Za srpski nacionalizam Bošnjaci su izdajnici koji su primili islam

U knjizi 'Umiruće tijelo politike' Senadin Musabegović se bavi fenomenima Golog otoka i opsade Sarajeva (Ustupljeno Al Jazeeri)
U knjizi 'Umiruće tijelo politike' Senadin Musabegović se bavi fenomenima Golog otoka i opsade Sarajeva (Ustupljeno Al Jazeeri)

Skoro tri desetljeća od “sloma” komunizma i nestanka Jugoslavije, ta je bivša zajednička država još uvijek tema ne samo mnogobrojnih javnih debata i polemika, nego i ozbiljnih naučnih i esejističkih promišljanja. U vrijeme sve raširenijih intencija da se na period socijalističke Jugoslavije gleda iz revizionističke vizure knjige kakva je Umiruće tijelo politike sarajevskog univerzitetskog profesora Senadina Musabegovića donosi novu perspektivu u razumijevanju tog narativa.

U knjizi se Musabegović, osim fenomenom Golog otoka, bavi i pitanjem opsade Sarajeva, definirajući, u najširem smislu, opsadu Sarajeva kao nacionalistički pokušaj uspostave neprobojne granice. U tom smislu predmet Musabegovićevog interesa su i fenomeni ratnog silovanja, koje je bilo dio političke strategije čelnika bosanskih Srba i presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i proizvodnja mita “Kosovka djevojka”.

Sarajevski pjesnik i univerzitetski profesor Senadin Musabegović autor je više knjiga poezije i naučne studije pod naslovom Rat: Konstitucija totalitarnog tijela. Knjigu Umiruće tijelo politike objavljuje izdavačka kuća iz Sarajeva Buybook.

  • Rezolucijom Informbiroa, Jugoslavija se ‘odvaja’ od tadašnjeg SSSR-a i, kao posljedica sukoba, nastaje Goli otok. Kakvu je ulogu u učvršćivanju režima Josipa Broza Tita imao Goli otok i kakve su metode primjenjivane nad zatvorenicima?

– Metode su bila da zatvorenik prevaspitava zatvorenika. Dakle, dojučerašnji drugovi, koji su za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe bili solidarni i kompaktni, pa i u nekim slučajevima i život spašavali, preko noći su postali neprijatelji. Cilj surovih metoda, kroz koji se na ‘staljinistički način obračunavalo protiv dogmatskog staljinizma’, vjerovatno je bio i u tome da se pokaže [Josifu] Staljinu da je Tito odlučan u borbi protiv ‘velikog brata’. Svaki oblik popustljivosti, demokratičnosti, kako navodi Milovan Đilas u svojim memoarima, mogao bi se interpretirati, iz perspektive tvrdih boljševičkih ideala, kao izraz slabosti, neodlučnosti. Vjerovatno je Staljin očekivao da će Tito biti iznutra slomljen i da će moliti za spas, jer mnogi komunisti, koji su se hrabro borili protiv ‘vanjskog neprijatelja’ – klasnog, fašističkog, imperijalističkog… i koji su pokazivali nadljudsku odlučnost i hrabrost – iznutra su se lomili pred Staljinovim optužbama i sarađivali su u samooptuživanju.

Tito je bio iznimka i razbio je, kako navodi Latinka Perović, tvrdu partijsku monolitnost, koja se utjelovljavala u neupitnoj ikoni vodilji, koja je, kako se to tada vjerovalo, jedina u stanju da provede internacionalnu revoluciju i radničku pravdu na zemlji – Staljinu. Naravno, Tito se možda najviše plašio unutrašnje pobune, jer i sam nije znao ko je sve od njegovih najbližih ljudi Staljinov saradnik. A može se pretpostaviti da je bila možda dovoljna jedna organizirana pobuna Staljinovih pristaša pa da Staljin, na njihov poziv, izvrši napad na Jugoslaviju. Tito je uspješno spriječio svaku pobunu, ali cijena uspjeha je bila surova. Treba uzeti u obzir i to da su mnogi od onih uvjerenih informbiroovaca bili spremni likvidirati Tita, da su mnogi od njih bili prekaljeni borci, koji su prošli kroz mnoga ratna iskustva te su bili vojno i kontraobavještajno obučeni.

Ali, Goli otok nije bio logor smrti, mnogi zatvorenici su se vratili kućama, a neki su stekli, iako su uvijek bili za državu potencijalno osumnjičeni, i zavidnu karijeru. Ali, nemali broj je onih koji su iznutra bili ubijeni te su tragično završili. Naime, oni i kada su se vraćali kući uvijek su bili pod prismotrom i organi bezbjednosti su ih prisiljavali često na saradnju i doušništvo.

  • Zašto i iz kojeg razloga je Tito konstruirao mit o vanjskom neprijatelju?

– Tito za vrijeme NOB-a, iz strateških razloga, nije vodio toliko revolucionarni rat, a i sam Staljin je smatrao da to nije mudro, jer bi se zapadne sile s kojima je sarađivao protiv toga pobunile. Dakle, njegova ratnička vodilja je bila borba protiv okupatora, stranog zavojevača, vanjskog neprijatelja. Zanimljivo je da su svi nacionalistički pokreti bili kvislinški. A samim tim, kao da su se uloge obrnule. Jer, nacionalistički pokreti nastaju kao otpor protiv okupatora, ili imperijalne vlasti, dakle, protiv, Austro-Ugarske i Otomanske imperije. Jedan od osnovnih simbola za nacionalno oslobođenje, naprimjer, srpskog naroda, a donekle i drugih naroda, bio je vidovdanski kult, koji je zagovarao “osvetu” i “borbu” protiv stranog zavojevača oličenog u Otomanskoj imperiji.

Tako da je borba protiv okupatora viđena kao borba protiv imperijalne vlasti, a u velikoj mjeri protiv islama. Nacionalna ideja, koja se zasnivala na “prkosu” i “časti”, trebala je, kroz iskrenu požrtvovanost, svjedočiti kako su se mali narodi spremi žrtvovati za svoju samobitnost. Ali, u trenutku Hitlerove okupacije, ti mali narodi postaju, u ime nacionalističke politike, podaničke sluge, dok se Titovi partizani kale u nacionalne heroje, koji se ne žrtvuju u ime srednjovjekovne časti, već nastoje stvoriti novu budućnost, novog čovjeka, izgraditi novu zajednicu, zasnovanu na principima “bratstva i jedinstva”. Dakle, Tito se u, ime patriotizma, borio protiv okupatora, ali nije zagovarao povratak na “zlatnu prošlost”, već je stvarao “novog čovjeka” i novu solidarnost među narodima. Što hoće reći: dok se borio protiv vanjskog neprijatelja, u ime “novog čovjeka” i “nove budućnosti”, obračunavao se s unutrašnjim neprijateljem.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Unutrašnji neprijatelj, ili ideološki opozicionar, predstavljen je kao kvisling, ili kao onaj ko je nesposoban, zbog svojih egoističko-kapitalističkih nakana, odlučivati o sudbini naroda, pa kao takav ne zaslužuje učestvovati u vlasti. Tito je ispravnost svog puta i borbe poslije rata legitimirao kroz kult pobjednika. Jer. dokaz njegove ispravnosti, vjere u narod, to je što je pobijedio. Stoga, za vrijeme raskola sa Staljinom, Tito ne predstavlja sukob toliko kao ideološki raskol, već igra ponovo na kartu patriotizma, pa ga Staljin, paradoksalno iz ove perspektive, naziva nacionalistom, jer se odrekao internacionalne radničke solidarnosti. Tito je kroz sukob sa Staljinom, također, učvršćivao svoju vlast unutar [Komunističke] Partije. Mnogi tvrde da mu je sukob sa Staljinom bio isprika da se kroz konflikt s vanjskim neprijateljem obračuna s neprijateljem unutar vlastitih partijskih redova. Ne smatram tu tezu u potpunosti tačnom, jer on svoje najbliže drugove nije paranoično optuživao i slao ih na Goli otok, već samo one koji su se javno zalagali za politiku Sovjetskog saveza, kao, naprimjer Andriju Hebranga i Sretena Žujovića Crnog (doduše, oni nisu bili na Golom otoku). Ali, problem je u tome što su mnogi, obični ljudi bile žrtve lažnih optužbi i sumnji.

  • Da li je Tito gradio kult ličnosti i odakle je taj kult crpio moć i snagu?

– Sigurno je, kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu, koristio mehanizme vlasti da izgradi kult ličnosti. Ali, pitanje je da li je on taj kult gradio samo kroz represivne mehanizme, prijetnju i strah? Te da li se suprotstavio i Hitleru i Staljinu zbog sopstvenog slavoljublja i bezgranične želje za vlašću? Smatram da bi bilo ispravnije ako se kaže da je on uistinu izgradio svoju harizmu kroz sukob s okupatorom, kao i kroz sukob sa Staljinom. A mislim da je u uslovima krize i prijetnje jedna istinska harizma, kakav je on uistinu i bio, neophodna i nužna te da je uživao povjerenje naroda. Također, ne mislim da je on bio samo dobar strateg, manipulator, koji je isključivo radio za svoje interese, već da je i vjerovao u određene principe i ideje i kao takav bio istinski vizionar. A to što se nije uvijek slijepo pridržavao ideja u koje je vjerovao, ne svjedoči toliko o njegovoj neprincipijelnosti, već o njegovom otvorenom, nedogmatskom načinu rezoniranja, što se znao adaptirati na nepredvidljive okolnosti. Druga strana konformizma i egoizma, kao i želje za vlašću, bezuslovna je poslušnost, pristajanje na sve kako bi se vlastiti ciljevi ostvarili. Tito je znao napraviti kompromis, ali nikad zbog lične koristi nije izdao vlastite principe i ideje. Ne mislim da je neko ko slijedi samo vlastiti egoizam i želju za vlašću moga proći kroz takva životna iskušenje, krize, te da stvori stabilan i uspješan politički sistem.

  • Kako je Radovan Karadžić primjenjivao fenomen obruča u nasilnoj realizaciji svojih političkih planova, posebice kada je u pitanju opsada Sarajeva?

– Iako sam u svojoj knjizi napravio usporedbu između Golog otoka i opsade Sarajeva, postoje značajne razlike. Tito, kada je napravio Goli otok, kako god njegove metode bile surove i nedopustive, on je odbranio zemlju i Jugoslavija nije bila okupirana, niti podjeljenja, što je vjerovatno i Staljin želio uraditi, niti je njegova “totalitarna vlast” počivala poslije raskola sa Staljinom na sveopćoj paranoičnoj kontroli, koja se lako mogla rasplamsati s obzirom na to da je Jugoslavija tada bila apsolutno izolirana, ostavljena od svih. Opsada Sarajeva nije imala neku veliku vojno strateško-funkciju (čak je i “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić rekao da je ona besmislena, jer su zbog nje svjetski mediji srpski narod osuđivali, satanizirali), već je više njen cilj u izoliranju, izbacivanju drugih naroda koji urušavaju nacionalnu čistotu srpskog naroda.

Sjetimo se kako je Radovan Karadžić u filmu Srbian epics, dok se pobjedonosno šepurio za vrijeme opsade, na planini iznad Sarajeva, objašnjavao ruskom piscu [Eduardu] Limonovu, da su Muslimani Srbi koji su primili islam, što bi se reklo – poturice. Ali, možemo postaviti pitanje: kakva je to šizofrenija da kažeš da su Muslimani Srbi, a onda ih u ime srpstva ubijaš? To, zapravo, eksplicitno upućuje na to kako je smisao obruča, za one koji su ga kreirali, da nešto unište u samima sebi. Tako, dok se neko drugi ubacivao u obruč, nešto se željelo iz samog nacionalnog sopstva izbaciti, isključiti. Uništavajući drugog, uništavali su nešto u samima sebi, zatvarajući drugog, zatvarali su sami sebe.

U tom kontekstu, možemo postaviti pitanje: šta je ideal ka kojem teži nacionalizam? Ideal je da se narod ujedini sam sa sobom, kao na nekom rajskom otoku, da se stopi s vlastitom granicom koja ga dijeli i štiti od svega onoga što je vanjska opasnost, neizvjesnost. Ali, zar taj rajski otok nije neka vrsta obruča, neka vrsta geta i zatvora? I nacionalizam se nikada ne ujedinjuje sam sa sobom, jer uvijek postoji fantomski, prijeteći drugi, koji urušava narcisoidni mit o samojedinstvu. Dakle, samojedinstvo se formira kroz isključivanje, izbacivanje, izoliranje i ti procesi služe kako bi se iluzija o fantomskom jedinstvu sačuvala.

Smisao obruča je i u tome da se ideja “bratstva i jedinsta” zamijeni “bratoubistvom”. Jer, nisu su se drugi narodi ubijali, istrebljivali zbog toga što su bili različiti, već stoga što su bili slični. Zacijelo, cilj samoga obruča je da stvori granici između naroda koji su slični, da stvori kulturološko-nacionalne nepremostive suprotnosti, kako bi se sopstveni narod zatvorio, zaključao u čvrsti i nedjeljivi identitet. Ali, ta granica, koja bi trebala dijeliti jedan narod od drugog, zapravo iznutra dijeli sopstveni narod. Granica i podjele su se interiorizirala u samome narodu i one se misle kao prostor apsolutne nacionalne slobode, a i jedinstva.

  • Da li je Karadžićeva politika urbicida bila je povratak čistom nacionalnom identitetu? Sjetimo se uništavanja Vukovara, Sarajeva, Bihaća, Srebrenice, Goražda?

– Možemo se pitati zašto su se organizirali urbicidi? Zašto je srušen Vukovar, granatiran Dubrovnik i zašto su gore pomenuti gradovi bili pod opsadom? Naime, ako želiš osvojiti jedan grad i ako je u njemu utkana memorija koja je povezana za historiju tvoga naroda, onda je besmisleno taj grad bjesomučno rušiti. Kada je Karadžić groteskno imitirao nekog vojskovođu, koji kao Mesija govori sa planine, onda on nije spomenuo da u Sarajevu, kojeg on drži u opsadi, žive i Srbi. Naime, Sarajevo je i srpski gradi i u njemu je upisana značajna historija srpskog naroda. Ali, ako držiš taj grad u opsadi, onda želiš kroz granate upisati u njemu novo značenje, zapravo želiš istaknuti i to da Sarajevo ne pripada više srpskom narodu.

Naime, on kaže da je Sarajevo na srpskoj zemlji, dakle, da pripada Srbima. Možda je mislio da preko vlasništva na zemlju možeš posjedovati grad. Ali, grad sebe ne legitimira preko prava posjedovanja na zemlju. Zacijelo, nacionalna ideja sebe zasniva na vezi država – narod – zemlja te da se narod treba ukorijeniti u tlu, da svoju memoriju upiše u zemlji; struktura grada se opire takvoj logici. Jer je grad mnoštvo perspektiva koji se prepliću, svaki novi pogled na grad je novo stvaranja grada, grad je vječita otvorenost u kojem se pogledi prožimaju, on je mnoštvo ulaza i izlaza. Gilles Deleuze grad u filmskoj slici (“slika – vrijeme”, kako on to naziva) poredi s ljudskim mozgom, u kojem se nalazi mnoštvo vibracija, fluksova, te navodi roman Andreja Bjelog Petrograd, u kojem grad ne posjeduje jedan čvrst centar, fiksiranu perspektivu, već mnoštvo događaja koji djeluju kroz zakon akcije i reakcije. Kao što strukturom mozga i funkcijama moždanih ćelija ne možemo objasniti samu suštinu sjećanja, tako ni samim mjestom, lokacijom, zemljom u kojoj je ukorijenjeno nacionalno pamćenje ne možemo spoznatu dinamiku gradu, njegovu horizontalnu protežnost i dinamiku.

Grad i mozak su utemeljeni u slobodi odnosa koji se ne mogu fiksirati, niti odrediti, tako da svaka podjela grada, svi nevidljivi zidovi koji su nikli u podijeljenim gradovima, kao da neko samim stanovnicima ugrađuje u sam mozak nevidljivu žicu. Problem je u tome što mnogi i ne opažaju da su dobrovoljno, u ime nacionalne slobode, prihvatili žicu kao svoju zaštitu i oslonac.

  • Da li je srpski nacionalizam Bošnjake vidio kao izdajnike srpstva, odnosno kao simboličkog brata koji je primanjem islama iznevjerio kršćanske korijene?

– Da, jeste, i na simboličkom nivou nasilje je imalo neku vrstu purifikacije. Jedna od značajnih figura protiv kojih se nacionalizam nasilno usmjerava je izdajnik. Za nacionaliste izdajnik bi bio onaj ko je iznevjerio svoje pretke, svoju tradiciju i priklonio se drugoj kulturi. Moglo bi se reći da je izdajnik onaj koji je prihvatio utjecaj drugih kultura. A ako se nacionalizam želi vratiti na svoju “zlatnu prošlost”, što hoće reći na “izgubljeni raj”, u kojem je nekada narod u Srednjem vijeko boravio, onda on treba pronaći nekoga ko je kriv što je narod prognan iz “izgubljenog raja”. A ko je kriv za to? Pa kriv je “izdajnik”, a “izdajnici” su svi oni koji ne slijede svoju tradiciju, vjeru, pretke… Možemo reći da je najveći izdajnik za srpski nacionalizam onaj koji je primio islam.

Kažnjavajući brata koji je primio islam, na simboličkom nivou, srpski nacionalizam bi se trebao vratiti na svoj iskon, na svoju tradiciju. Ali, unutar modernog života veza s tradicijom je narušena, zapravo i sam nacionalizam zdušno uništava i razara tradiciju, tako da se povratak na vjeru pradjedovsku ne dešava, već se jedino odvija kažnjavanje brata koji je “izdao”. I kroz nasilje nad njim se formira fantazma o blizini s nacionalnim iskonom. Zacijelo, i sama ideja nacionalnog povratka na “zlatnu prošlost” je antievolucijski proces.

  • Da li je silovanje Bošnjakinja bilo politička strategija i sredstvo rata?

– Za ovaj rat možemo reći da nije istina da su nacionalni heroji, kao što je, na primjer, [Željko Ražnatović] Arkan, išli u rat da brane svoju zemlju, familiju, tradiciju, žene i djecu, već da pobjegnu od žene i djece te da rade sve ono što je nedozvoljeno. Da slobodno uživaju u zločinu. Tako da je silovanje bilo dopušteno, na to su se vojnici podsticali, kako bi rat doživjeli kao seksualnu avanturu.

  • U knjizi pišete o načinu na koji se žensko tijelo koristi u ratne svrhe i načinu na koji je Svetlana Ražnatović Ceca ‘pretvorena’ u sex simbol. U tom procesu vidite jedan duboki paradoks?

– Ceca je neka vrsta Arkanovog ratnog plijena. Ali, ona se predstavljala kao “Kosovka djevojka”, koja vida rane junacima, koja vjerno očekuje svog ratnika. Ali, u njenom hiperseksualnom tijelu ništa ne ukazuje na vjernost. Dakle, ona bi trebala da je oličenje tradicije, skrušenosti, žrtvovanja, čednosti, iskonskih hrišćanskih vrijednosti, ali upravo ona je sve suprotno od toga. Kao što pjevačica Madonna nema ništa zajedničko s kršćanskom Madonnom, tako ni Ceca nema ništa zajedničko s tradicijom, kao i s “Kosovkom djevojkom”.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO