Joseph: Balkan će postati stabilan kad Zapad promijeni blagi stav prema Srbiji

Profesor na američkom Univerzitetu Johns Hopkins sa dugogodišnjim radnim iskustvom na Balkanu u intervju za Al Jazeeru govori o novoj Bidenovoj uredbi, odnosu Zapada prema Srbiji, situaciji u BiH.

Joseph je bio zamjenik šefa Misije OSCE-a na Kosovu a šest godina radio je i u Bosni i Hercegovini, od toga tri u ratu. (Foto: edwardpjoseph.com)
Joseph je bio zamjenik šefa Misije OSCE-a na Kosovu a šest godina radio je i u Bosni i Hercegovini, od toga tri u ratu. (Foto: edwardpjoseph.com)

Izvršna uredba američkog predsjednika Joea Bidena o sankcijama osobama na Zapadnom Balkanu koja se uglavnom odnosi na korupciju pozitivan je signal za regiju, ali je najveće pitanje kakav će pristup SAD u tom smislu imati prema Srbiji, ističe u intervjuu za Al Jazeeru Edward P. Joseph, profesor na američkom Univerzitetu Johns Hopkins sa dugogodišnjim radnim iskustvom na Balkanu u sklopu međunarodnih institucija i organizacija, između ostalog i tokom ratnih godina.

Joseph koji je bio svjedok mnogih ključnih sastanaka balkanskih zvaničnika od 90-tih godina pa nadalje, mišljenja je da Zapad ne samo okreće glavu od korupcije u Srbiji nego je, dodaje, pogrešno hvali kao “ekonomskog i političkog lidera u regiji”.

Stoga ocjenjuje da je problem cijelog Zapadnog Balkana blag zapadni stav prema Beogradu, što bi se suštinski promijenilo kada bi barem četiri od pet zemalja članica Evropske unije koje nisu priznale Kosovo to uradile. Beograd bi u tom smislu ostao bez prednosti i njegova strategija bi tada postala beskorisna što bi dovelo do transformacije i stabilnosti cijele regije – promijenila bi se se situacija na Kosovu, u BiH a i u Crnoj Gori, ističe Joseph.

Dodaje da bi tada Srbija bila dovedena u poziciju da mora odgovoriti na ključno pitanje – da li je uz Zapad ili uz Rusiju i Kinu.

Joseph je bio zamjenik šefa Misije OSCE-a na Kosovu a šest godina radio je i u Bosni i Hercegovini, od toga tri u ratu, kada je između ostalog u sklopu NATO-a bio u zaštićenoj enklavi Žepa u ljeto 1995. sa zadatkom da evakuiše žene, djecu i ranjene, pri čemu je direktno morao pregovarati sa Ratkom Mladićem i Zdravkom Tolimirom. Bio je svjedok na dva suđenja pred međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Bogatu karijeru nakon Balkana nastavio je u Iraku, Afganistanu, Haitiju i Pakistanu. Autor je brojnih naučnih radova, ali i članaka za svjetske medije kao što su New York Times i Foreign Policy.

Sa profesorom Josephom razgovarali smo i crnogorskoj rezoluciji o Srebrenici, interesima Rusije na Balkanu te izboru novog visokog predstavnika u BiH.

  • Američki predsjednik Joe Biden nedavno je izdao izvršnu uredbu o sankcijama osobama koje destabiliziraju Zapadni Balkan. Kakav efekat ova odluka može imati u regiji?

Ovo je potencijalno veoma značajno, jer ova uredba predstavlja nastavak ranije izvršne uredbe, ne samo njeno obnavljanje nego širenje, i vjerujem da je ona došla u značajno vrijeme – uoči svih samita u Evropi, NATO i EU samita, sastanka predstavnika Kosova i Srbije u Briselu te sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ona se odnosi uglavnom na korupciju, ali i na poštovanje mirovnih ugovora i sveukupnog demokratskog procesa. Došla je nakon što su sankcije uvedene bivšem albanskom predsjedniku Saliju Berishi. Američki ambasador u Albaniji odmah je objavio Bidenovu odluku na Twitteru. To sam protumačio na način da je ovo neka vrsta signala, možda premijeru Ediju Rami. Predsjednik Biden i državni sekretar Antony Blinken izrazili su svoju odlučnost. Korupcija je pitanje na koje su se oni fokusirali. Predsjednik Biden je ovo pitanje ozbiljno postavio kao predsjednički kandidat, a to je povezano sa širim strateškim ciljevima koji se tiču Kine i Rusije, dakle ne radi se samo o Balkanu. Najbitnije je pitanje kako će ovo biti primijenjeno u slučaju Srbije, jer do sada je politika koja je počela sa Trumpovom administracijom bila ne samo da se ignoriše problem korupcije u Srbiji, nego i da se vlada Srbije hvali. Kakav će pristup SAD-a biti prema Srbiji, za mene je najveće pitanje.

  • U svojoj kolumni za Foreign Policy primijetili ste da Zapad zanemaruje i okreće glavu od korupcije u Srbiji, hvaleći je kao “političkog i ekonomskog lidera u regiji”, a razlog za to je što pet zemalja članica EU ne priznaje Kosovo. Šta bi se desilo da ove zemlje, ili barem neke od njih, priznaju Kosovo i kako bi se to reflektiralo na cijelu regiju?

To je svakako povezano i to ste dobro primijetili. SAD i EU su imali veoma blag stav prema Srbiji zbog Kosova. Ljudi u Bosni i Hercegovini bi trebali biti svjesni da se ovdje ne radi samo o Kosovu, nego to komplikuje i situaciju i u BiH i u Crnoj Gori. Ako je Zapad blag prema Beogradu kada je u pitanju Kosovo, to znači da je blag prema Beogradu i u vezi BiH. Milorad Dodik je pod sankcijama cijelo ovo vrijeme, ali ne vidimo da je to donijelo neke promjene. Zašto? Moj odgovor je zbog Kosova, odnosno zapadne slabosti kada je Srbija u pitanju, budući da se politika Beograda prema BiH koordinira sa Banjom Lukom.

Ne samo da ne postoji kritika zbog korupcije, nego se Srbija hvali, čak i američki zvaničnici koriste problematičnu frazu i zovu Srbiju “ekonomskim i političkim liderom u regiji”. To je veoma problematično a sve zbog zapadne slabosti. Zašto se to dešava? Ljudi misli da je Srbija veća država, Kosovo je manja država, Kosovo je nekad bila provincija Srbije, Rusija i Kina imaju moć veta u Vijeću sigurnosti UN-a i koriste ga u korist Srbije – ali ništa od toga nije razlog. Razlog je taj što pet zemalja EU, odnosno četiri zemlje koje su članice NATO-a jer Kipar to nije, ne priznaju Kosovo. To je razlog blagog stava i ako se pitate zašto Balkan još uvijek ima sve ove probleme sa Kosovom, Republikom Srpskom i sada sa Crnom Gorom, to je razlog, jer čak ako četiri od ovih pet zemalja, ako se isključi Kipar, prizna Kosovo, a to su Španija, Slovačka, Grčka i Rumunija, ako samo te zemlje to urade, regija bi bila transformisana.

Zašto? Jer bi Kosovo tada moglo ući u NATO i Srbija ne bi to mogla blokirati. Odjednom bi ovaj ruski i kineski veto u UN-u bio beznačajan, jer čak i ako Kosovo ne bi bio članica EU, bio bio članica NATO-a. Strategija Srbije bi bila u potpunosti beskorisna. Vučićev režim ne bi više mogao držati Kosovo u izolaciji, a onda bi se Srbija konačno morala suočiti sa pitanjem: ‘Šta ćemo uraditi? Ne možemo više blokirati Kosovo, što znači da ne možemo više koristiti RS u svoju korist, u nekoj vrsti trgovine, i govoriti ako priznaju Kosovo onda nama ide RS.’ Toga više nema. Onda Srbija može reći: ‘Rusija i Kina nam mogu davati oružja koliko žele, ali jednom kada je Kosovo u NATO-u to je beskorisno, jer nećemo napasti Kosovo, to se ne može desiti.’ Tako da bi se Srbija napokon morala suočiti sa pitanjem koje je ključno za Balkan i sve zemlje – da li je Srbija sa Zapadom ili je Srbija sa Rusijom i Kinom? Oni bi tada morali izabrati, a prema mom mišljenju jedino bi mogli izabrati Zapad, jer Rusija i Kina ne mogu zamijeniti ekonomski ili vojno ono što Zapad nudi. Kina se ekonomski ne može porediti sa EU, a Rusija se vojno ne može porediti sa NATO-om.

Međutim, sve dok ove zemlje EU drže pitanje Kosova otvorenim, Srbija ga može držati otvorenim i praviti šaradu, govoriti da su zainteresovani za EU, ali ništa ne raditi po tom pitanju, jer su u osam godina zatvorili samo dva poglavlja. Ključ za cijelu regiju je pozicija ovih pet, odnosno ove četiri zemlje. BiH bi bila transformisana, jer bi Srbija bila u potpuno drugačijoj poziciji i njena pozicija podržavanja Dodika bi bila transformisana.

  • Naravno, EU ostaje podijeljen po pitanju Kosova. Generalno, kako SAD i EU mogu uskladiti svoje politike prema Zapadnom Balkanu da one bude zaista efikasne, da se reflektuju u demokratskom progresu i smanjenom utjecaju drugih sila o kojima govorite, Kine i Rusije?

Ja sam iznio svoj prijedlog o tome u jednom članku pod nazivom ‘Izlaz iz balkanske močvare’ koji je objavljen na stranici Wilson centra, gdje predlažam drugi izlaz iz ovoga koji čak ne zahtijeva od ovih četiri, pet zemalja da priznaju Kosovo. Jučer smo imali jedan događaj na kojem su bili stručnjaci iz tri od ovih pet zemalja, iz Grčke, Rumunije i Španije, i raspravljali smo o tome. Razumijem da ove zemlje neće odmah priznati Kosovo, ali one imaju različite pozicije po ovom pitanju.

Grčka ima veoma konstruktivan, pozitivan pristup prema Kosovu. Jedan od stručnjaka je rekao da se taj pristup ogleda u unapređivanju odnosa, ali bez priznanja. Ovaj primjer mogu slijediti i drugi, što bi stvorilo novu dinamiku prema Beogradu. Bez priznanja, ove zemlje mogu se složiti da Srbija mora zaustaviti kampanju protiv priznavanja Kosova a Kosovo mora prestati promovisati ujedinjenje Kosova i Albanije, što je fer, jer se ne fokusiramo samo na Srbiju. Kosovo bi moglo ući u niže rangirane međunarodne organizacije kao što su Interpol, UNESCO, Vijeće Evrope i proširiti svoje bilateralne odnose te tako postati više prihvaćena zemlja u međunarodnoj areni, iako još ne bi mogla ući u NATO, UN ili EU. To bi stvorilo novu dinamiku u Beogradu koji bi rekao: ‘Da, još uvijek Kosovo nije priznato i još nije u ovim ogranizacijama, ali sada je sve teže za nas da izolujemo Kosovo, i to više nije vrijedno, jer gubimo’. Onda bi Srbija počela pregovarati ozbiljno i postigla bi, uz pomoć SAD-a i EU, dostojanstven, stabilizirajući dogovor sa Kosovom, bez ikakvog očekivanja ili pozivanja na RS. Građani BiH bi trebali razumijeti da bi čak problem između Bošnjaka i Hrvata bio u potpunosti drugačiji, on bi bio riješen.

  • Možete li objasniti na koji način bi se to desilo?

Ja imam dosta iskustva u BiH, radio sam tu šest godina, od toga tri godine tokom rata i bio sam svugdje, bio sam u Mostaru u septembru 1993, prije nego što je Stari most srušen, nakon rata sam bio šef OSCE-a u Mostaru zatim u Brčkom. Tako da mi je jako poznata situacija u zemlji, i odnosi Bošnjaka i Hrvata kao i Bošnjaka i Srba. Znam Liska ulicu u Mostaru gdje je groblje bošnjačkih i hrvatskih žrtava sa početka rata, koje su ubili Srbi. Dakle, odnosi Bošnjaka i Hrvata su zasebni, to nije isti odnos kao što imaju Bošnjaci i Srbi. Hrvatska može postići sve svoje strateške ciljeve bez fizičkog uključivanja Hercegovine, šta god ljudi u Hercegovini željeli. Pod američkim vodstvom, Hrvati i Bošnjaci su bili saveznici, i njihov vojni savez je imao ključnu ulogu u završavanju rata što je dovelo do Dejtonskog sporazuma. Takav savez nikada nije bio moguć između Srba i Bošnjaka i poslije rata nikada nismo vidjeli da su se Srbi i Bošnjaci u nekoj stvari ujedinili protiv Hrvata. Stvarni problem u BiH je Republika Srpska, ne Srbi, to nikada ne bih rekao, nego stvaranje RS-a, legitimizacija ovog entiteta Dejtonskim sporazumom, jer to ne funkcioniše i stvara sve uvjete za Banja Luku da odbija saradnju, a to se ne odnosi samo na Dodika, koliko god je on problematičan. Taj problem RS-a će biti riješen kada Srbija prihvati zapadni poredak. Kada Srbija kaže igra je gotova, ne možemo imati Kosovo, to je kraj igre i za RS.

  • Ne bi bilo potrebe za Dejtonom 2 ili nekim drugim promjenama uređenja zemlje?

Ne, to je pristup koji ne zahtijeva Dejton 2, neki Marshallov plan ili čak da SAD preuzme vodstvo, ništa se od ovoga ne mora desiti. Čak ne treba postojati pritisak na Srbiju, ne trebaju sankcije, ne morate priznati Kosovo, ali Kosovo sada ide u međunarodne organizacije i gradi odnose. To sve mijenja u BiH. To je gotova igra za Beograd, to je kraj Miloševićeve strategije, Vulinovog ‘srpskog sveta’, Velike Srbije, Velike Albanije… Riješeno je i pitanje Hrvatske prema Bosni. Nema više Herceg-Bosne jednom kada RS prihvati da je u BiH. To je kraj igre i za Bošnjake, jer neće biti dominacije i demografske zloupotrebe, jer će to biti vizija svih naroda, i to će biti BiH, članica EU i NATO-a, i vremenom će se razvijati građanski identitet. Sve će se to desiti prirodno, ali moramo probiti ove etnonacionalne podjele a problem primarno leži u Srbiji. To je bolji pristup nego reći Beogradu da je “ekonomski i politički lider u regiji”.

  • Kako s druge strane komentirate kritike, prvenstveno Bošnjaka, o miješanju Hrvatske u unutrašnje poslove BiH?

Mislim da je greška praviti analogiju između Hrvatske i Srbije, to su različitie pozicije, iako ne znači da ono što radi Hrvatska nije problematično. Postoje problemi između Hrvata i Bošnjaka, prije svega oko izbora predstavnika hrvatskog naroda i to je legitimno pitanje i briga. To nije u duhu Dejtonskog sporazuma ili bilo kojeg mirovnog sporazuma koji imaju princip reciprociteta. Bošnjaci mogu utjecati na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali Hrvati to ne mogu što se tiče izbora bošnjačkog člana. To je problem. U isto vrijeme to nije razlog da Zagreb dočeka Dodika i Čovića na visokom nivou, da pravi zasebne infrastrukturne dogovore sa Dodikom koje zaobilaze Sarajevo. To je pogrešno. Ali pogrešno je i demografsko nadjačavanje Bošnjaka.

Bio sam prisutan u BiH u sklopu NATO-a u momentu kada je predsjednik Alija Izetbegović napravio kardinalnu grešku. Dejtonskim sporazumom, općine u sarajevskoj regiji u kojima su bili Srbi za vrijeme rata, kao što su Vogošća, Grbavica, Ilidža, pripale su Federaciji BiH, ali to nije trebalo da znači da svi ti Srbi moraju napustiti ta mjesta. Radovan Karadžić je još bio na vlasti na Palama i oni su tražili da svi Srbi napuste ta područja. Alija Izetbegović nikada nije razgovarao sa Amerikancima ili Evropljanima i rekao: ‘Da, njihova vlada je vodila ovaj krvavi rat, čak i genocid protiv nas, dnevne borbe na Grbavici su bile neke od najgorih, oni su nas granatirali i pucali na nas, i napravili pakao od života u Sarajevu, to znamo, ali oni su Bosanci i Sarajlije i želim da oni ostanu, zato tražim od SAD-a, NATO-a i EU-a da nam pomognu, hajde da porazimo politiku sa Pala i zadržimo ih u glavnom gradu’. To je strašna greška bila, njegov stav je bio ‘napolje’. Sarajevo nije samo neki običan grad, to je najveći grad, prijestolnica, srce BiH, Hrvati, Srbi i Bošnjaci su trebali živjeti tu zajedno i to je bila užasna strateška pogreška Izetbegovića. To stvara osjećaj otuđenja kod Srba i Hrvata. U Sarajevu vas niko neće povrijediti ali da li vam se čini kao prijestolnica Srba, Hrvata i Bošnjaka? Bio sam u NATO-u tada na Ilidži, i mogu reći sa sigurnošću to je pomoglo Miloševiću, Mladiću i Karadžiću da ostvare svoju viziju.

  • Parlament Crne Gore je usvojio rezoluciju o genocidu u Srebrenici i smijenio ministra koji je negirao genocid. Ovo je ponovo otkrilo rascjepe u vladajućoj koaliciji u Crnoj Gori a također izazvalo i ljutite reakcije iz Srbije. Kako komentirate ovaj potez, budući da ste rekli da pozicija Srbija utječe i na dešavanja u Crnoj Gori?

Sada će 26 godina od događaja u Srebrenici. Sramotno je da se ovo pitanje politizira i negira kao što je to uradio ministar pravde Leposović, sada bivši ministar, iako je kasnije rekao da nije to mislio, ali zašto bi uopšte imao takve komentare. Sve te stvari su trebale biti davno završene, ali je zapravo ironija u tome što su bile na putu da se završe i ljudi to zaboravljaju. Bilo je to 2004. godine, kada je Dragan Čavić, tada predsjednik RS-a, govorio o zločinima. Istina je da je postojao međunarodni pritisak, ali tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown nije napisao riječi koje je Čavić izgovorio i nije govorio umjesto njega. Čavić je govorio na veoma emotivan način i Bošnjaci su to doživjeli kao iskrenu gestu, iako riječ genocid nije izrečena, ali je to bio veliki korak i bilo je dobro prihvaćeno. Ljudi su mislili da će od tada sve ići naprijed. Parlament Srbije je 2010. imao snažnu deklaraciju, nije priznao da je bio genocid, ali je priznao zločine i međunarodno mišljenje koje je postojalo. Međutim, onda se sve to preokrenulo, Dodik je to radio na razne načine. Pitanje priznavanja Srebrenice je uvijek bilo povezano sa progresom u BiH.

Moram reći da je ovo za mene veoma lično pitanje, jer sam bio u BiH tokom gotovo cijelog rata, bio sam u Žepi u julu 1995, i morao sam direktno da razgovaram sa Ratkom Mladićem, Zdravkom Tolimirom i drugim komandantima i zajedno sa kolegama da organizujem evakuaciju žena, djece i ranjenih iz Žepe. Bio sam svjedok kada je pukovnik Avdo Palić zarobljen i odveden, bio sam svjedok u Hagu na dva suđenja. Grozan je signal za cijeli Balkan da ovo pitanje nije završeno, trebalo se priznati to što se dešavalo a ne da se koristi u političkom diskursu. Ovo je pozitivan korak u Crnoj Gori, ali naravno pravi korak se treba desiti u Beogradu, jer kada to Beograd prihvati to će se desiti u Banjoj Luci.

Ovo ne znači da su samo Srbi odgovorni, da Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci ili Albanci nisu imali odgovornost, ali znači da ako želimo imati napredak da se riješe ova pitanja – moramo imati napredak u Srbiji. Vidimo da se ti problemi riješavaju, Albanci i Makedonci ih riješavaju, kao i Grci i Makedonci, ali neće biti riješivi sve dok u Srbiji postoji revizionistička vlada koja odbija zapadne vrijednosti a promoviše ruske i kineske vrijednosti. Neće biti progresa.

  • Šta onda mislite o kritikama da je miješanje Srbije u druge zemlje u regiji dio širenja utjecaja Rusije na Zapadnom Balkanu?

Rekao bih da se to dešava paralelno sa ruskim utjecajem i bio bih veoma oprezan u korištenju riječi širenje ruskog utjecaja. Mislim da je to pogrešno jer se time odaje dojam da je Srbija u nečijem zatočeništvu a to nije istina. Srbija je suverena država, Aleksandar Vučić ljubi kinesku zastavu, a niko mu nije to rekao, niko ga nije natjerao, a to govori o njegovim vrijednostima. Nedavno je jedan evropski ministar rekao da se Srbijom manipuliše. To nije istina, ne slažem se s tim i to je uvreda za Srbiju, jer pretpostavlja da nije suverena država, da je neko vara, da su Vučić i njegova vlada nesvjesni da ih neko manipuliše. To se ne dešava, je Srbija je sposobna i suverena država i sama bira da potkopava suverenitet Crne Gore, uporedo sa Rusijom. To je veoma važno reći, to je izbor, oni su izabrali tu igru, u BiH su izabrali tu igru sa Dodikom. Dodik kaže ‘mi ćemo se otcijepiti’, a onda Vučić kaže ‘mi poštujemo BiH’, ali ništa ne uradi da pokaže Dodiku da poštuje BiH. To je šarada.

  • Kada govorimo u Rusiji, uskoro će Valentina Inzka na mjestu visokog predstavnika u BiH zamijeniti Christian Schmidt, uprkos njenom protivljenju kao članice Vijeća za provedbu mira (PIC). Može li se očekivati da će se Moskva ‘osvetiti’ za ovo te da će koristiti pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a kada se bude glasalo o produženju mandata EUFOR-a u BiH?

Neću pretpostavljati šta će Rusija uraditi, imam svoje predviđanje, ali analitičari ponekad ne bi trebali predviđati šta će se desiti, jer to mogu drugi ‘pokupiti’ i možete stvoriti određenu dinamiku. Samo ću reći da je interes Rusije u regiji da bude prepreka i da bude problem. Putin razumije da postoje posljedice za određena djela i pitanje je da li Kremlj želi da plati takvu cijenu. Neću predviđati, ali se nadam da Rusi neće to uraditi, jer bi postojale sigurnosne posljedice koje bi mogle krenuti od toga i mogu reći da će Rusija sigurno biti odgovorna za to.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO