Bursać: Ako je Bogić Bogićević izdajnik Srba, ljudska dužnost je biti kao Bogićević

‘Idealan Srbin’ mrzi Bogićevića, živi u RS-u, divi se Dodiku, slavi ratne zločince Mladića i Karadžića, negira genocid ili zaziva novi, srami se svog bosanskog porijekla i partizanskih predaka.

Bogić Bogićević dobitnik je mnogih značajnih međunarodnih i domaćih priznanja (Arhiva)

Milorad Dodik, usplahireno i deluzivno pokušava ostati u centru medijske pažnje dok manji BiH entitet pod njegovom palicom tone iz bijede na niže. U dublje. Tako je u svojoj povijesnoj shizofreniji kazao da su Srbi suštinski protiv ZAVNOBiH-a iako su srpski predstavnici bili u Mrkonjić Gradu i poput Rodoljuba Čolakovića se borili i izborili da Bosna i Hercegovina obnovi svoju državnost i unese je u novostvorenu jugoslovensku zajednicu.

Naravno, Dodiku jedna nelogičnost nikada nije dovoljno, pa se u svojim logoreičnim lažima okomio na Bogića Bogićevića, vjeovatno najpoštovanijeg, najiskusnijeg i najozbiljnijeg BiH političara, koji se povukao iz ove naše, svakodnevne medijske kaljuže.

Fotorobot “idealnog Srbina“

Tako Dodik u svom bijesu, ne birajući riječi ili baš birajući one najotrovnije i najmalignije, a spominjući Bogićevića i Mirka Pejanovića kaže:

“Bogić Bogićević, kao i Mirko Pejanović, nisu nikakvi Srbi, već izdajnici srpskog naroda. Po profesiji, kako on to kaže, i ne može postati Srbin, jer to nije profesija, nego dio čovjekovog bića, koji se nikada ne može otuđiti. Samo ime bez karaktera od njega ne može napraviti Srbina. U Sarajevu i današnjoj BiH ne predstavlja nikoga i ništa sem kamuflirane Srbe koje su muslimani potrošili i to je jedina činjenica. Ako nije naučio lekciju za izbore za gradonačelnika o korektnosti muslimana, neće nikad.“

I kad ovako pročitate salvu uvreda i Dodikove žuči, možete zaključiti samo jedno-ljudska dužnost je hodati putem kojim idu Bogićević i Pejanović.

Zašto?

Pa zato što Milorad Dodik ispisuje fotorobot “idealnog Srbina“, kome se izgleda po recepturi i konfekciji treba kolektivno težiti u entitetu Republika Srpska i dalje diljem srpskog sveta.

Nego, kakav je to onda po Dodiku “idealni Srbin“, koji je antipod Bogiću Bogićeviću?

Idealni Srbin, dakle, živi u RS-u, divi se Dodiku, poštuje ratne zločince Mladića i Karadžića, negira genocid ili zaziva novi, srami se svog bosanskog porijekla i partizanskih predaka ili još bolje/gore, ponosi se đedovima četnicima, smatra da je entitet nekakva republika, čeka ruske tenkove na Dunavu, priča o poštenju i istoku dok sa Dodikom potkrada i entitet i državu, a djecu školuje na zapadu, divi se primitivcima, dok vazi o kućnom redu, vjeri i bontonu, a sve koji nisu kao on smatra izdajnicima.

“Idealnog Srbina“ formira i oblikuje PINK, Happy, RTRS, Milomir Marić i Vojislav Šešelj. “Idealni Srbin“ pljuje po svom djedu partizanu, zamišlja da mu je predak četnik ili se okolo otvoreno hvali četničko-koljačkim naslijeđem. To biće, stvoreno devedesetih, na korjenima velikosrpske propagande iz dvadesetih godina prošlog vijeka vjeruje u državotvornost nedićevskog tipa, vjeruje u antifašizam četničkog tipa, vjeruje u pravoslavlje – naravno ako je svetosavlje-isprojektovana sekta jednog hitleroljupca Nikolaja Velimirovića.

Izdajnici – od ‘Hrba’ do ‘Alijinih Srba’ i autošovinista

Taj “neizdajnik“ Srbin, koji se bezuslovno slaže sa Dodikom odavno ima jedan jedini izmješteni nacionalistički sistem vrijednosti u kome su se čak pojavili i novogovorni pojmovi karakteristični za svaki oblik neonacizma. Tako su Srbi koji žive u Hrvatskoj, a koji ne pristaju da budu marionete Beograda ili Banje Luke postali “Hrbi“; Srbi u Sarajevu ili u cijeloj Federaciji BiH su odavno “Alijini“ ili “zeleni Srbi“; Srbi diljem srpskog sveta koji nisu upili načela i doktrine invazivne politike Velike Srbije i prateće Crkve Srbije su autošovnisti i tako dalje i tako dalje.

Jednom riječju u svijetu “čistih Srba“, neke izmaštane arijevske, balkanske podvrste, kojoj teži Dodik, nema milosti za druge i drugačije. Jer, ta patološka, socijalna mržnja, taj šovinizam i ksenofobija koji su protjerali i etnički očistili pola BiH, sad su se okrenuli protiv naroda iz koga su ponikli.

Javili su se prvo “strani plaćenici i domaći izdajnici“. Za njih je Dodik već pripremio Putinov zakon o stranim agentima. Naravno, svako drugi i drugačiji ne treba da živi u RS-u i diljem srpskog sveta, ako će misliti svojom glavom i ako će suditi po svom, a ne po Dodikovom moralnom kompasu.

Jer…

Jer nema više Bošnjaka, Hrvata i ljudi iz tzv. mješovitih brakova, ili “miješanog mesa“, kako ih nekad nazva jedna on srpskih nacionalističkih vedeta. Red je da revolucija pojede svoj narod.

A, kažem, svako onaj ko misli svojom glavom, ko je zadržao ljudskost, profesionalnost, moral i vrlinu ispred pukog biološkog bivanja Srbinom, naravski, postaje arhineprijatelj toj doktrini.

Bogiću mogu oprostiti sve, ali to što je Bosanac – nikada!

Kad je onomad veliki Bogić Bogićević na konstataciju Borisava Jovića da je Srbin odgovorio riječima: “Boro, ja jesam Srbin, ali za tebe (Srbina) ja sam uvijek Bosanac“, trajno se upisao u četničke neprijatelje.

I nije se tu Bogić zaustavio!

Ne, nije posustao ni onog momenta kad su mu četnici vodili majku pred iskopanu raku i pokazivali gdje će joj sahraniti sina-izdajnika (sic!). Jer Bogić nije izdao svoja načela ljudskosti ni po cijenu svog života i mira svoje porodice.

Nego, zašto je Bogićević “izdajnik“ i za Dodika i za sve ostale velikosrpske nacionaliste? Pa zato što je još tamo 1991. tadašnji član Predsjedništva SFRJ izgovorio svoje historijsko “NE” ratobornim generalima i režimu Slobodana Miloševića u Beogradu, onome istom koji je tražio svoje pokriće “u bitkama i pred bitkama”, pokriće za genocid, agresiju i zlo koje će se ubrzo nadviti nad Jugoslavijom, Bosnom i Hercegovinom i Sarajevom, kako napisa Faruk Vele.

Jednom riječju, Bogićević nije dozvolio da se legalizuje unutrašnja agresija JNA, nije dozvolio da se Jugoslavija legalno pretvori u nekakvu Srboslaviju.

I da, baš zbog toga jeste postao “izdajnik“ u očima svih onih koji su maštali i koji maštaju o Velikoj Srbiji.

Pa je onda ljudsko poslanje i civilizacijski zadatak biti “izdajnik“ u ovako postavljenom srpskom korpusu i težiti vrlinama Bogića Bogićevića. To je najvažnije što možete uraditi sa sebe i svoju djecu.

Jedini ko je za žaljenje jeste Dodik

Ali Dodik se nije tu zaustavio u pokušajima da ocrni i Bogićevića i svakog, ako hoćete, Srbina koji misli svojom glavom i nije žeton u nacionalističkom fliper-aparatu:

“Takvi ljudi su za žaljenje (Bogićević, Pejanović, op. aut.), nigdje nisu prihvaćeni. Uporno trče kod onih koji bi ih, samo da mogu i da im se ukaže prilika za to, protjerali samo tako i to sve zbog imena, ne uzimajući u obzir što pričaju i ono što im godi.“

Na sve ovo mogu kazati da ljudi poput Bogićevića možda jesu prezreni u kasabama entiteta Republika Srpska, ali su svugdje u velikom svijetu, a to je ostatak planete – ponos čovječanstva. Sa druge strane, jedini koji se mogu žaliti i koji su vrijedni sažaljenja su (ne)ljudi koji slijede Dodika i Dodikov put, misli i ideje.

Upamtite, Bogić Bogićević je ponos ove zemlje, pa ako hoćete i srpskog naroda. I što taj narod prije prihvati istinu, prije će se početi čupati iz povijesnog bunara u koji se sam bacio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera