Ivins: Tehnologija koči istraživanje svemira

Piše: Branimir Bradarić

U modernom svijetu danas je lakše na ulici naletjeti na milijardera, sportsku ili filmsku zvijezdu nego na ženu astronautkinju koja iz prve ruke može govoriti o iskustvima tijekom leta u svemir. Upravo tu sreću imali su građani Vukovara kojega je posjetila Marsha Ivins (SAD) koja je čak pet puta bila u svemiru.

Ona je u razdoblju od 11 godina, na pet letova space shuttlom, u svemiru provela ukupno 55 dana, pri čemu je njezin najdulji neprekidni boravak u orbiti, oko Zemlje, trajao 14 dana.

Kaže kako je počela sanjati da postane astronautkinja kada je imala deset godina, odnosno od 1961. godine kada su Amerikanci prvi put otišli u svemir.

„Bio je to moj san koji se, srećom po mene, i ostvario. Sanjala sam godinama o tome. Kasnije sam saznala da je preduvjet za program astronauta diploma iz prirodnih znanosti. I to sam riješila, diplomirala i zaposlila se u NASA-i. Potom sam se tri puta prijavljivala za program astronautkinje prije nego sam odabrana između stotina drugih kandidata. Ni danas ne znam zašto sam baš ja odabrana“, kaže Ivins.

Stalna obuka

Kaže da obuka astronauta neprestano traje. Međutim, kada se jedan od kandidata odabere za određeni let u svemir, slijedi posebni trening koji traje od jedne do dvije godine. Ukoliko se ide na svemirsku postaju, taj trening traje i do četiri godine napornoga svakodnevnog rada, pri čemu je sve podređeno tom letu.

Kada je poslije svega ipak ušla u program, uslijedile su i burne reakcije obitelji.

„Otac je bio sretan, ali prije svega ponosan činjenicom da mu je kćerka astronautkinja. Međutim, majka je bila nesretna i strahovala je, kao što bi i svaka druga majka, za moju sigurnost. U isto vrijeme, sestra je mislila da sam potpuno luda“, kaže kroz smijeh Ivins.

Upitana bi li ponovno letjela u svemir kaže: ”Da, vrlo rado i bez imalo razmišljanja”. Svaki od letova na kojem je sudjelovala nosio je i dozu straha, ali niti na jednoj od misija nije imala nikakvih većih problema.

Prisjećajući se svoga prvoga leta u svemir, kaže da je bila fascinirana i oduševljena svime kao i činjenicom da je jedna od rijetkih koja je imala priliku napustiti planet na kojem živi. Isti osjećaji ponavljali su se i prilikom svakog sljedećeg leta. Nikad joj let u svemir, kojega ne može usporediti ni s čim poznatim, nije postao rutina.

„Jako je teško govoriti o tim osjećajima. Mogućnost da odeš u svemir i da okružiš planet, što smo mi činili 16 puta dnevno, da vidiš Zemlju tako daleko, da gledaš stotine zvijezda na nebu, čini čovjeka jako poniznim i postanete svjesni koliko ste mali. U isto vrijeme, bila sam i izuzetno sretna i ponosna jer takvu priliku ima veoma mali broj ljudi na svijetu. Sve to što čovjek ima priliku vidjeti i ti osjećaji, gotovo se ne može opisati riječima. To je nešto zaista posebno“, kaže Ivins.

Činjenica je i da i u ovome pozivu dominiraju muškarci te da je žena u ukupnom broju astronauta svega jedna trećina ili četvrtina. Taj podatak Ivins pojašnjava time da se žene manje odlučuju za tehnička polja, a da je diploma iz tih oblasti preduvjet da se može ući u program za astronaute. Ipak, u budućnosti očekuje veće učešće žena u letovima u svemir.

Zaostali u napretku

Upitana kako čovjek podnosi život u svemiru i bez gravitacije, kaže kako je to nešto na što se čovjek mora priviknuti, ali i da je ljudsko tijelo iznimno prilagodljivo. Kaže kada je astronaut jednom „gore“ da je to i najizazovniji dio misije. Sve što se tada radi, radi se iznimno oprezno i precizno.

U svojim letovima u svemir bila je i u misijama vezanim za mir i svemirsku postaju gdje su bili opskrba, kao i mehanička posada. Dopremili su shuttlom na mir i prvi znanstveni modul, laboratorij Destiny. Njezin posao tom prilikom bio je upravljati robotskom rukom shuttlea i njome uzeti laboratorij iz spremišta i zakačiti ga za postaju. Pomagala je i u tri svemirske šetnje.

Ipak, govoreći o svemirskim letovima, sa žalošću kaže kako se tehnologija od godine kada je čovjek prvi put stupio na Mjesec nije mnogo pomakla prema naprijed.

„Činjenica je da danas imamo bolje materijale, kvalitetniju tehnologiju i proizvodne procese, kao i samu raketnu tehnologiju, ali sva ta tehnologija u osnovi ista je kao ona od prije 50 godina. Kada se ta tehnologija usporedi sa tehnologijama u drugim oblastima, može se reći da niti u jednoj drugoj oblasti nismo toliko zaostali u napretku. Realno gledajući, nismo mnogo učinili. To je i jedini razlog zašto nismo više svemira do sada istražili“, navodi Ivins.

Smatra da bi prije dubljeg i značajnijeg istraživanja svemira, kao i drugih planeta, prvo bilo potrebno pronaći volju da se sve to napravi. Pri tome je potrebno dugoročno investiranje i istraživanje.

Filmske greške

„Mora se znati da se, kada se investira u istraživanja u svemiru, sva ta saznanja vraćaju na Zemlju, gdje dovode do niza poboljšanja života. Ta istraživanja i ti rezultati dovode do boljitka cijeloga svijeta“, tvrdi Ivins.

Osvrnula se i na brojna filmska ostvarenja koja, kako kaže, ne prikazuju ono što se zaista događa u letovima u svemir i što sve astronauti doživljavaju u to vrijeme.

„Film ‘Gravitacija’, koji je pobrao brojne filmske nagrade u svijetu, za mene je izuzetno bolan jer je uništio sve ono čemu sam ja posvetila svoj život. Film je prepun tehničkih pogreški koje prosječni gledatelj ne vidi. Mnogo toga u filmu nije prikazano točno. U filmu su pogodili pogled iz svemira i to je napravljeno odlično“, rekla je Ivins.

Na kraju, i pored svega doživljenoga i viđenoga, razdoblje kada je „išla u svemir i letjela oko Zemlje“ Ivins smatra sretnijim dijelom svoga života, a posao astronauta najboljim poslom kojim se mogla baviti. Kada bi opet imala priliku birati posao, ponovno bi odabrala poziv astronautkinje.  

Izvor: Al Jazeera