Miris srpskog proljeća u Beogradu

I treća protestna šetnja građana Beograda protiv nasilja, nakon dva nezapamćena masakra u glavnom gradu i okolini početkom maja, pokazala je sve apsurde današnje Srbije.

Dok je predsjednik Aleksandar Vučić u obližnjem Pančevu svojim pristalicama ponavljao naslov iz onog akcionog filma Nema povlačenja, nema predaje (“No retreat, no surrender”) sa Jean-Claudeom van Dammom, desetine hiljada, prema nekim procjenama i svih 100.000, pa čak i 150.000 ljudi, u petak je hodalo od Skupštine Srbije niz Ulicu kneza Miloša prema Mostarskoj petlji i najprometnijem mostu Gazela, sa jasno izrečenim zahtjevom kako u Srbiji najprije sve mora stati da bi se uradile promjene i sve krenulo ispočetka. Za razliku od vlasti čiji nosioci ponavljaju nekadašnje parole ubijenog premijera Zorana Đinđića “Srbija na dobrom putu” i “Srbija ne smije stati”.

Više ljudi nego 5. oktobra

Ovoliko ljudi (u Beogradu, a ne u Pančevu), nije bilo ni 5. oktobra 2000. godine, kada je srušen režim Slobodana Miloševića, sa ushićenjem su ponavljali mnogi Beograđani od kojih neki “šetaju” i duže od tri decenije. Tik uz tzv. šetalicu na čelu protestne kolone na kojoj krupnim slovima piše “Srbija protiv nasilja” mogla se primijetiti i neugledna parola koju je nosio jedan od šetača: “Miriše srpsko proleće”, koja negdje više od svega viđenog u četvorosatnom protestu i blokadi Gazele svjedoči o pravoj želji mnogih demonstranata.Ovaj put kolona i nije bila tako tiha kao prethodna dva puta, jer su građani sasvim jasno i glasno poručivali “Vučiću, odlazi!”

U velikoj masi nije mogao ostati neprimijećen veliki broj mladih ljudi koji na pitanje zašto protestuju odgovaraju slično kao i oni nešto stariji.

“Zbog svega, zbog ‘njih’, zbog želje da nam djeca ostanu u Srbiji u kojoj se može živjeti normalno”.

Prava gandijevski šetnja, uprkos pokušajima provokatora da izazovu šire incidente, ubrzo je postala breaknews na svim relevantnijim medijima u regiji, pa i velikim svjetskim mrežama, ali ne i u Srbiji. Ako se izuzme Televizija N1 koja je imala direktan prijenos, ostali mediji su se pravili “mrtvi” glumeći kako se ništa ne dešava.

Oni koji nisu bili u Beogradu ili nemaju mogućnost gledanja N1 televizije vjerovatno su povjerovali raznim dezInformerima koji su ustvrdili kako je Vučić u Pančevo dovezao 30.000 ljudi, dok se u Beogradu okupilo svega njih 10.000.

Jedna od najneprofesionalnijih, ali i najgledanijih komercijalnih srpskih televizija sa nacionalnom pokrivenošću, Pink dakle, priredila je uobičajeni “specijal” u kojem gosti, treba li podsjećati svi odreda u službi vlasti, kao raspravljaju o onome šta se trenutno dešava na ulicama Beograda, sa samo jednim ciljem: da se sakrije broj građana na protestu i, što je možda i važnije, da se obesmisle zahtjevi opozicije koji su ovaj put vrlo pažljivo formulisani.

Šta traži opozicija, a šta sprema vlast

Iako su zahtjevi objavljeni već pred prvi protest i poziv inicijatora građanima na okupljanje nije ih zgoreg ponoviti. Mada se o njima djelimično debatovalo i u Skupštini, onoliko koliko je prisutna primjerka Ana Brnabić u sadejstvu sa skupštinskom većinskom mašinerijom i posebno predsjednikom Skupštine Vladimirom Orlićem, dozvolila. Dakle, vrlo malo.

Među zahtjevima opozicije je hitno zaustavljanje dalje promocije nasilja u medijima i javnom prostoru, zatim smjena Savjeta regulatornog tijela za elektronske medije (REM), gašenje štampanih medija i tabloida koji promovišu mržnju i nasilje (Informer, Srpski telegraf, Alo, Kurir), kao i oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama koje promovišu nasilje (Pink, Happy).

Traže se i ostavke ministra unutrašnjih poslova Bratislava Gašića i direktora Bezbjednosno-informativne agencije Aleksandra Vulina.

Sama uloga opozicionih stranaka koje zbog svoje pasivnosti i neprincipijelnosti, ali i stigmatizacije od strane vlasti i njoj bliskih medija, nisu na nekom naročitom glasu, pogotovo opozicionih lidera, do sada se svodila na logističku podršku građanskim protestima što je, zapravo, i omogućilo najšire moguće okupljanje ljudi sasvim različitih političkih orijentacija u ovolikom broju.

Neki od lidera opozicije su se neočekivano realno postavili i kada je u pitanju sljedeći protest. Naa novinarsko pitanje šta će se dogoditi sljedećeg petka, odnosno 26. maja, za kada je Vučić ranije zakazao svoj “najveći ikad” miting ispred Skupštine Srbije, odgovorili su da tog dana protesta protiv nasilja neće biti jer se u tom slučaju “direktan sukob pristalica i protivnika Vučića ne bi mogao izbjeći”.

Sljedeći protest će zbog toga biti ili dan ranije ili dan kasnije.

Tog 26. maja Vučić planira dovesti, kako se spekulira među naprednjacima, bar 300.000 ljudi iz cijele Srbije kako bi rekao ne samo kako je to duplo više od opozicije nego kako je to, prema njegovoj računici, svih milion mitingaša što je zabilježeno samo jedanput pred kraj Jugoslavije, onomad na Gazimestanu.

Problem mu je, kako se može pročitati u beogradskim medijima, što u Srbiji ne može pronaći više od 2.200 slobodnih autobusa.

Stali kod Brankovog mosta

Za ovaj komentar, međutim, bitnije je vratiti se građanima Beograda i svih drugih gradova koji su učestvovali u protestnoj šetnji značajnoj ne samo po mnogoljudnosti, nego i činjenici da je u njoj učestvovala bar polovina ljudi koji nemaju mnogo simpatija ni prema Vučiću ni prema postojećoj opoziciji.

Porodični ljudi, mnogi sa djecom u kolicima ili svojim ljubimcima, čitave porodice, šetali su zajedno sa jednom željom: da se izbore za neku novu nadu i onaj davno izgubljeni osjećaj pravde i pravednosti, prijeko potrebne za povratak ljudskog dostojanstva i davno izgubljene nade da je to moguće.

Zbog toga je odgovornost onih koji iz sjenke vuku poteze posebno važna. I to se vidjelo kada se improvizovalo na licu mjesta. Kada se zbog prevelikog broja ljudi blokada Gazele odužila, došlo se na ideju da se sa novobeogradske strane, pored Sava centra i Tržnog centra “Ušće” stigne do Brankovog mosta i tako napravi prsten ponovnim dolaskom pred Skupštinu Srbije ovaj put sa terazijske strane.

Procijenjeno je kako postoji opasnost da Brankov most ne bi izdržao toliki broj ljudi, pa su se šetači poslije četiri sata počeli razilaziti. Ne i oni koji su se još nalazili na autoputu.

Blokada Gazele je prekinuta jer se sada Sava mogla prijeći okolnim ulicama koje vode do Gazele, a manji broj demonstranata ostao je na autoputu u visini dvorane “Arena” sa namjerom da tu ostane “dok se zahtjevi ne ispune”.

Bio je to i kraj dobre sinhronizacije među organizatorima i početak iščekivanja šta će donijeti jutro. Čini se da je ovaj potez i jedina pogreška dijela voditelja protesta na kojem je svako ko je to htio mogao skoro opipati ogromnu energiju građana koja se zaista može upoređivati sa onom petooktobarskom.

Zašto neće ne izbore?

Pokazalo se da su bili u pravu oni koji su tvrdili kako će tragedije u kojima su jedan sedmak koji je ciljano pobio drugare i jedan mladić koji je nasumice ubijao komšije i poznanike, biti okidač za početak velikog bunta građana i upravo ona kap, kako se to kaže, koja će preliti čašu.

Znao je to i Vučić, pa je osim hitnih mjera koje je preduzeo, u želji da preduprijedi mogući razvoj događaja ponudio opoziciji još jedan izlazak na još jedne prijevremene ili vanredne izbore. Ovi su to, bar za sada, odbili iz prostog razloga zbog toga što su i dosadašnji izbori, s obzirom da Vučić čvrsto drži sve poluge vlasti, prije svega gotovo sve medije, pokazali kako “predsjednik svega ovoga”, prosto, ne može biti smijenjen olovkom.

Njihov prijedlog da se oformi prijelazna zajednička vlada koja bi prije svega oslobodila medije i pripremila nove izbore šest mjeseci nakon toga, Vučić i njegovi trabanti zasad čitaju isključivo kao odbijanje ponuđenih izbora “kad god to opozicija hoće”.

Poslije trećeg po redu protesta kojim se traži odgovornost vlasti, Vučić će morati popustiti barem u nekom segmentu, ali ne prije “svog” mitinga za koji će pripremiti već poznate i već viđene kulise, čiji će jedini posao biti da kažu “Aco, mi te volimo”.

Važnije od toga koliko će okupiti svojih pristalica jest šta će on i njima i svojim protivnicima poručiti osim “volim i ja vas” i “nema povlačenja, nema predaje”.

Već je najavio povlačenje sa mjesta predsjednika Srpske napredne stranke, formiranje pokreta za državu, šta god to značilo, a možda i najavu novih izbora već za septembar. Lokalnih sigurno, a možda i parlamentarnih.

Ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da će nešto obećati opoziciji i građanima, a potpuno je sigurno da će učiniti sve kako bi se zaustavila serija protesta protiv nasilja, koji se sve više i sve glasnije pretvaraju u zahtjev za njegovom ostavkom.

Čekaju se slet Srpske napredne stranke 25, pardon 26. maja, i novo okupljanje i protest građana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.