Evropi je potrebna ratna ekonomija

U posljednje četiri i po godine rat pred vratima Evrope predstavlja stalnu brigu za donosioce politika. Ipak, oni su ga posmatrali više kao prijetnju koja se nadvija, a ne kao nešto što već nagriza same temelje na kojima Evropa počiva.

Ruski rat opustošio je veliki dio južne i istočne Ukrajine, iako su se linije ratišta pomicale veoma sporo. Za Evropu, međutim, izazov nikada nije bio ograničen samo na ratište. Podrška Ukrajini i obuzdavanje Rusije stavili su pod izazov ekonomske resurse i političko jedinstvo kontinenta. Sada, dok američki predsjednik Donald Trump nastoji prisiliti Kijev na nepovoljan sporazum i prijeti povlačenjem američke podrške, Evropa se suočava sa mogućnošću da još veći dio tog tereta mora preuzeti sama.

Čak i ako se najnovija kriza izbjegne, Evropa više ne može računati na to da će Washington garantirati njenu sigurnost. Mora razviti finansijske kapacitete za održavanje ukrajinske odbrane, industrijsku snagu za vlastitu odbranu te ekonomsku polugu za obuzdavanje Moskve. Kako bi odgovorila na te izazove, Evropa mora izgraditi ratnu ekonomiju.

Protekle četiri godine nude pouke o tome kako Evropa može finansirati takav pothvat, ali i upozorenja na podjele koje bi ga mogle potkopati. Evropska unija već je predvodila nedavno finansiranje Ukrajine – od udjela od 18,1 milijardi eura u pozajmicama Grupe G7 u sklopu inicijative „Ubrzanje vanrednih prihoda” (ERA) vrijedne 50 milijardi dolara u 2024, pa sve do finaliziranja novog zajma od 90 milijardi eura u aprilu ove godine, koji je realiziran bez učešća SAD-a.

Evropske unutrašnje podjele

Ipak, i dalje postoje unutrašnje podjele oko brojnih pitanja, naročito onih koja se tiču obuzdavanja Rusije. Ovog mjeseca EU je usvojio dosad najveći paket sankcija. No, iako su te mjere donijele rekordan broj novih uvrštenja na liste sankcioniranih subjekata, nisu znatnije proširile obim ograničenih aktivnosti niti su ubrzale postepeno ukidanje uvoza ruskih energenata – pri čemu je uvoz putem plinovoda i dalje dozvoljen sve do jeseni 2027. godine.

Evropski čelnici također su izrazili zabrinutost zbog Trumpove odluke da odustane od uvođenja novih sankcija povezanih s Rusijom, dok on istovremeno pokušava pronaći rješenje za troškove koje je prouzrokovala njegova vanjska politika.

Međutim, američko-izraelski rat protiv Irana pokazao je, u najmanju ruku, da su evropske mjere usmjerene protiv ruskih energenata mogle biti i strožije. Prije februara, kroz Hormuški moreuz prolazilo je oko 20 miliona barela sirove nafte i naftnih derivata dnevno, kao i otprilike 110 milijardi kubnih metara ukapljenog prirodnog plina (LNG) godišnje.

Poređenja radi, Rusija je u septembru izvezla oko 6,5 miliona barela nafte i naftnih derivata dnevno, a prošle godine oko 43 milijarde kubnih metara LNG-a, što čini otprilike trećinu nafte i dvije petine LNG-a koji prolaze kroz Hormuški moreuz. Kako kriza traje, a Trump nastoji osigurati dodatne ruske isporuke, Europa vmora svoje napore usmjerene na ograničavanje Moskve dopuniti većim ulaganjima u vlastitu sigurnost.

Prvi i najvažniji korak je uspostava trajnog okvira za zajedničko zaduživanje Evropske unije – ne samo radi finansiranja daljnje odbrane Ukrajine, već i radi ulaganja u odbrambenu industriju koja će Evropi biti potrebna za održavanje vlastite odbrane te, bude li potrebno, za prevladavanje budućih prijetnji iz Rusije. Krize potiču inovacije, što se pokazalo tokom pandemije COVID-19, kada su države članice EU-a prevladale svoj dugogodišnji otpor prema zajedničkom zaduživanju te 2020. godine pokrenule fond za oporavak „NextGenerationEU”, vrijedan 750 milijardi eura.

Doprinos EU-a pozajmicama u okviru instrumenta ERA, kao i ovogodišnji mehanizam vrijedan 90 milijardi eura – pri čemu su oba finansirana zajedničkim zaduživanjem EU-a – proširili su tu logiku na finansiranje u ratnim uslovima. Ipak, riječ je o improvizacijama koje se osmišljavaju od krize do krize.

Potencijal korištenja zamrznute ruske imovine

Produbljivanje unije tržišta kapitala i fiskalne unije, uz izgradnju istinske fiskalno-vojne državne strukture, postavilo bi temelje evropske moći i sposobnosti odvraćanja te pobjede u ratovima.

Ista logika danas vrijedi i za SAD, gdje su razvijena tržišta kapitala omogućila kompanijama poput SpaceX-a – koje su godinama masovno ulagale prije nego što su počele ostvarivati povrat – prostor za razvoj tehnologija, poput mreže Starlink, koje su iz temelja promijenile savremeno ratovanje. Važnost te tehnologije danas je itekako vidljiva na ukrajinskim ratištima, gdje komunikacijski sustavi Kijeva ovise o mreži koja je podložna hirovima jednog čovjeka – izvršnog direktora SpaceX-a, Elona Muska. Stoga je Evropi potreban fiskalni kapacitet za finansiranje sopstvenog tehnološkog razvoja i nabavke.

Postoji razumljiva zabrinutost zbog postojeće zaduženosti evropskih država, poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, zamrznuta državna imovina Rusije nudi potencijalni način za podršku daljnjem zaduživanju. I dalje postoje neslaganja oko korištenja te imovine. Belgija, u kojoj se putem sistema Euroclear nalazi njen najveći dio, protivi se takvom potezu zbog straha od pravnih postupaka Rusije i štete za svoj položaj u globalnom finansijskom sistemu.

Unija mora djelovati zajednički kako bi podijelila taj rizik, koji je, uostalom, preuveličan. Također, ne mora sva fiskalna podrška EU-a dolaziti u obliku direktnog zajedničkog duga. Znatno širenje unije tržišta kapitala EU-a te stvaranje porezno povoljnih okvira širom regije za odbrambene kompanije i tehnološke inovatore moglo bi se pokazati još učinkovitijim.

Osim pitanja same imovine, Evropa mora preuzeti i veću kontrolu nad svojim preostalim ekonomskim vezama s Rusijom. To podrazumijeva mnogo aktivnije djelovanje u slučajevima poput onog austrijske banke Raiffeisen. Godine 2025, na temelju odluke ruskog suda, iz ruske podružnice Raiffeisena oduzeto je više od 2,1 milijarde eura kao naknada kompaniji Rasperia, koja je povezana sa sankcioniranim oligarhom Olegom Deripaskom.

Odluka bečkog suda iz prošlog mjeseca sada otvara put Raiffeisenu da zatraži naknadu iz imovine kompanije Rasperia koja je zamrznuta u EU-u – koristeći pritom isti izuzetak od sankcija putem kojeg je Euroclear 2025. godine oslobodio oko tri milijarde dolara. Upravo takvo legalizirano poslovanje s Moskvom čini prijetnje poput onih upućenih Belgiji kredibilnim – ako Kremlj može zaplijeniti evropsku imovinu i ishoditi oslobađanje imovine povezane sa Rusijom koja je zamrznuta u EU-u, svaka eksproprijacija postaje sredstvo pregovaranja.

Smanjiti uticaj SAD-a

Dalje, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU sve češće primjenjuju mjere protiv zaobilaženja sankcija, koje dijele određene značajke sa sekundarnim sankcijama SAD-a. Evropa bi sada trebala nastupiti odlučnije i jasno dati do znanja da kompanije koje pomažu Rusiji u izbjegavanju sankcija riskiraju gubitak pristupa evropskim finansijskim skistemima i tržištima. Američke kompanije odabrat će Evropu, a ne Kremlj, čak i ako Trump ukine dodatne sankcije.

Na kraju, Evropa bi trebala nastojati smanjiti uticaj SAD-a na svoje vanjskopolitičke i sigurnosne odnose. Govoreći ove sedmice u Kataru, američki ambasador u Turskoj Tom Barrack izjavio je da se Washington udaljava od svog decenijama starog dogovora – sigurnost u zamjenu za naftu iz Zaljeva. Evropa možda ne može ponuditi isti nivo sigurnosti, ali može ponuditi obostrano korisno partnerstvo koje odgovara na zabrinutost obje strane. Upravo Evropa sada pojačava svoje djelovanje u Zaljevu – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska tamo raspoređuju borbene avione, sisteme protivzračne odbrane i kapacitete za nadopunu goriva kako bi pomogli Saudijskoj Arabiji u odbrani od napada Husa. Za razliku od Washingtona, Evropa može ponuditi dublje partnerstvo u budućnosti te djelovati kao pouzdan kupac nafte i plina iz Zaljeva. Zauzvrat, države Zaljeva trebale bi učiniti više kako bi odgovorile na evropske sigurnosne zabrinutosti vezane uz Rusiju – strožijim provođenjem sankcija te, prije svega, okončanjem uloge Kremlja u grupi OPEC+.

Evropa raspolaže sredstvima za finansiranje vlastite sigurnosti. Sada mora pronaći volju da se za tu svrhu zaduži.

Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Al Jazeere.