granici naredila da pregaze ili preplivaju rijeku kako bi se vratili u Bosnu ili Srbiju, da se penju preko stijena, idu kroz šumu, nekada i svučeni do gola i ne znajući put jer im policija u pravilu oduzme mobitele.

Više od 80 posto slučajeva prisilnog vraćanja koje je 2019. počinila hrvatska policija uključivalo je jedan ili više oblika nasilja, prema istraživanju organizacije Border Violence Monitoring Network.

Rijetki pokopani po religijskim pravilima

Prema podacima koje prikuplja Dansko vijeće za izbjeglice, u dvije godine od početka 2020. do kraja 2022. najmanje je 30.000 ljudi prisilno vraćeno iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

Nihad Suljić

Među njima je bio i Afganistanac Arat Semiullah. U studenom 2022. je namjeravao prijeći rijeku Savu i ući iz Bosne u Hrvatsku. Imao je 20 godina. Utopio se. Pokopan je na pravoslavnom groblju u Banjoj Luci. Njegova obitelj u Afganistanu nije znala što mu se dogodilo. Dan ranije je poslao mami fotografiju na kojoj je svježe ošišan za ulazak u Europsku uniju. I onda se prestao javljati. Majka je molila nećaka Paymana Sediqija, koji živi u Njemačkoj, da ga pokuša pronaći. Payman je stupio u kontakt s aktivistom Nihadom Suljićem koji u Bosni i Hercegovini samostalno pomaže obiteljima da doznaju što je s njihovim bližnjima. Tjednima su pokušavali doći do informacije. Payman je otputovao u Bosnu i uspio pronaći tijelo rođaka zahvaljujući susretljivosti policajke koja mu je pokazala forenzičke fotografije. Aratova mama je telefonski potvrdila da je to njezin sin. Na Aratovoj osmrtnici objavljenoj u Bosni i Hercegovini piše da je „hrvatska policija vatrenim oružjem potopila čamac te se on tragično utopio“. Uz pomoć muslimanske zajednice, a na želju obitelji, uspjeli su tijelo prebaciti na muslimansko groblje u Kamičanima. Htjeli su ga pokopati u Afganistanu, ali im je bilo previše skupo i birokratski komplicirano.

U rujnu 2023. susreli smo se s Nihadom i Paymanom kada je Aratu postavljen velik kameni nadgrobni spomenik. Na njemu piše: „U pokušaju dolaska do Europe utopio se u rijeci Savi.“ Payman nam je ispričao da je Arat prelazio Savu u skupini migranata. Jedan dio njih je uspio doći do hrvatske obale, no onda je hrvatska policija pucala u gumeni čamac u kojem je bio Arat. Čamac se potopio i Arat se utopio. Tako je Paymanu ispričao preživjeli koji je prešao na hrvatsku obalu Save. Payman kaže da je Aratova obitelj u velikoj boli, ali da makar znaju gdje im je sin i da je pokopan po religijskim običajima. Paymanu je važno da na grobu piše da je Arat stradao kao migrant.

„Svakodnevno u Europi umiru ljudi koji bježe iz zemalja u kojima im nema života. U Europi se sahranjuju njihovi snovi. Nikoga nije briga za njih, čak ni kada europski policajci pucaju na njih“, kaže Payman.

Payman zna o kakvim snovima govori. I sam je ilegalno došao u Njemačku sa 16 godina. Kaže da je on imao sreće.

Trajno obilježiti grobove

Nihad se zalaže da se i drugi grobovi migranata u Bosni i Hercegovini trajno obilježe. Vodi nas na groblje u Zvorniku gdje je pokopano 17 NN migranata. Nihad kaže da za neke od njih ima informaciju da su imali pasoš sa sobom kada su pronađeni.

S groblja se vidi rijeka Drina, koja dijeli Srbiju od Bosne i u kojoj mnogi izgube živote pokušavajući je preći. Samo je ove godine u Drini pronađeno 30-ak tijela. Nihad kaže da imaju sreće ako ih rijeka izbaci na bosansku stranu jer se u Srbiji često ni ne radi obdukcija niti uzimaju DNK uzorci. To su nam potvrdili i aktivisti iz Srbije. U tom slučaju su u i smrti sasvim izgubljeni za svoje obitelji.

Zemljani NN grobovi u Zvorniku su zarasli i nisu omeđeni tako da ne znate gazite li po njima. Nihad je uspio uvjeriti Grad Zvornik da drvena obilježja zamijene crnim kamenom. Važno mu je da su pokopani dostojanstveno, ali mu je još važnije da ostanu svjedočiti.

„Želja mi je da i za 100 godina ovi grobovi budu spomenici srama EU. Jer, nije ove ljude ubila rijeka, nego granični režim EU“, kaže Nihad.

Istraživanje je provedeno uz potporu programa Journalismfund i Investigative Journalism for Europe.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada