Srpske političke igre sa mrtvim jugoslovenskim maršalom Titom

Zašto se i poslije 44 godine od smrti maršala Josipa Broza Tita, nekadašnjeg predsjednika SFRJ, spominje mogućnost preseljenja njegovog groba iz Kuće cvijeća u Beogradu kao dijela Muzeja istorije Jugoslavije na neko drugo mjesto? Kumrovec, kao rodno mjesto, naprimjer, ili Sarajevo kako bi to voljela gradonačelnica Benjamina Karić.

Zašto takve inicijative obavezno imaju rukopis šešeljevsko-radikalskog narativa iz prošlog vijeka i kako je moguće da danas izlaze iz usta visokih funkcionera vladajuće neoradikalske stranke kao što je gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić?

Zašto antijugoslovenska histerija, o tome se ovdje radi, traje i decenijama nakon što Jugoslavije i njenog glavnog simbola Tita odavno više nema?

Tito ostaje u Beogradu

Čudna, iznenadna i potpuno nepotrebna medijska polemika ne samo u Srbiji nego “od Triglava do Đevđelije” naglo je utihnula poslije intervjua koji je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao za briselski Politico u kojem je svom brižljivo biranom partijskom drugu Šapiću odgovorio da grobnica Josipa Broza Tita neće biti izmještena iz Kuće cvijeća u Beogradu.

“Josip Broz je deo naše istorije. Živeo je ovde, sahranjen je ovde i ostaće deo jugoslovenske i srpske istorije”, rekao je Vučić.

Ovo na prvi pogled sasvim normalno i racionalno obrazloženje, međutim, otvara i neka pitanja na koja odgovore i nije teško naslutiti.

Prvo, sam Vučić je izrastao ispod šinjela Vojislava Šešelja, jednog od najpoznatijih nosilaca glogovog koca kojim je, kako je nerijetko objašnjavao, trebalo probiti srce mrtvom Titu “kako se ne bi povampirio”.

Drugo, zar postoji iko ko bi povjerovao kako u neoradikalskoj Srpskoj naprednoj stranci postoje ljudi čija se mišljenja razlikuju od vođinog? Pogotovo ako je dijametralno suprotno i pogotovo ako je riječ o osjetljivim pitanjima kao što je bilo čiji grob, a ne vođe svih jugoslovenskih naroda koji su se u međuvremenu, većinski odrekli i Tita i njegove baštine.

Nažalost, i ovaj put sve više liči na skeč iz neumorne partijske kuhinje čiji je jedini cilj proizvodnja medijske prašine kojom se nastoji odvratiti pažnja i oslabiti pritisak javnosti na trenutno najvažnija pitanja Srbije kao što su Kosovo ili iskopavanje jadarita, a ne bilo kakvu a kamoli  demokratsku razmjenu različitih mišljenja. Toga nije nikad bilo u partijama boljševičkog tipa kakva je i ova čiji su visoki funkcioneri Vučić i Šapić.

Gradonačelnik Šapić, ni to nije nikakva tajna, tek je jedna od Vučićevih igračaka koji je godinama glumatao opozicionara da bi mu se išta ozbiljnije vjerovalo. Osim neskrivenog četnikovanja koje je u Srbiji odavno postalo kurentna politička roba.

Historijski revizionizam

Uz zahtjev za premještanje Titovih posmrtnih ostataka na drugo mjesto izvan prostora Muzeja istorije Jugoslavije, Šapić je ponovio i zahtjev svih srpskih  desničara kako bi sa Kalemegdana u Beogradu trebalo izmjestiti Grobnicu narodnih heroja u kojoj počivaju partizanski i komunistički lideri Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Đuro Đaković i Ivan Milutinović sa sve natpisom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”.

Ovaj se zahtjev povremeno javlja otkako je u Skupštini proguran zakon o izjednačavanju partizanskog i četničkog pokreta od kada su i četnici, ravnogorci ili pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, kako god ih zvali, postali – antifašisti. Sljedbenicima njihovih ideja do danas, ma koliko se trudili, nije pošlo za rukom da pripadnike tih snaga de facto poraženih u Drugom svjetskom ratu, proglase i pobjednicima. A da se trude, trude se, pa ni to nije isključeno.

Valjda zbog toga Šapić ponavlja i svoj stari zahtjev da se u strogom centru Beograda, na Terazijama, podigne spomenik četničkom komandantu Dragoljubu Draži Mihailoviću, ističući vlastiti antikomunizam kao svoju primarnu vrlinu.

Nije u ovoj sumornoj priči, naravno, bitan beogradski gradonačelnik. Kako kaže istoričar Milovan Pisarri, čije riječi prenosi Radio Slobodna Evropa “opasan je to korak napred u istorijskom revizionizmu kojem u Srbiji svedočimo poslednjih decenija”.

“Tim korakom se samo ponavljaju i sve više ‘utvrđuju’ lažne činjenice koji su u veoma opasne, kojima se falsifikuje istorija i kojima se osobe koje su bile na pogrešnoj strani, saradnici okupatora i ratni zločinci, predstavljaju kao antifašisti i, da kažemo, dobri momci”, ocjenjuje Pisarri.

Jugoslovenstvo kao zloduh

Nakon što je godinama pred krvavi raspad, a pogotovo poslije ratova za teritorije jugoslovenske države čerečenje mrtvoga maršala i eks predsjednika Jugoslavije nastavljeno sa nesmanjenim intenzitetom, mnogi su se u Beogradu i Srbiji, naročito novokomponovani antikomunisti, naslađivali pričama o Titu kao najvećem srbomrscu i čovjeku koji je “ubio više Srba nego Hitler i Mussolini zajedno”.

Među opravdanim kritikama i optužbama, kao jedan od najtežih Titovih grijehova, gledano sa srpske strane, isticana je činjenica da je bio Hrvat. Što i jest i nije tačno. Jer je Titovo jugoslovenstvo bilo nesporno i uvaženo u cijelom svijetu, kako na Istoku tako i na Zapadu. S tim, što u drugoj ili Titovoj Jugoslaviji jugoslovenstvo nije shvatano kao pokušaj stvaranja jugoslovenske nadnacije kao što je to bio slučaj kod kralja Aleksandra u prvoj Jugoslaviji, nego su svi imali svoje republike, kasnije države, u zajedničkoj federaciji, koja će se potom sve učestalije nazivati “tamnicom naroda”.

Zbog takvog jugoslovenstva i takve Jugoslavije, Tito je od “najvećeg sina naroda i narodnosti” sveden na zloduha koji simbolizira tiranina ugroženog srpskog naroda čijem grobu u koji je položeno njegovo tijelo pred brojnim kraljevima i predsjednicima  iz cijelog svijeta, danas navodno nema mjesta u glavnom gradu Srbije. Uprkos činjenici što i danas broj onih koji dolaze pokloniti se njegovim sjenima nipošto nije zanemariv. Kao i činjenici što pored njega kasnije sahranjena i Jovanka Broz čiji grob niko i ne spominje.

Zato su samo djelimično u pravu oni glasovi iz srbijanske opozicije koji ukazuju kako je zahtjev za izmještanje mrtvog Tita zapravo pokazatelj sukoba u vladajućoj stranci oko toga  koliko će ko novca staviti u svoj džep, skretanje pažnje sa Kosova, ali i “očekivan potez u duhu srpske tradicije”, šta god to značilo.

Osim što je bio jugoslovenski i svjetski državnik, ugledan i cijenjen i pored svoje komunističke orijentacije, treba podsjetiti na činjenice da je Tito, između ostalog, bio komandant jugoslovenske partizanske vojske u Drugom svjetskom ratu, predsjednik Saveza komunista Jugoslavije i doživotni maršal i predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odbio je 1948. godine da budi poslušnik Staljina, a 1961. sa Naserom i Nehruom bio osnivač Pokreta nesvrstanih.

Po sopstvenoj želji sahranjen je u Kući cvijeća na Dedinju.

Krajnje je vrijeme da ga se ostavi da počiva u miru bez obzira što se to nositeljima glogovih i drugih kolaca neće svidjeti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.