Kim Willsher, novinarka koja je svijetu prenijela horor Feride Osmanović

Nagrađivana novinarka se za Al Jazeeru prisjetila horora balkanskih kao što su Ahmići u BiH, Voćin u Hrvatskoj, prisjetila se susreta sa djecom Feride Osmanović…

Faksimil teksta Willsher koji se ne može naći na internetu jer je napisan 1996. (Ustupljeno Al Jazeeri)
Faksimil teksta Willsher koji se ne može naći na internetu jer je napisan 1996. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Na užase rata u Bosni i Hercegovini regija i svijet podsjetio se nedavno nakon što je drugostepenom presudom potvrđena kazna doživotnog zatvora komandantu VRS-a Ratku Mladiću za genocid u Srebrenici, te druge zločine u Sarajevu i širom BiH. Na jednu žrtvu podsjetila je nagrađivana novinarka britanskog Guardiana Kim Willsher, na ženu koja se objesila nakon srebreničkog pakla.

Fotografija je, kao i te 1995. godine kada je nastala, ponovo obišla cijeli svijet, a ovaj put se znalo ko je ta nesretna žena – Ferida Osmanović koja je uspavala svoje dvoje djece, potom ustala i objesila se svojim šalom i kaišem.

Sa Willsher smo razgovarali o tim danima, o novinarskom poslu, o životu na Balkanu, za Al Jazeeru se prisjetila horora balkanskih kao što su Ahmići u BiH, Voćin u Hrvatskoj, prisjetila se susreta sa djecom Feride Osmanović…

  • Nedavno je pažnju regije na društvenim mrežama privukla Vaša objava članka koji ste napisali 1996. godine o ženi iz Srebrenice koja se objesila. Možete li se prisjetiti tih dana, šta Vam je bilo najteže?

– Te 1995. godine, kada je užasna fotografija Darka Bandića objavljena širom svijeta, imala je prost naslov „Obješena žena“. Kažu kako slika vrijedi hiljadu riječi, a ovaj fotografija je izgledala kao simbol svog horora Srebrenice, svega onog šta se dešava Sarajevu i drugdje u BiH. Izgledalo mi je potpuno nepodnošljivo i nezamislivo da ne znamo ime te jadne žene niti šta ju je natjeralo da oduzme si život. To je ono što čini novinarstvo, svjedočenje, imenovanje onih koji ime nemaju i davanje glasa onima koji ga nemaju.

Najteže je bilo ustanoviti ko je ona. Fotograf joj nije znao ime niti je bilo snimka njenog lica. Izvještavala sam tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji od 1991. – prvo u Hrvatskoj, potom u BiH, te na kraju sa Kosova – i upoznala nekoliko novinara i drugih ljudi u tim državama, kao i brojne izbjeglice u Londonu. Zamolila sam sve kojih sam se mogla sjetiti da pitaju prijatelje i kontakte da vidimo ima li nekih informacija.

Sedmice i mjeseci su prošli i niko mi ništa nije govorio, sve do jednog dana kada je zazvonio moj telefon i kada mi je jedan hrvatski prijatelj iz Londona rekao: „Našli smo je“.

  • Doznali ste kako se ta žena zvala Ferida Osmanović i u Tuzli ste našli njenu djecu – kćer i sina. Kako vam je bilo dok ste ih slušali?

– To mi je slomilo srce, svi smo plakali. Nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti ono što su Fatima i Damir doživjeli. Nismo željeli biti napadni niti neosjetljivi, pa smo prvo zamolili prevodioca da postavi pitanja drugim članovima porodice – djeca su živjela sa bakom, a kao da se sjećam tetke i nekih rođaka.

Pitali smo ih da li žele razgovarati sa nama i reći nam šta se desilo jer nam se činilo važno da i oni imaju priliku da govore ukoliko to žele, a oni su željeli govoriti…

Posao reportera je da pišu o onome šta vide i čuju i da ne budu previše lično umiješani, ali i mi smo ljudi i bilo je teško emotivno ne suosjećati sa Fatimom i Damirom i njihovom majkom.

  • Govorite o vlastitim osjećanjima tada. Šta ste osjećali?

– Pa, rekla bih da su bila dva glavna osjećanja: Bili smo jako ponosni što smo mogli imenovati ženu sa užasne fotografije, što smo mogli reći ljudima ko je ona i zašto je uradila to što je uradila. Da ona nije samo ‘simbol’ brutalnosti rata u BiH već i ljudsko biće kao i svi mi ostali, sa istim snovima i nadama kao i mi. Kao majka, sigurno je bila veoma očajna kada je odlučila oduzeti svoj život i načiniti djecu siročadima. To je teško nama bilo za shvatiti, a kamoli za njenu djecu, Fatimu i Damira.

Willshere i fotoreporterka Lynn Hilton bile su u Ahmićima sa vojnicima Ratničke patrole pukovnika Boba Stewarta koji su otkrili masakr (Reuters)

Pisala sam neke jako teške priče tokom sukoba, ne samo sa Balkana već i iz Afganistana, Afrike, kao i sa tragedija kao što je nuklearna katastrofa u Černobilju. Uvijek sam pokušavala dati glas ljudima koji su najčešće žrtve: ženama, djevojkama, starijim i ranjivim, no u BiH sam svjedočila stvarima koje nikada ne želim ponovo vidjeti. Život ide dalje, ali nikada neću moći zaboravitri priču Feride Osmanović niti susret sa njenom djecom. Sa lične strane, mislim da se Lynn (Hilton, fotoreporterka koja je sa Willsher bila u BiH, op.a.) i ja nikada nećemo oporaviti od svega onog što smo vidjeli u BiH.

  • To ste spomenuli u pripremi intervjua, da priča o Feridi Osmanović nije najteža sa kojih ste izvještavali. Možete li spomenuti neke?

– Takvih priča imam iz BiH da bih mogla knjigu napisati!

Priča o Feridi Osmanović i njenoj djeci je zaista jako teška, ali je bilo mnogo jednako ili dodatno težih priča sa Balkana od 1991. do 1999. godine, iz Hrvatske, BiH i sa Kosova kao što ljudi iz tih država znaju bolje od mene.

Vidjela sam tijela izmasakriranih ljudi u raznim selima, pričala sa porodicama koje su izgubile sve što su imale, intervjuirala žene i djevojke koje su silovane… Decembra 1991. Lyn i ja smo bile prve strane novinarke u Voćinu, Hrvatska, gdje su ‘Arkanovi Tigrovi’ počinili masakr. Također smo bile u Ahmićima sa vojnicima Ratničke patrole pukovnika Boba Stewarta koji su otkrili masakr. Ova ova mjesta su bila užasna. Nikada u životu nisam vidjela nešto kao što su prizori iz Voćina i Ahmića i nadam se da nikada to više neću doživjeti.

Intervjuirali smo i Borislava Heraka u sarajevskom zatvoru aprila 1993. godine nakon njegovog hapšenja, a prije suđenja. Tokom razgovora je jako mirno govorio kako je činio ratne zločine među kojima je ubijanje 35 osoba, silovanje desetaka žena, većinom oko Vogošće. To je također bilo uznemirujuće.

  • Povod Vaše objave članka o Feridi Osmanović na društvenim mrežama je bila presuda Ratku Mladiću za genocid. Kako ste vi doživjeli tu presudu?

– Naravno da sam bila jako sretna da je žalba na prvobitnu presudu Ratku Mladiću za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti odbačena. On zaslužuje da provede ostatak života u zatvoru.

No, to neće vratiti ljude koje je on i koje su njegovi ljudi ubili niti će utješiti žene koje su njegove snage silovale, niti one koji su bili mučeni, koji su ostali bez domova, koji su bili raseljeni. Kada sam čula presudu, prvo sam pomislila na Feridu Osmanović, no upoznala sam mnogo ljudi koji su patili tokom rata u BiH.

Pomislila sam i na Sarajevo iz kojeg sam izvještavala tokom rata. Vratila sam se 2012. na godišnjicu početka opsade i srela stare prijatelje, među kojima su Marina i Mirna Emeršić u čijem sam stanu, jako kratko, boravila tokom opsade i čije prijateljstvo i domaćinstvo nikada neću zaboraviti. Prošli smo tada pored instalacije Crvene Stolice. Iako smo svi znali šta se dešavalo u Sarajevu i koliko je djece ubijeno, to je za nas bio veliki šok – vidjeti te male stolice sa igračkama i trakama sa datumima njihove smrti. Svi smo plakali.

Također, Mladić je jedan čovjek, on nije jedina osoba odgovorna za sva ubistva. Vjerujem u mir i pomirenje, ali mora biti pravde. Pravde nema za porodice ubijenih, silovanih, raseljenih ako ljudi odgovorni za ubistvo, silovanje i progone i dalje hodaju slobodni kao zrak.

  • Tokom izvještavanja iz ratova na Balkanu nekoliko puta ste izbjegli smrt…

– Tako je, na primjer, ima li smo jako puno sreće da se spasimo na početku rata u Hrvatskoj, u septembru 1991. godine nedaleko od Dubrovnika.

Prvi put sam izvještavala iz ratnog područja i rečeno mi je kako je put ka Dubrovniku siguran. Nije bio, skoro šest sati smo se krili iza zida od vojnika JNA koji su nas pokušavali ubiti iako smo jako glasno uzvikivali „Novinari Ingleski“. Što smo glasnije uzvikivali, oni su više pucali! Dan-danas ne znam kako smo se spasili, ali ne želim to nešto posebno isticati.

Mnogo ljudi u ratovima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu su bili na meti i poginuli su. Mi smo bili sretni i uspjeli smo se vratiti kući u Veliku Britaniju. Većina ljudi zarobljenih u BiH, naročito u Sarajevu, nisu mogli ići nigdje. Toga sam jako bila svjesna, mi možemo otići, bosanski narod ne.

  • Kao nagrađivana novinarka i osoba koja je vidjela mnogo toga, da li možete shvatiti, objasniti ljude koji dovode u pitanje rat u BiH i genocid u Srebrenici?

– Ako mislite da li razumijem kako postoje ljudi koji kažu kako se u Srebrenici nije desio genocid, onda je odgovor – ne, ne razumijem. Mogla sam tokom rata razumijeti da postoji mnogo propagande i da neki ljudi ne znaju šta se dešava i u šta da vjeruju, no vjerujem kako su sada uspostavljene sve činjenice.

Willsher u oklopnom vozilu snaga UN-a na putu ka Ahmićima (Ustupljeno Al Jazeeri/ Lynn Hilton)
  • Nije lako bilo biti novinar, stranac na Balkanu tokom svih dešavanja i biti sa ljudima sa tog terena. Kako na sve to gledate sada, 20 i više godina kasnije?

– Tokom ratova na Balkanu, neke evropske vlade, koje su podbacile i koje nisu djelovale, optuživale su novinare da pretjeruju, a tu su bile i optužbe iz Beograda da su izvještaji jednostrani. Važno je reći da nijedna strana ovih sukoba nije iz njih izašla ‘čistih ruku’ u potpunosti, ali je jasno i to da se zna ko su bili u principu agresori, a ko žrtve.

Tokom svakog sukoba postoji mnogo propagande sa svih strana i jako je važno, za mene kao novinarku, da uspostavim istinu – ili da joj se približim koliko god to mogu. Na primjer, kada sam čula za masakr u Voćinu, morala sam tamo otiči lično i vidjeti da se desio masakr i da pričam sa ljudima i shvatim šta se desilo, a ne da slušam priče iz druge ruke.

Postojala je jaka frustracija zapadnih novinara koji su izvještavali sa Balkana tokom rata zbog manjka akcije međunarodne zajednice i naročito UN-a na zaustavljaju ubijanja, genocida i ‘etničkog čišćenja’. Ubistvo zamjenika bosankog premijera Hakije Turajlića, dok je bio u oklopljenom vozilu UN-a, te UN-ova izdaja Srebrenice, samo su dvije epizode kojih se mogu sjetiti na tu temu. Boravila sam sa britanskim vojnicima kod Viteza i drugdje i znam kako su bili ljuti zbog ‘pravila djelovanja’ koja su im nametnuta i što su bili jako ograničeni u svom djelovanju.

Danas, čuju se često kritike NATO-ve kampanje bombardiranja Srbije tokom rata na Kosovu. Imam pomiješana osjećanja kada je riječ o takvim kampanjama… jer prečesto imaju civilne žrtve. Lično mislim da ta NATO-va kampanja ne bi bila neophodna da je međunarodna zajednica (vlade, političari, UN…) djelovala brže i oštrije na početku i usprotivila se (Slobodanu) Miloševiću i (Radovanu) Karadžiću.

Na kraju, o ljudima… Dešavanja su bila užasna, ali sam uvijek bila impresionirana otporom bosanskog naroda tokom rata, naročito onih zarobljenih u Sarajevu. Kako se sukob razvijao, mnogi Bosanci koje sam srela bili su jako ljuti zbog nedjelovanja moje vlade, Vlade Velike Britanije, kao i drugih vlada u Evropi da im pomogne, a mislim da su bili ljuti s pravom. No, oni su uvijek bili nepokolebljivo dobri i uvijek su bili, bez obzira na neke užasne situacije, spremni da razgovaraju sa nama, dočekaju nas u svojim domovima. Bosna je tokom rata bila užasno mjesto, ali Bosanci imaju posebno mjesto u mom srcu.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO