Jimmy Carter: Otac arapsko-izraelske normalizacije

Dana 29. decembra bivši predsjednik Jimmy Carter preminuo je u dobi od 100 godina. Kao 39. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i kao obični građanin, Carter je bio zagovornik mira među narodima, demokratije i raznih humanitarnih i ekoloških ciljeva. Ali će na Bliskom istoku ostati upamćen kao otac arapsko-izraelske normalizacije.

Carteru, koji je 1977. godine položio predsjedničku zakletvu, egipatski predsjednik Anwar Sadat dao je priliku da bude autor prvog sporazuma o normalizaciji između arapske zemlje i cionističke države. Pomogao je Sadatu i izraelskom premijeru Menachemu Beginu da zaključe Sporazum iz Camp Davida 1978. godine i pregovore o egipatsko-izraelskom mirovnom sporazumu koji je formalno okončao sukob između te dvije države.

Kao što su pokazala dešavanja u posljednje četiri decenije, ni sporazum ni ugovor nisu doveli do mira i pravde na Bliskom istoku. Izrael nastavlja svoju okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalema i pokrenuo je genocidni rat protiv Pojasa Gaze. Palestinci još nemaju nezavisnu državu s Jerusalemom kao glavnim gradom, a većina arapske javnosti odbija priznati Izrael ili pristati na normalizaciju odnosa s tom državom.

Kada u retrospektivi posmatramo sporazume u kojima je Carter posredovao, jasno je da su oni bili početak sporog i postepenog, iako ne javno priznatog, napuštanja palestinskog pitanja od zvaničnih arapskih država i američke kampanje da pokopa palestinske nacionalne aspiracije.

Zaostavština Camp Davida

Sporazumi iz Camp Davida prije svega bili su mapa puta za puni egipatsko-izraelski mir, puno priznanje Izraela od Egipta i okončanje učešća Egipta u arapskom ekonomskom bojkotu Izraela. Sporazumi su, bez sumnje, bili samo okvir za pregovore između dvije države koji će nekoliko mjeseci kasnije dovesti do potpisivanja mirovnog sporazuma.

Ovi sporazumi su sadržavali i odredbe vezane za palestinski narod, čija je formulacija ukazivala na konačnu svrhu sporazuma. Spomenuti dokument govorio je o planu da se pruži „autonomija“ „stanovnicima“ okupirane teritorije kao da su Palestinci bili strani državljani koji su naselili Zapadnu obalu i Gazu.

U to vrijeme, SAD još nije bio priznao Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) kao jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda. Stoga su sporazumi pozivali na biranje „samoupravne vlasti“ za okupirane teritorije. Ali autonomiju i izabrano tijelo trebali su nadgledati Izrael, Egipat i Jordan, čime bi se jasno kršilo pravo Palestinaca da osnuju nezavisnu, nacionalnu vladu.

Tokom 1980-ih, zbog američki podržanih izraelskih prigovora, Palestinci su bili odsutni i spriječeni da budu faktor u osmišljavanju mirovnih planova za arapsko-izraelski i palestinsko-izraelski sukob. Ali izbijanje Prve intifade u decembru 1987. i odricanje Jordana od svojih prava na Zapadnu obalu 1988. godine jasno su pokazali da se Palestinci više ne mogu ignorisati u mirovnim pregovorima.

Ipak, 1991. godine, Palestinci koji su učestvovali na Madridskoj konferenciji bili su prisutni samo kao dio jordanske delegacije, čime je opet negirano postojanje njih kao nacije.

Kao i drugi primjeri „mirovnog procesa“ koji je vodio i sponzorisao SAD, madridski put je doveo do zastoja, s obzirom na to da je Izrael nastavljao ignorisati nacionalna prava Palestinaca i odbijao bilo kakav razgovor o okončanju okupacije. Nakon izraelskih izbora 1992. godine koji su doveli Laburističku stranku na vlast, SAD je upravljao Sporazumom iz Osla između PLO-a i Izraela koji je stvorio Palestinsku samoupravu (PA). Kao formirana vlada za Palestince, PA je bila obavezna priznati pravo Izraela na postojanje prije nego što osigura službeno izraelsko priznanje palestinskih pritužbi i nacionalnih aspiracija.

Jordan je morao potpisati mirovni sporazum s Izraelom, postajući druga arapska država nakon Egipta koja je priznala cionističku državu. Sve što je Aman uspio sačuvati od svog odnosa s Palestinom bilo je njegovo starateljstvo nad vjerskim mjestima u Jerusalemu, status koji izraelske vlasti danas stalno osporavaju.

Abrahamski sporazumi

Tokom tzv. „mirovnog procesa“, koji su Sporazumi iz Camp Davida pokrenuli, SAD je podsticao arapske države da posmatraju svoje interese odvojeno od interesa Palestinaca. Ovaj podstrek prerastao je u pravu kampanju tokom mandata predsjednika Donalda Trumpa koji je, zajedno sa svojom administracijom, pokazao više od uobičajene američke pristrasnosti u korist cionističke države.

Trump je 2020. predvodio potpisivanje tzv. Abrahamskih sporazuma koji su normalizirali odnose između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Maroka. Sudan se pridružio godinu kasnije.

Iako su sve uključene arapske države insistirale da će normalizacija odnosa s Izraelom pomoći poboljšanju života Palestinaca i da se to ne bi trebalo posmatrati kao napuštanje istih, istina je da su svi dobili nešto zauzvrat za priznanje Izraela nevezano za palestinske interese.

Izgleda da je normalizacija odnosa UAE-a i Izraela najbrža i najdublja. Ove dvije države brzo su razvile i proširile vojne i ekonomske odnose. Bahrein je namjeravao koristiti svoje odnose s Izraelom kao zaštitu protiv agresivnog Irana. Maroko je dobio željeno američko priznanje svog suvereniteta nad Zapadnom Saharom. A Sudan je uspio biti uklonjen s američke liste država koje sponzorišu terorizam.

Abrahamski sporazumi su, bez sumnje, bili tek transakcije koje su unaprijedile interese potpisnica nauštrb palestinskog pitanja, na taj način dozvolivši Izraelu da produbi svoje aparthejdne politike i učvrsti okupaciju palestinske zemlje.

Osim toga, očita je i želja nove Trumpove administracije da se proširi mapa normalizacije odnosa arapskih država s Izraelom i da uključi i Saudijsku Arabiju, naprimjer. Kao što je bio slučaj s ranijim sporazumima o normalizaciji, Palestinci će biti posljednji koji će računati na bilo kakve koristi od veće arapske otvorenosti prema Izraelu.

Dobrodošla promjena mišljenja

Nakon završetka svog predsjedničkog mandata, Carter je nastavio napore za mir između Palestinaca i Izraelaca. No, što je više posmatrao situaciju na terenu, to je postajao uvjereniji da je američka politika nepokolebljive podrške Izraelu pogrešna i kontraproduktivna.

Tako je 2007. godine objavio knjigu Palestine: Peace Not Apartheid, u kojoj je napisao da su izraelske politike na okupiranim palestinskim teritorijama ravne zločinu aparthejda. Ovo je bila dobrodošla promjena mišljenja s obzirom na dugogodišnje uvjerenje među mnogim američkim političarima i kreatorima mišljenja. Carter je i dalje jedini istaknuti američki političar dovoljno hrabar da nazove izraelske politike i prakse pravim imenom.

Dok Amerikanci tuguju zbog njegove smrti i prisjećaju se njegovog nasljeđa, važno je razmisliti o katastrofalnim američkim politikama u Palestini. Tokom protekle četiri decenije, izraelska okupacija postajala je sve nasilnija zahvaljujući u velikoj mjeri bezuvjetnoj američkoj podršci.

Vrijeme je da Washington preispita svoj stav prema Izraelu i Palestini. Preokret u američkoj politici prema Palestini, onaj koji priznaje palestinska prava i smatra Izrael odgovornim za svoje zločine, nešto je što je Jimmy Carter vjerovatno želio vidjeti za svog života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.