Faris Kočan: Za EU je veći izazov unutrašnja paraliza i nejedinstvo nego Balkan

U zamoru procesa proširenja dolazi do izražaja ideja o regionalnoj integraciji po uzoru EU, gdje bi se zemlje jugoistočne Evrope međusobno povezivale i kroz takvu vrstu integracije postigle toliko željenu stabilizaciju.

Da je Balkan preveliki izazov za administraciju EU, onda Hrvatska, kao ni Bugarska i Rumunija, danas ne bi bile članice, kaže Kočan. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Faris Kočan je rođen 1994. godine u Ljubljani. Diplomirao, magistrirao i doktorirao je na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani, gdje se je najviše bavio sa temama, vezanima na jugoistočnu Evropu. U magistarskom radu je istraživao utjecaj turske vanjske politike na jugoistočnu Evropu u procesu evropske integracije regiona, a u doktorskom radu je istraživao kako politička elita u bh. entitetu Republika srpska koristi proces evropske integracije Bosne i Hercegovine za postizanje vlastitih političkih ciljeva.

Trenutno radi kao asistent i istraživač u Centru za međunarodne odnose na Fakultetu društvenih nauka, gdje je angažovan na različitim evropskim projektima koji se bave sa procesom europske integracije jugoistočne Evrope i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini. Od novembra 2021. godine je dio projekta ”Anksioznost mira”, gdje se bavi sa pitanjima etničke distance u post-ratnim društvima. Njegov fokus u narednom periodu će biti Baljvine (Mrkonjić Grad) kao primjer jednog sela gdje sukoba između Srba i Bošnjaka nikad nije bilo i gdje etnička distanca praktički ne postoji.

Sa dr. Kočanom razgovaramo o odnosu Evropske unije i Slovenije prema Balkanu, aktuelnoj krizi u Bosni i Hercegovini kao i dešavanjima u regiji u godini na izmaku te očekivanjima u narednoj.

  • Balkan je u žiži interesovanja svjetskih i regionalnih sila već stoljećima. Kad možemo očekivati konačnu stabilizaciju Balkana i odustajanje od promjena granica?

Ako bi istraživače, koji se bave sa pitanjima jugoistočne Evrope to pitali prije 10 godina, svi bi rekli u jedan glas da bi konačnu stabilizaciju Balkana i odustajanje od promjena granica postigla evropska integracija regiona. Članstvo u Evropski uniji je prije 10 ili 15 bilo posmatrano kao ultimativno rješenje svih problema, kao magični štap koji bi mogao da transformiše i stabilizira region. Takvo razumijevanje proističe iz logike takozvanog narativa o ”staroj Evropi”, o Evropi nakon Drugog svjetskog rata, gdje su Francuska i Njemačka postigli neki oblik pomirenja kroz ekonomsku i kasnije političku, društvenu i kulturnu integraciju kroz članstvo u EU.

To je do globalne ekonomske krize i niza unutrašnjih kriza u EU (migrantska kriza, Brexit) funkcionisalo kao legitiman okvir za osmišljavanje stabilnosti u regionu. Sad je situacija sasvim drugačija jer u takozvanom zamoru procesa proširenja dolazi do izražaja ideja o regionalnoj integraciji po uzoru EU, gdje bi se zemlje jugoistočne Evrope međusobno povezivale i kroz takvu vrstu integracije postigle toliko željenu stabilizaciju. Moja procjena je da će stabilizaciju ovaj region zaista postići samo kroz vlastitu integraciju, koja će biti vođena kroz lokalne vlade zemlja regiona i na osnovu pravila primjenjivih na zajedničkom tržištu EU.

  • S obzirom na historijsko iskustvo i unutrašnje slabosti Evropske unije da li je Balkan prevelik izazov za administraciju EU? Kakva je uloga „Otvorenog Balkana u ovom procesu i možemo li očekivati zeleno svjetlo u decembru za Sjevernu Makedoniju i Albaniju nakon promjena u Bugarskoj?

Umjesto da je Balkan izazov za administraciju EU, rekao bih da je izazov unutrašnja paraliza i nejedinstvo država članica. Da je Balkan preveliki izazov za administraciju EU, onda Hrvatska, kao ni Bugarska i Rumunija, danas ne bi bile članice. Ali pošto su sve odluke o proširenju EU prvenstveno političke, proširenje na Zapadni Balkan takođe treba da bude predstavljeno kao politički prioritet u budućnosti. I u tom kontekstu, Otvoreni Balkan je izuzetno dobra prilika za region, posebno ako Srbija uspije da djeluje transformativno kroz ovu inicijativu. To znači, da će ova inicijativa postati temeljni okvir za buduće odnose u regionu zasnovane na saradnji, dobrosusjedskim odnosima i povjerenju. Da bi Srbija to postigla, mora da se distancira od bilo kakvih naznaka da je riječ o inicijativi koja će joj najviše koristiti u budućnosti. To će učiniti podizanjem svijesti o svojoj ulozi u regionu, i, shodno tome, preuzimanjem relativne odgovornosti za unapređenje odnosa u jugoistočnoj Evropi. To znači, da bi inicijativa Otvoreni Balkan mogla dovesti do potencijalnog priznanja Kosova, jasnog opredjeljenja za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, uz pretpostavku distanciranja od aktuelne politike Republike Srpske i nemiješanja u unutarašnja pitanja Crne Gore. Tek tada će takva inicijativa moći imati transformacijske efekte na regiju i postići stabilizaciju kroz unaprjeđenje odnosa na svim nivoima, jer bi ljudi u regionu samo na takav način prevladali strah koji u ovom trenutku postoji i vezan je na poziciju Srbije.

Što se tiče zelenog svjetla za Sjevernu Makedoniju, bugarski veto pokazao je trenutno stanje u EU. Kada Bugarska postane veto igrač na nivou EU tada postaje sve jasnije da nešto zaista nije u redu i da EU nema (više) zajedničkog pravca za regiju. Nakon promjena možemo se nadati, da će doći zeleno svjetlo za Sjevernu Makedoniju i Albaniju.

  • Slovenija je od deset država koje su pristupile Evropskoj uniji 1. maja 2004. godine bila ekonomski najrazvijenija. U međuvremenu, Sloveniju zaostaje, a politički kurs države skrenuo je udesno. Kako objašnjavate ovaj proces?

U kontekstu tog velikog proširenja, Slovenija se smatrala najuzornijim studentom. Čak i u periodu najveće ekonomske krize se samoidentificirala kao vodeća država, koja je uvijek nastojala da bude dio francusko-njemačkog voza. Ali to je sve u kontekstu projiciranja vanjskog imidža. Unutrašnji procesi su išli malo drugačije. Slovenija je od perioda globalne ekonomske krize do danas bila podvrgnuta relativno visokom stepenu političke nestabilnosti, politike novih lica i relativne ideološke neambicioznosti, što se može pripisati činjenici da nova lica nisu znala tačno gdje vide Sloveniju i šta uopšte žele postići u političkom smislu osim dobro plaćenih pozicija i kvota u javnom sektoru. I u tom smislu je bilo novim političarima dovoljno, da su implementirali agendu EU u Sloveniji. To je djelovalo kao faktor pasivizacije slovenačkog političkog prostora. Kada govorim o pasivizaciji, govorim o tome da je Slovenija samo slijedila politiku EU i ideje drugih članica EU, ali nikada nije napravila ovaj iskorak k pokušaju da na bilo koji način doprinese na nivou EU idejom koja bi prvenstveno bila od koristi Sloveniji.

U tom smislu se mi u Sloveniji volimo šaliti da je većina naših političkih stranaka bez mirisa, boje i ukusa. Sve je to dovelo do toga da Slovenija ekonomski raste, ima dobro zaleđe, ali ne sa takvom brzinom kao baltičke i višegradske zemlje.

  • Područje vašeg istraživanja i analiziranja je Bosna i Hercegovina. Može li bh entitet Republika srpska iskoristiti slabosti međunarodne zajednice, podršku Srbije, Mađarske, Rusije da promjeni svoj status na štetu Bosne i Hercegovine?

Međunarodna zajednica je dugo podijeljena po pitanju budućnosti Bosne i Hercegovine. Mogli bismo reći da postoji suštinski jaz između održavanja statusa quo po svaku cijenu s jedne strane i insistiranje na reformama koje bi dovele do stvaranja funkcionalne Bosne i Hercegovine. Trenutno nije jedinstvena samo šira međunarodna zajednica, već i Evropska unija, posebno po pitanju sankcija. Republika Srpska može računati na Mađarsku, Poljsku i Sloveniju. Dakle, Milorad Dodik može mirno da vodi svoju agendu, čiji je krajnji cilj, naravno, održavanje vlastite pozicije u Republici Srpskoj. U ovom slučaju, on to čini tako što se predstavlja kao borac za prava bosanskih Srba, kao političar koji čuva političke sposobnosti Republike Srpske i kao političar koji brani samo postojanje Republike Srpske. Dodik je sada u javnosti shvaćen u Republici Srpski kao pobjednik, kao neko ko je uspio spriječiti međunarodno miješanje.

Sumnjam da on želi promijeniti status Republike Srpske kao političkog subjekta u BiH, najvjerovatnije želi da povrati sva ovlaštenja koja su Republici Srpskoj “oduzeta” u procesu neophodnih reformi, ali mu je glavni cilj da se zadrži status quo, status Republike Srpske kao političke kategorije, koju vodi on i njegova partija. To je onda poligon za nastavak korupcije i klijentelizma. To, naravno, šteti političkom kapacitetu Bosne i Hercegovine, koja će bez reformi biti zarobljena u stabilnoj nestabilnosti, te će i dalje gubiti mlade obrazovane ljude, a time i potencijal za bilo kakve promjene.

  • Sa druge strane u BiH imamo i neriješeno tzv. „hrvatsko pitanje“. Da li se bh. Hrvatima zbog rigidne politike HDZ BiH i demografske erozije može desiti sudbina Martićevih Srba koji su odbijanjem sporazuma Z4 izgubili sve u Hrvatskoj?

U prošlosti se hrvatsko pitanje rješavalo pod pretpostavkom da kada Bosna i Hercegovina uđe u EU, ono će takva pitanja biti sasvim nebitna. Barem je tako na to gledao Tuđman kada je potpisivao Washingtonski sporazum o formiranju bh. entiteta Federacija BiH. Danas je, naravno, situacija potpuno drugačija. Međutim, istina je da će bosanski Hrvati uvijek biti jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, što im donosi posebna politička prava i beneficije.

Zapravo, niko u Bosni i Hercegovini nije zadovoljan situacijom, svi se osjećaju kao taoci vlastitog sistema. Bošnjaci, kao većinski narod, osjećaju se taocima bosanskih Srba i Hrvata koji nisu zainteresirani za funkcionalnu BiH, bosanski Srbi se osjećaju kao taoci Bošnjaka i ideje da moraju regulirati svoje političke odnose unutar BiH, bosanski Hrvati se osjećaju kao taoci sistema koji im onemogućava političku autonomiju, koju pravdaju uglavnom činjenicom da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu.

I umjesto da traže mogućnosti da koegzistiraju i stvore zajedničko društvo u takvom zastoju, oni se bave stvarima koje su sasvim nemoguće bez jasnog konsenzusa. Najveći problem je što se predstavnici bosanskih Srba i bosanskih Hrvata osjećaju kao manjine u BiH, čak i ako djeluju u politički simetričnom okruženju, te povezuju i temelje svoju politiku na iracionalnosti zasnovanoj na percepciji manjina. I onda predstavnici sva tri konstitutivna naroda upadaju u ovu spiralu iracionalnosti koja ne vodi nikuda, samo u daljnje probleme, iseljavanje, ekonomski grč i održavanje besperspektivnosti Bosne i Hercegovine kao države. A najgore od svega je, da birači tu iracionalnost političkih elita podržavaju i čak nagrađuju na svakim izborima.

  • Godina koja je na izmaku je bila izuzetno burna na Balkanu. Ispratili smo troje izbore u Bugarskoj, dvoje na Kosovu, te vrlo neizvjesne izbore u Albaniji i S. Makedoniji. Također, svjedočili smo konstantnoj krizi u Crnoj Gori nakon prošlogodišnje promjene vlasti. Šta možemo očekivati u narednoj godini na Balkanu?

Mnogo će zavisiti od zelenog svjetla za Sjevernu Makedoniju i Albaniju, kao i od projekata koje finansira EU kroz Investicioni fond za zapadni Balkan. Od toga će zavisiti i pozicioniranje vlada zemalja jugoistočne Evrope prema EU, posebno jer su svi takozvani prioritetni projekti vezani za regionalnu infrastrukturu (autoputevi). Na ovaj način Evropska unija može barem malo ojačati svoju poziciju, jer je i naše istraživanje pokazalo da stanovnici regiona najviše podržavaju ekonomski uticaj EU. I EU također može najuspješnije graditi svoj uticaj na tome, pogotovo jer je Kina stekla jake saveznike u regiji na račun ulaganja u infrastrukturu.

Što se tiče unutrašnje situacije u ovim zemljama, možemo reći da u Srbiji trenutno ne vidim ozbiljnu alternativu Vučiću, koji je poništio bukvalno sve društvene podsisteme, a opozicija nije u stanju da ponudi zajedničku platformu i jako ime koje bi konkurisalo Vučiću. Možda se civilno društvo može probuditi i po uzoru na dešavanja u Mađarskoj, zajedno sa opozicijom pronaći odgovarajuću platformu koja bi bila konkurentna.

U S. Makedoniji situacija je vrlo specifična. Zaev je podnio ostavku zbog poraza na lokalnim izborima u Skoplju, ali je u ovom slučaju sam sebi iskopao jamu, jer je svoju poziciju u stranci vezao za izbore u Skoplju. Zaev će se povući, ali sumnjam da bi SDSM naredne izbore prepustio VMRO-u sa novim rukovodstvom, mora se shvatiti da Zaev nije kažnjen zbog vanjskopolitičke situacije, već za neispunjenja obećanja vezana za unutrašnja pitanja (vladavina prava, korupcija…).

U Crnoj Gori je situacija izuzetno specifična. Crna Gora doživljava tranziciju poslije Đukanovića, ali je sreća što je članica NATO-a, pa se ne očekuju ozbiljni bezbjednosni izazovi. U Crnoj Gori trenutno postoji radikalizacija biračkog tijela takozvanog liberalnog centra, odnosno onih birača koji se na neki način identifikuju kao Crnogorci. To smo mogli vidjeti i u Cetinju i to je nešto što može da nas brine. Vladajuća prosrpska koalicija, naravno, igra na kartu identiteta jer pokušava da prikrije pravo stanje u Crnoj Gori, koje je sve samo ne ružičasto, visok javni dug, pitanje finansiranja duga prema Kini, korona kriza koja je teško pogodila sektor turizma koji generiše četvrtinu crnogorskog BDP-a. Kako sadašnja koalicija nije u stanju da riješi stvarne probleme Crne Gore, okreće se pitanjima koja trenutno mogu stvoriti efekat dimne zavjese u Crnoj Gori.

Izvor: Al Jazeera