Sit down komičar ruši granice

Piše: Snježana Mulić-Softić

Svi su stand-up, samo je Jasmin Džemiđić sit down komičar.

Kada ima nastup, na binu ne može istrčati i raširenih ruku pozdraviti publiku, već se na nju mora dovesti, i to u kolicima čije točkove sam pokreće šakama.

A da bi došao do bine, zavisno od toga, u kojem prostoru i na kojem spratu se predstava održava, mora ga neko ili ponijeti ili, u boljem slučaju, uspeti liftom.

Jasmin Džemiđić ima 32 godine, a od osamnaeste je u invalidskim kolicima.

Srećemo se u malom kafeu i odmah ispaljuje šalu, kazavši kako on nikad ne mora čekati da se oslobodi neka stolica.

Iako ga ljudi na ulici prepoznaju, neki mu dovikuju: “Gdje si, komičar?”, Jasmin kaže da su za njega sve pozornice i pozorišta, do prije dvije godine, bile potpuna nepoznanica, mjesto na koje – odlazi neko drugi, samo ne on.

Prvi put u pozorištu

“Nikad do 2013. nisam bio, recimo u Kamernom teatru 55, iako sam rođeni Sarajlija, iako jako volim pozorište, i iako mi je najveća želja da upišem studij glume. Jednostavno zbog toga što je to pozorište na spratu, u zgradi sa vijugavim stepenicama”, kaže, prisjećajući se svog prvog ulaska u to pozorište.

“Prijatelj Emir Kapetanović me pozvao da gledam predstavu koju je režirao, ‘Bajka koju idiot priča’, a koja se prikazivala u Kamernom i ja sam s pika rekao da ne mogu, jer se ne mogu popeti. Međutim, on je riješio problem, tako što me je, uz pomoć uposlenih u Kamernom, uznio uz stepenice, a poslije, kada sam tamo imao i svoj prvi nastup, uznijeli su me liftom za scenografiju, a koji, zapravo, nema zidove, nego je to samo ploča koja se diže i spušta, a usput se i strašno trese.”

Tada je kaže, shvatio da i osobe s invaliditetom mogu ući u pozorište, ali samo donekle – do rampe koja kaže: ti si ovdje samo gledalac.

“Preći onu drugu rampu, tamo gdje je scena i gdje su glumci, to je puno teži posao. Kao da kažu: ti si osoba s invaliditetom i tebi nije mjesto na sceni”, priča Jasmin, koji je, kaže, jedini sit-down komičar u regiji (ima još jedan, obolio od cerebralne paralize, ali on može hodati i stoji na sceni.).

A onda je na internetu našao oglas Magacina Kabare za takmičenje u stand-up komediji, prijavio se, pa se i ta rampa otvorila.

“Uvijek sam se šalio s rajom, zbijao šale na svoj račun, i taj poziv baš mi je dobro došao. Takmičenje je bilo u caffe-klubu Gogo na Ciglanama, pa sam im napisao da, ako unutra ima stepenica, zanemare moju prijavu. Mislili su da se šalim, ali su, ipak, naveli da ima samo jedna, i ja sam otišao. Ništa živo nisam spremio, samo sam otišao. Raja je bila nevjerovatna, čim sam počeo pričati, oni su pljeskali, smijali se i tu sam večer osvojio drugu nagradu, ali i mogućnost da idem na takmičenje ‘Šeret’”.

Gorke šale

Kaže da je tu večer šale ispaljivao iz glave i uopće nije imao tremu, jer su svjetla bila toliko jaka da je publiku samo čuo, ali je nije vidio niti je s njom imao direktan kontakt očima.

“Pričao sam kako su me ostavljale djevojke. Naravno, sve to je izmišljeno, ali jedna šala je išla otprilike tako da je jedna djevojka od mene otišla u električnim kolicima, pa je nisam mogao stići.  Pričao sam o drugoj kako mi je dala nogu i kako tu nogu još čuvam u ormaru. Iako je to crni humor, raja su se smijala, nekako su odmah shvatili šta hoću da im kažem. Atmosfera je bila fantastična, što me je jako ohrabrilo.”

Sve Jasminove šale vezane su za osobe sa invaliditetom [Al Jazeera]

Poslije je, kaže, išao na radionice stand-up komedije koje su pokrenuli Filip Andronik i Peđa Bajović, a onda je i sam nabavio literaturu, pa kod kuće učio.

Kad ga pitamo odakle crpi ideje za šale koje govori na sceni, odgovori kratko: “Pa, živim u Bosni.”

Na takmičenju “Šeret” osvojio je peto mjesto i kao nagradu dobio angažman u Magacin Kabareu, gdje je saradnik zvanično od 2013. i otkad ima svoj nastup pod imenom “Sit down komičar”.
 
Sa Magacinom Kabare, Jasmin je otišao i na turneju po bh. gradovima.

“Da nije bilo te turneje, ja ne bih Bosne vidio”, kaže, prisjećajući se vremena kada je znao po nekoliko mjeseci ne izaći iz kuće, ali i druženja, šale i uzbuđenja za vrijeme turneje.

Jasmin sam piše sve tekstove za svoje nastupe i svaki je vezan za osobe sa invaliditetom.

“Ja hoću, kada sam na sceni, i da zabavim publiku, i da je nasmijem, ali i da joj pošaljem poruku, da mijenjam svijest, da mijenjam odnos društva prema osobama poput mene”.

Jednom je, kaže, na sceni ispričao “šalu” o tome kako ga je djevojka ostavila tako što je otišla sa ratnim vojnim invalidom, želeći poslati posebnu poruku vlastima.

“Htio sam poslati poruku da i među osobama sa invaliditetom postoji razlika. Jer osobe kao ja imaju invalidninu 400 KM, ratni vojni invalidi imaju 1.600, a civilne žrtve rata 1.300 KM, a svi imamo isti problem, svi imamo iste potrebe.”

Fakulteti iz nužde

Iako trpi teške bolove u oba kuka i u nogama na kojima su se otvorile rane, Jasmin je nasmijan i pun optimizma. Čak ne pije ni lijekove, jer je na njih alergičan.

Imao bi, kaže, puno razloga da bude depresivan i da sije pesimizam oko sebe.

“Majka mi je umrla kada mi je bilo 18 godina, tačno onda kada sam skroz pao, odnosno kada više nisam mogao hodati, a koju godinu nakon toga, umro je i otac. Osim toga, čitav život sam bio drugačiji, jer sam se rodio sa dječijom paralizom, pa sam u školu išao na štakama i hodao kao patak. U četvrtoj godini sam ispao kroz prozor s drugog sprata kuće, a onda me je u srednjoj školi udario motor, nakon čega sam bio sve lošije i lošije, i na kraju završio u kolicima. Ja sam imao samo dvije opcije – ili da prihvatim to ko sam i kakav sam, i kolike su moje granice, pa da se zafrkavam, ili da budem depresivan”, kaže i zaključuje kako je izabrao prvu opciju.

Sav svoj rad u Magacinu Kabare posvetio je borbi protiv barijera, ali ne samo onih fizičkih, na koje nailaze osobe sa invaliditetom, nego i protiv barijera u glavama.

Kao poseban uspjeh ističe to što sve više u publici viđa osobe u kolicima.

“I to je veliki uspjeh, da su te osobe izašle iz kuće, da su prešle tu barijeru i da su shvatile da je pozorište i za njih”, kaže Jasmin, sjećajući se kako je, iako je želio studirati glumu na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, morao izabrati nešto sasvim drugo.

Tako je prvo upisao Poljoprivredni fakultet, ali je brzo odustao zbog hemije i matematike, pa je otišao na Fakultet za socijalni rad: “Ja sam na te fakultete išao samo zato što imaju pristup za osobe sa invaliditetom, a ne zato što ih volim.”

Na Akademiju nije mogao ni zbog stepenica, a niti zbog programa koji uključuje i scenski pokret, ples… Međutim, od toga još ne odustaje. Kaže da je čuo da će se graditi nova zgrada, za koju pretpostavlja da će imati pristup za osobe sa invaliditetom, pa kaže – čim to bude, otići će na prijemni ispit.

‘Mnogi šute i trpe’

Iako su njegove šale protkane gorčinom, od njih ne želi odustati. Kaže da su ga zbog toga kritizirali najviše članovi Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Kantona Sarajevo, a čiji je član.

“Nekima je bilo strašno da ja iznosim ono što je, kao, samo naše, što, kao, treba ostati među nama. Ljudi se stide reći da nose pelene, da nešto ne mogu uraditi sami. Čak ima i roditelja koji se stide što su im djeca u kolicima, pa ih ne puštaju vani. To želim promijeniti. Znam da ne mogu sam, ali, koliko-toliko”, kaže Jasmin.

Iz dana u dan, unapređuje svoje vještine potrebne za ulogu komičara. Ponekad ga u tome spriječi jaka bol u kukovima i visok pritisak, ali on, stisne zube i kaže sebi: “Mogu ja to”.

“Još čekam operaciju kukova, i tu sam ne mogu puno uraditi. To će odraditi vrijeme, ali zato mogu smiriti visoki pritisak. Toliko sam se samodisciplinirao, da sam miran i staložen, kao da imam niski pritisak. Moram sve to, ako neću da budem ters i na grbači ljudima oko mene. A moram još i da radim”, kaže, navodeći priču na to kako uskoro priprema prvu pozorišnu predstavu, koja će se najvjerovatnije zvati ”Jasminovo pozorište”.

Bit će to, kaže, predstava koja će govoriti o problemima osoba sa invaliditetom, o zdravim osobama koje im otežavaju ionako težak život, o zakrčenim trotoarima, nepristupačnim institucijama, nemogućnosti zaposlenja…

Jasmin je svjestan svojih granica, ali i toga da sistem često osobama poput njega ne dozvoljava da ih dostigne. On je čvrsto odlučio da do nje dođe, ali i da je preskoči.

“Nije sve ni do sistema, već i do nas, jer mnogi šute i – trpe”, kaže dok skuplja snagu da se uspne uz nemali uspon ispred kafea. Na pitanje da mu pomognemo, odgovara: “Neka, ja ću se prvo zalaufat’ sam, jednom, dvaput, pa, ako ne mognem, e tek onda me pogurajte”, kaže i dok zamiče, okreće se i ispaljuje još jednu šalu:

“Samo me nemojte slikati u kolicima, molim Vas”.

Izvor: Al Jazeera